Kontroverzni čileanskodanski umjetnik Marko Evaristi 7. januara ponovo je šokirao javnost najnovijom izložbom u galeriji "Animal" u Santijagu. Ponudivši zvanicama ćufte skuvane u njegovom vlastitom salu, koje mu je prošle godine odstranjeno liposukcijom, Evaristi je izazvao još veće interesovanje publike nego što je to bio slučaj 2004. godine, kada je ledenjak na Grenlandu obojio u crveno, a za "Nezavisne" govori o svom životu i umjetnosti.
Rođen u Santijagu 1963. godine, ovaj Čileanac, koji izlažući od Kopenhagena, preko Berlina ili Njujorka sve do Bangkoka konstantno šokira javnost, svoju prebogatu biografiju skratio je na svega sedam podataka. Tri teške saobraćajne nesreće, vjenčanje i rođenje troje djece. Upravo poput umjetnosti koju stvara, i sam Evaristi predstavlja izuzetno kontroverznu figuru najsavremenije svjetske umjetničke scene.
Talentovani arhitekta, koga društva za zaštitu životinja prvo tuže, a potom primaju u svoje redove jer publiku nagovara na pritiskanje dugmeta sokovnika čime će usmrtiti ribicu koja pliva u njemu, u razgovoru s nama, međutim, apsolutno nije pokazao bilo kakav ekscentrizam.
Smireno i ljubazno rado je odgovorio na postavljena pitanja, obrazlažući stvarne razloge svog `šokantnog` ponašanja.
NN: Koliko su Vaš lični život i karijera isprepleteni? Da li se i u privatnom životu trudite da provocirate i šokirate okruženje?
EVARISTI: Ne. To su dvije potpuno odvojene stvari. Zapravo sam prestravljen pred svijetom kakav jeste i trudim se da sebe i svoju porodicu sačuvam od ludila u kome živimo.
NN: S porodicom ste 20 godina živjeli u Kopenhagenu. Kako ste odlučili napustiti rodni Čile i kako je Danska uticala na Vaš rad?
EVARISTI: Radi se o vrlo jednostavnoj priči. U Izraelu sam upoznao svoju današnju ženu, Dankinju. Vratio sam se kući i nikako nisam mogao da se smirim. Zaljubio sam se. Tako sam krenuo na sjever Evrope. Zaprosio sam je. Pristala je i to je to. Nakon 20 godina života u Danskoj, pošto smo prihvatili budističko vjerovanje, ona i djeca definitivno su se preselili u Bangkok, a ja sam još jednim dijelom u studiju na Tajlandu, drugim dijelom u Kopenhagenu. A Danska... Mislim da to što sam ranije ovdje konstantno nailazio na negodovanje nije vezano konkretno za Dansku, već da bi se isto dogodilo u bilo kojoj zemlji. Cijeli svijet je smatrao da umjetnost pravim isključivo zarad publiciteta, ali ako moja umjetnost i jeste provokacija, ona svakako nije bez razloga. Šokantno je, na primjer, kada se publici kaže da krv na slici nije boja već prava krv žrtava saobraćajne nesreće (`Udes`, 1995). Međutim, kada bi samo malo bolje razmislili (ili se bolje informisali), shvatili bi poruku. U Bangkoku, na koji se odnosi slika, svaki dan oko 30 ljudi izgubi život u saobraćajnoj nesreći. Oni, dakle, gube živote, a neko je šokiran jer na platnu vidi krv.
NN: To nije jedini slučaj da u svojim projektima koristite organske uzorke. Da li ljudi uopšte razumiju Vaše ideje ili se sve završava na gađenju i zgranutosti?
EVARISTI: Mislim da 80 odsto posjetilaca mojih izložbi ne razumije ništa od svega toga. Kritiku poremećaja savremenog društva, koja doslovno vrišti iz mojih projekata, prepoznaju tek rijetki. Većina ljudi smatra da sam obični ludak. Recimo, instalacija `Ferari zauvijek`, u kojoj je mumificirano tijelo postavljeno za volan crvenog ferarija, očigledno je više nego što ljudi mogu da podnesu. Mnogi vlasnici galerija jasno su izrazili svoj stav da se radi o neprimjerenom tretiranju ljudske smrtnosti. Po mom mišljenju to j...no dobro govori o njihovoj hipokriziji. Ljudi svakodnevno na televiziji gledaju slike najraznovrsnijih oblika smrti i to je OK, ali ako se smrt iskoristi u estetske svrhe, onda je to neprimjereno. Baš kao i instalacija `Magdalenin dnevnik` (1997), u kojoj sam upotrijebio iskorištene kondome. Duže vrijeme od prostitutki sam skupljao iskorištene kondome, na koje su se one same potpisivale karminima. Prezentovao sam svakodnevnu seksualnu praksu. Kupiti seks nije ništa novo, ali su me za to djelo, eto, proglasili bolesnim.
NN: Skandaloznom je proglašena i zadnja izložba na kojoj ste posjetiocima, uz riječi `Prijatno! Bog vas blagoslovio` servirali ćufte skuvane u Vašem vlastitom salu. Šta je u tome skandalozno?
