GRADIŠKA - Jokino brdo, spomenik Ranjena ptica, jedinstven monument djeci žrtvama rata, planinski vijenac Ogorjelica, Podgradci i druga potkozarska sela, nijemi su svjedoci povratka 163 mališana svojim kućama i porodicama.
Male Kozarčane, logoraše, djecu prisilno deportovanu u ustaške logore smrti, decenijama kasnije, poslije završetka Drugog svjetskog rata, sa dubokim ožiljcima u duši, pod tuđim imenom i zamijenjenim identitetom, pronašao je i vratio svojima novinar i književnik Marino Zurl.
On je vodio veliku jugoslovensku akciju "'Arena' traži vaše najmilije".
Sudbina ove djece inspirisala je mnoge umjetnike da napišu knjige, romane, snime filmove, pripreme pozorišne predstave i monodrame.
Karmen Zurl, kćerka ovog humaniste, novinara i književnika, ni 30 godina nakon posljednjeg rata ne uspijeva da uđe u posjed naslijeđene očeve kuće na Jokinom brdu, gdje je Marino živio i pisao.
"Moj otac je, ovdje, pod Kozarom koju je volio, živio za ideju da djecu kojoj je rat uništio djetinjstvo pronađe i vrati njihovoj porodici, najmilijima, u toplinu porodičnog doma, u zagrljaj majci, ocu, sestri, bratu, a ja, njegova kćerka, ne uspijevam vratiti se u našu kuću", požalila se "Nezavisnim novinama" Karmen Zurl, Marinova kćerka.
Sa jasno naslijeđenim očevim umjetničkim karakteristikama, njegovom slobodarskom idejom, ona posjećuje Ranjenu pticu, sa svojom porodicom učestvuje u programima koji slave antifašizam, čuva uspomenu i tekovinu borbe za slobodu.
U kuću, pored spomenika Ranjena ptica, još ne može. Ona je useljena tokom posljednjeg rata.
Zurl je, kako je to davno zaključio dugogodišnji gradiški funkcioner i njegov prijatelj Mile Strunić, cijeli život posvetio traganju za izgubljenom djecom Kozare.
Zbog toga je rodni Split i Zagreb, u kojem je prethodno živio, sedamdesetih godina prošlog vijeka zamijenio Jokinim brdom. Godinama su djeca iz mnogih krajeva, pored Ranjene ptice, nedjeljom držala straže, a onda je buknuo novi rat i sve je ponovo opustjelo, zavladali muk i tišina.
Ipak, to nije omelo mnoge Kozarčane, Marinove prijatelje, da se sjete njegove humane misije. Među njima su profesor Mladenko Sadžak iz Prijedora, književnik Ranko Preradović, pjesnik Vasilije Karan...
Kako je govorio Marino Zurl
Zurl je, pišući reportaže, vodio akciju "'Arena' traži vaše najmilije". On je 1963. godine prvi put došao u ovaj kraj, čuven po velikim ratnim tragedijama i deportacijama djece koja su kasnije prihvatila neke druge ljude za roditelje, a sela i gradove za novi zavičaj. Većina malih Kozarčana je umorena u logorima, a oni koji su imali sreću da prežive postali su Marinova novinarska i književna inspiracija.
"Prvo dijete koje sam vratio kući, u zagrljaj roditeljima, je Milena Obradović, porijeklom iz sela Prusci kod Bosanskog Novog. Nju su nakon dvadeset godina mogli da zagrle majka Smilja, braća Milan i Vojo. Ona me nadahnula za scenarij monodrame 'Joka, kći kozaračka', po njoj sam ovo brdo nazvao Jokinim. Mislio sam da ću nakon toga i reportaže 'I Milena ima rođendan', objavljene 13. septembra 1963. godine, završiti svoj izlet na Kozaru. Ali, jedna sudbina vukla je drugu, mjesec za mjesecom, broj za brojem 'Arene' i tako nekoliko decenija. Sve češće sam dolazio ovdje, a onda i ostao. Tako je nastao i film 'Tri jablana', knjiga 'Iza zida', dokumentarac 'Stotinu pedeset i osma', mnogo zapisa, reportaža, na primjer o sestrama koje su pola vijeka živjele u Zagrebu, istom kvartu i istoj zgradi, a nisu se poznavale, o Miki Bundalo, Beograđanki koja je u Grbavcima, u Knešpolju kod Dubice, pronašla svoje, o djetetu iz logora s imenom Nahod, zato što je nađen i prezimenom Gradišić, jer je bio u logoru Stara Gradiška", pripovijedao nam je Marino Zurl, posebno ponosan na spomenik na Jokinom brdu, koji je izradio Tone Svetina, skulptor iz Slovenije.
