Mapa pismenosti u Jugoslaviji iz popisa FNRJ 1961. godine ne pokazuje samo statistiku.
Ona otkriva duboku razvojnu podjelu zemlje, gotovo kao da su u istoj državi istovremeno postojala dva svijeta.
Popis od 21 pitanja
Karta koja služi kao ilustracija zapravo odslikava poslijeratnu Jugoslaviju. Popis je činilo 21 pitanje i dodatni list za podatke o domaćinstvu te upitnik za stan, kao i uputstvo za popunjavanje. Ovo je bio peti popis od nastanka Jugoslavije.
Popis je pokazao da su obrazovno najnapredniji bili sjeverozapadni dijelovi tadašnje Jugoslavije. Slovenija gotovo u cjelini ulazi u zonu najniže nepismenosti, a vrlo dobro su stajali i veliki dijelovi Hrvatske, naročito sjever, Istra i širi gradski pojas. Ovi dijelovi Jugoslavije početkom šezdesetih godina prošlog vijeka imali su stabilniju školsku mrežu, povoljniju socijalnu strukturu i snažnije nasljeđe ranije modernizacije.
Takav raspored nije slučajan. Istoričari koji su analizirali regionalnu pismenost u Jugoslaviji ukazuju da su razlike nastajale dugo, pod uticajem istorijskog nasljeđa različitih imperija, finansijskih mogućnosti, državnih politika, društvenih normi i odnosa prema školovanju. U prevodu, krajevi koji su ranije ušli u administrativno uređeniji, urbaniji i obrazovno dostupniji sistem, dočekali su drugu polovinu 20. vijeka sa mnogo boljom početnom pozicijom, navodi se u istraživanju "Regionalna pismenost u Jugoslaviji", koje je objavio časopis "Istorija 20. vijeka".
Povoljnije na sjeveru
Sjever Srbije, posebno Vojvodina, takođe na mapi izgleda znatno povoljnije od velikog dijela ostatka zemlje. To potvrđuje obrazac koji se vidi i u drugim dijelovima nekadašnje države. Ravničarski, urbaniji i infrastrukturno povezaniji krajevi imali su manje nepismenih, dok su planinske, ruralne i izolovanije oblasti mnogo sporije hvatale korak sa modernim obrazovanjem.
Nasuprot tome, najteža slika otvara se u južnim, jugozapadnim i dijelovima centralnih oblasti Jugoslavije. Na mapi su najupečatljivije zone visoke nepismenosti vidljive na Kosovu, u velikom dijelu Bosne i Hercegovine, u pojedinim dijelovima Sandžaka, sjeverne i istočne Crne Gore, kao i u dijelovima Makedonije. Tu nepismenost više nije moguće posmatrati kao usamljen društveni problem. Ona je bila simptom šireg zaostatka, slabije razvijene putne i školske infrastrukture, siromašnijeg sela i sporije transformacije tradicionalnog društva.
Lokalne zajednice
Upravo zato ova mapa ne govori samo o tome ko je znao da čita i piše, već i gdje je država uspijevala da stigne sa školom, a gdje nije. U krajevima sa višom nepismenošću život se mnogo duže odvijao u okviru lokalne zajednice, bez snažnijeg dodira sa gradom, industrijom i institucijama. Obrazovanje je tamo češće bilo privilegija nego standard.
Dodatno, istraživanja pokazuju da je problem bio izraženiji među ženama nego među muškarcima, što je naročito pogađalo tradicionalnije i seoske sredine. U publikaciji Muzeja Jugoslavije, zasnovanoj na statističkim izvorima, navodi se da je 1961. u Jugoslaviji i dalje 21 odsto stanovništva bilo nepismeno, kao i da su razlike među republikama bile ogromne. Dok je u Sloveniji analfabetizam gotovo iščezao, u pojedinim selima na Kosovu nije bilo nijednog pismenog lica koje bi moglo da popisuje nepismene.
Vidljive razlike
To je možda i najjači zaključak ove karte. Jugoslavija je 1961. formalno bila jedna država, ali obrazovno nije bila jedinstven prostor. Njen sjeverozapad je već duboko ulazio u eru masovnog školovanja, dok su pojedini južni i unutrašnji krajevi i dalje vodili bitku sa elementarnom pismenošću.
Poslijeratna Jugoslavija jeste pokrenula veliku kampanju opismenjavanja, otvarala škole i širila osnovno obrazovanje, ali ni do šezdesetih nije uspjela da poništi višedecenijske, a ponegdje i višestoljetne razlike. Taj proces bio je spor, mukotrpan i neravnomjeran.
Dragocjen dokument
Popis iz 1961. godine je dragocjen istorijski dokument o tome kako izgleda zemlja kada obrazovanje nije ravnomjerno raspoređeno. Tamo gdje su škole, gradovi i institucije ranije pustili korijen, nepismenost se povlačila brže. Tamo gdje su siromaštvo, izolacija i tradicionalni obrasci duže opstajali, nepismenost se zadržala kao tvrdokoran društveni ožiljak, prenosi Nova.rs.
Pismenost danas
Iako ova karta govori o stanju iz 1961. godine, stručnjaci upozoravaju da pitanje pismenosti ni danas nije u potpunosti riješeno.
Kako je ranije istaknuto, pismenost je i danas "na prilično niskom nivou", posebno ako se uzme u obzir savremeno značenje tog pojma koje podrazumijeva mnogo više od osnovnog čitanja i pisanja.
U savremenom društvu, pismenost više ne podrazumijeva samo jezik, već i sposobnost snalaženja u digitalnom okruženju. Ipak, podaci pokazuju da značajan dio stanovništva i dalje ima problem sa osnovnim digitalnim vještinama.
Osim toga, sve veći značaj dobija i finansijska pismenost, koja je ključna za donošenje svakodnevnih odluka i zaštitu od zloupotreba u savremenom ekonomskom sistemu.