EVARISTI: U samoj izložbi ništa. Jelo kao jelo, salo kao salo. Skandalozno je to što su u Africi gladni dok na Zapadu žderu, pa onda vade salo da bi bolje izgledali na naslovnicama časopisa od čije prodaje dobijaju novac za još više žderanja i vađenje još debljeg sala... To je problem, a ne moja instalacija. Ona je samo prikaz situacije. Ipak, kritika koncepta plastične hirurgije i uopšte potrošačkog društva nije stekla zasluženu pažnju. Umjesto toga, gotovo su me optužili za kanibalizam, ali čovjek ne može biti kanibal ukoliko jede umjetnost. Osim toga, dva paketa ćufti već su prodata po cijeni od 23.200 dolara, a najveći dio novca ide u humanitarne svrhe.
NN: Osim ćufti, u galeriji `Animal` su, u prilično dramatičnoj postavci, izložena još četiri Vaša djela, jasno obojena religijskim sadržajima. Da li su reakcije na njih ispunile Vaša očekivanja?
EVARISTI: Skulptura napravljena od čistog zlata skinutog sa šest jevrejskih zubnih proteza i ukrašena sa sedam dijamanata nazvana je `U očima Boga mi smo skupljači. Sedmog dana odmaramo` i mislim da je poruka o budalastoj ljudskoj zaljubljenosti u skupocjene materijale više nego jasna. Mislim da vodeće tri religije diktiraju svjetsku politiku i odatle svi ratovi, krv i užas oko nas. Slika na kojoj mi iz usta viri ogromna kobasica koja se proteže do zemlje zapravo je reinterpretacija jedne renesansne slike na kojoj moje mjesto pripada Isusu. I da, bio je to veliki šok. Mislim, mogu ja naslikati oku ugodni pejzaž i kroz njega izraziti istu ideju, ali ko bi obratio pažnju na dosadni pejzaž? A svako će zadržati pogled na fotografiji na kojoj čovjek s istetoviranom Davidovom zvijezdom, u Hristovom stavu stoji polugo, dok mu potpuno gola Arapkinja vrši oralni seks. Ta fotografija na najeksplicitniji mogući način govori o suštinskoj nebitnosti vjere. Ako ću doživjeti orgazam, zar je bitno koje vjere je žena? Trudim se privući oko posmatrača i natjerati ga da, makar i ako se užasava pred onim što vidi, ipak razmisli. Umjetnost poput filozofije nije u službi odgovora, već u službi pitanja.
NN: Čitate filozofska djela. U kojoj mjeri ona utiču na Vaš rad? U kojoj mjeri Vam pomaže stvaralaštvo drugih umjetnika?
EVARISTI: Da, jako volim Ničeova, Kafkina ili Kjerkegorova djela. U posljednje vrijeme, međutim, najčešće čitam literaturu iz oblasti dizajna ili arhitekture i to mi, naravno, uvijek daje nove ideje. Međutim, najveći izvor ideja mi je muzika. Od Karusa, preko Igija Popa ili Nika Kejva, sve do tehna, muzika je moj neiscrpni izvor energije. Pa ipak, u životu se trudim da izbjegavam `elitne umjetničke krugove`. Radim kao konj i sa mnom nije uvijek lako sarađivati. Moji prijatelji, ukoliko i jesu prvoklasni umjetnici, definitivno nisu elitne figure. Evo, na primjer, kada sam s Majklom Kvijumom (to je onaj što slika čudne ljude), boravio u Brazilu, svaki dan smo odlazili u restoran u kome se nije plaćao račun, već ulaznica, s kojom smo mogli jesti koliko nam volja. Princip je taj da se na svakom tanjiru nalazio maleni disk obojen s jedne strane u crveno, a s druge u zeleno. Sve dok je disk na tanjiru zelen, osoblje nam je dopunjavalo hranu. Kad okrenete disk, oni prestanu da sipaju. I tako unedogled. U Dansku smo se vratili sa po 15 kilograma viška. Osim što sam nesvjesno dobio materijal za ćufte, toliko o umjetnicima koji utiču na moj rad. Ništa tu nije ni elitno, ni famozno.
NN: Nakon što ste ledenjak na Grenlandu obojili s 20.000 litara crvene netoksične boje, francuske vlasti već negoduju zbog drugog dijela `Crvene trilogije` na Monblanu. Da li ćete odustati od plana?
EVARISTI: Uzrok cijelog projekta jeste činjenica da ljudi danas uzimaju stvari zdravo za gotovo, a život, ljubav i priroda jesu tri stvari koje se ne smiju doživljavati na taj način. Odabrao sam Grenland, kao `svjetski ledeno`, Monblan kao `svjetski visoko` i treća meta biće `svjetski suvo`, dakle neka od pustinja. Još nisam tačno odlučio koja. Volio bih da to bude slana pustinja, tako da, mada nije snijeg, i treća površina koju bojim u crveno bila bi bijela. Monblan nije morao biti predstavnik visine, ali sam tako odlučio jer želim da izazovem francuske vlasti. Znam da će Francuzi da polude, što će biti direktan povod da ih javno pitam zašto mi se brani da, u svrhu umjetnosti, bojama koje ne zagađuju okolinu ukrasim planinski vrh. Ili, još bolje, ako mi se i brani, s kojim pravom mi to brane oni koji nuklearnim otpadom truju svijet i za to nikome ne odgovaraju? Uskoro sam na Monblanu, u tome me niko neće spriječiti.
NN: Očekuju Vas izložbe u Tokiju i Moskvi, a već ste izlagali širom svijeta. Da li ste nekada posjetili BiH? Da li biste izlagali u Bosni?
EVARISTI: Veoma rado! Nikada nisam bio u vašoj zemlji, ali gdje god postoji interesovanje za moj rad, ja ću ga veoma rado prezentovati. Treba samo da me pozovete!