"Spomenik je izgrađen 1983. godine od starog oružja, od pušaka i bajoneta švapskih vojnika, sjekira Pejića, Šmitranovih vila i grabulja, Zrnićevih kundaka. Izrastao je tako monument jedinstven u svijetu, ptica ranjenog krila, simbol ranjenog djetinjstva, nikad zaliječenog. Kamene strukture u krugovima su djelo Omera Berbera, simbol ljudskog stradanja bez bilo kakve ideologije, obilježja. Ta djeca kojoj sam posvetio život su nedužna, a tema vječna", govorio je Marino Zurl, čije riječi i sada odzvanjaju, kao da se širi odnekud jeka njegovog glasa kozarskim uzvisinama.
Marino, poodavno, petnaestak godina, nije na ovom svijetu. Ipak, njegova kćerka Karmen ne uspijeva da se vrati na svoju očevinu. Marino i njegova supruga, glumica Minja Nikolić, 1992. godine su otišli u Zagreb.
"Marino je nakon rata dolazio u Podgradce i na Jokino brdo. Interesovao se za kuću. Ubrzo se razbolio, dugo bolovao i preminuo. Nakon ostavinske rasprave u Gradišci, kuća i okućnica sada su u mom vlasništvu. To dokazuje posjedovni list, izvod iz katastra u Gradišci i računi za struju, vodu i komunalije, na moje ime. Dugo pokušavam, na različite načine, da uđem u posjed svoje kuće, da nastavim očevu umjetničku misiju, ali ne uspijevam. Prinuđena sam da svoju kuću, ulazak u svoj posjed tražim putem suda", izjavila je Karmen Zurl za "Nezavisne novine".
Ona želi da se vrati na Jokino brdo, da tu izgradi svoju umjetničku koloniju u svrhu dobročinstva za ljude i civilizaciju.
Marinova kćerka Karmen kazala je takođe da prvenstveno želi upoznati ljude sa kojima se družio njen otac i krajolik u kojem je pisao.
"U Gradišci sam doživjela iskren i topao, ljudski prijem. Žalim na vremenu tokom kojeg nisam bila u mogućnosti da ovdje dođem, ali ovi utisci će mi dugo biti imperativ za utvrđivanje prijateljstva sa Gradiškom. U Gradskoj upravi su nas dočekali veoma ugodno, a tu vidim i zasluge svoga oca koji nije zaboravljen", izjavila je Karmen Zurl u iščekivanju novih sudskih rasprava, u dokazivanju, kako reče, da njena imovina pripada njoj.
U aprilu, kada potkozarske opštine slave godišnjicu oslobođenja u Drugom svjetskom ratu i povratak kućama, Karmen vjeruje da će se i ona uskoro vratiti u svoju kuću.
Marinova djeca na počasnoj straži
Marino Zurl je 1986. godine, u reportaži, o jednom od posljednje djece Kozare koje je vratio svojoj porodici, napisao tekst sa snažnom porukom.
"Na Jokinom brdu, pitomom proplanku kozaračkog visa Ogorelice, u kamenom amfiteatru, na stubu od trofejnog naoružanja, od granata izlivena, 'Ranjena ptica', zagonetno šuti. Pod njenim ranjenim metalnim krilom, poljsko cvijeće u rukama, kozaračkih pionira na počasnoj straži. Hoće li se ponoviti slučaj Nade Šinik, koja je na ovom istom mjestu, prošle godine zagrlila svoga brata Milovana. Rat ih je rastavio, Nadu od brata otrgnuo? Ima li nade i za ovu Nadu, da sa svojim najmilijim, uz članove počasne straže, ovdje položi svoj stručak poljskog kozaračkog svijeća i da time izrazi svoju radost povratka, kao i da oda poštu djeci Kozare koja se nisu vratila iz rata", napisao je Zurl.
Ranko Preradović o Marinu Zurlu
Književnik iz Banjaluke Ranko Preradović, prijatelj Marina Zurla, nekada čest gost na Jokinom brdu, kazao je da vrijednosti antifašizma treba čuvati, a mladim generacijama svjedočiti o strašnom zlu koje je zadesilo Kozaru i njenu djecu.
"Marino Zurl je bio svojevrsni tribun, čovjek koji je nekom čudnom energijom okupljao ljude oko sebe. Veoma sam ponosan što sam bio Marinov prijatelj. Srce mi je puno radosti, jer će ovo mjesto na Jokinom brdu ponovo biti mjesto okupljanja umjetnika", rekao je Ranko Preradović.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
