Mato Đaković, urednik i voditelj političkog magazina "Telering" na Televiziji OBN, dobitnik je nagrade "Nikola Guzijan", koju tradicionalno dodjeljuju "Nezavisne novine" za novinara godine u BiH.
Đaković tvrdi da mu je ovo priznanje posebno drago jer je njime kompletirao sve nagrade u 2008. godini.
Za političku situaciju u BiH kaže da je katastrofalna i ocjenjuje da su za to, dijelom, krivi i novinari.
"Dobio sam u 2008. nagradu kao TV lice godine od 'Max revije', za emisiju godine 'Pečat' 'Večernjeg lista' i evo sad nagradu 'Nezavisnih novina', koja kompletira sve nagrade. Sada sebe smatram bh. novinarom. Rijetkost je da u godini neko dobije sve tri nagrade. Ovo potvrđuje ispravan rad koji pokušavam u svojim emisijama da učinim. Da budem "voks populi" građana cijele BiH.
NN: Novinarstvom ste se počeli baviti rano. Odakle ljubav prema ovom poslu?
ĐAKOVIĆ: Strašno sam želio da se bavim novinarstvom. Moja životna želja u sedmom ili osmom razredu osnovne škole je bila da studiram novinarstvo u Zagrebu. Želio sam se baviti novinarstvom jer sam gledajući informativni program u bivšoj Jugoslaviji promatrao dopisnike iz raznih krajeva svijeta. Mislio sam da je to posao iz snova. Nažalost, to mi se nije ispunilo, ali nemam više takvu želju. Ispunila mi se želja da se bavim novinarstvom.
NN: Gdje ste započeli svoju novinarsku karijeru?
ĐAKOVIĆ: To je bio list "4. oktobar" koji je izlazio u Živinicama, u općini u kojoj sam rođen. Bio sam predsjednik omladine i već tada sam pisao neke tekstove u ovim novinama. Uređivao sam omladinski kutak dvije godine. Na svoje i zadovoljstvo omladine koja je čitala taj list, moj angažman je bio uspješan. I ujedno je usmjerio moj put ka novinarstvu.
NN: Gdje nastavljate svoju novinarsku karijeru?
ĐAKOVIĆ: Nakon "4. oktobra" slijede ratna vremena, otvaranje novih medija, između ostalog i Radija u Živinicama. Bio sam prvi urednik Radija, pa Televizije Živinice. Prešao sam u RTV Tuzlanskog kantona. Bio sam prvi urednik i voditelj prvog dnevnika na ovoj televiziji. Nakon toga prešao sam na tuzlansku TV, gdje sam bio direktor do formiranja TV OBN gdje sam i sada.
NN: Na početku svoje karijere bavili ste se omladinskim temama, sada uglavnom preferirate političke teme. Otkud takav preobrat?
ĐAKOVIĆ: Igrom slučaja. Trebalo je raditi intervjue s nekim ljudima. S obzirom na to da sam imao korektne odnose s tim ljudima, redakcija je uvijek odlučivala da to ja radim. Imao sam predznanje, jer sam završio sve političke škole u bivšoj Jugoslaviji. To mi je pomoglo u mom današnjem radu. Obično kažem da znam politiku više nego političari i samo treba da okrenem svoj mentalni sklop. Učen sam na politiku iz bivšeg sistema.
NN: U Vašoj emisiji "Telering" u proteklih 17 godina gostovalo je oko 850 ljudi iz BiH i regiona. Kako uspijevate ostvariti saradnju sa svima?
ĐAKOVIĆ: Jednostavno. Legalista sam. Poštujem sve što se događa u državi, samim tim i Dejtonski sporazum i tako se ponašam na ekranu. Druga stvar je što u razgovoru s gostima privatnu priču, koja se odnosi na susrete s njima prije i poslije emisije ili na ručkovima, nikad nisam zloupotrijebio. Ti ljudi su shvatili da svoj posao radim profesionalno. Na ekranu se oni sami predstavljaju onakvima kakvi jesu.
NN: S kojim Vam je gostima bilo posebno zadovoljstvo razgovarati?
ĐAKOVIĆ: S pokojnim doktorom Ivanom Đurićem, koji je bio disident Miloševićevog sistema. Mislim da mi je to jedna od doista najboljih emisija. Bila mi je draga emisija koju sam radio s Borisom Tadićem, Rafijem Gregorijanom.
NN: Da li ste imali negativnih iskustava?
ĐAKOVIĆ: Svjestan sam da, s obzirom na dužinu trajanja posla kojim se bavim, moram napraviti i veliki broj loših emisija. Ne osjećam se dobro poslije takvih emisija, ali sutra moram krenuti dalje.
NN: Nakon razgovora s rahmetli Alijom Izetbegovićem napisali ste i knjigu. Kako ste došli na tu ideju?
ĐAKOVIĆ: Dogodilo se slučajno zbog jedne fikcije u mojoj glavi. Davno sam pročitao da muškarac mora napraviti sina, zasaditi drvo i napisati knjigu. Meni se činilo da je pisanje knjige najzgodniji način da zaokružim taj svoj moto. I zbog toga sam je napisao. Moram priznati da je bilo i finansijskog efekta od toga pa se poklopilo ugodno s korisnim. Za sada, to je moja i prva i zadnja knjiga. Mislim da ću još pisati.
NN: Kako ocjenjujete medijsku sliku u BiH?
ĐAKOVIĆ: Novinarstvo u BiH oslikava političku situaciju. Nije ni gore ni bolje od trenutne političke situacije. Novinari mogu mnogo više. Kritiziramo, a ne nudimo konkretna rješenja, kao ni naši političari. Mediji i novinari u BiH imaju punu slobodu izvještavanja, ali ne znaju šta je demokracija. Novinari u BiH vjeruju kako je pljuvanje po Aliji Izetbegoviću demokracija. Mislim da je to ipak nekultura.
NN: Šta mislite o trenutnoj političkoj situaciji u BiH?
ĐAKOVIĆ: Komplikovana i loša jer niko ništa ne radi, a nije radio ni prije. U svijetu je kriza. Kriza će kod nas doći i proći i niko se na nju neće osvrnuti. Nažalost, građanima BiH ne možemo pojasniti da više uopće nije bitno ko je Srbin, Hrvat, Bošnjak, nego da je bitno da moramo imati dobru vladu koja može građane izvesti iz ove krize. Šta me briga koje su nacije političari. Neka krenu da prave autoput i zaposle 400.000 ljudi. Za takvog političara hoću da glasam. Krajnje je vrijeme da shvatimo da su nam dobri političari oni koji nam otvaraju radna mjesta, a ne oni koji se ubiše u prsa štiteći nacionalne interese. Nekada je Tuđman štitio moje nacionalne interese u BiH i nikada mi nije bilo gore.
NN: Imate li namjeru da se bavite politikom?
ĐAKOVIĆ: Ne bih mogao biti uspješan političar mada fantastično poznajem politiku. Mislim da sam previše dobar čovjek da bih mogao vrijeđati druge. Danas, da biste bili dobar političar, morate vrijeđati druge.
NN: U novinarstvu ste već 20 godina. Da li planirate promijeniti posao?
ĐAKOVIĆ: Poprilično sam umoran od ovog posla. Mislim da u BiH za postojeću situaciju nisu krivi političari i stranci. Krivi smo i mi novinari, a ne želimo da prihvatimo krivicu. Želio bih nešto na tom polju uraditi. Vjerovatno će me novinari početi prozivati zbog toga. Imate jednostavno pet novinara koji hodaju po pet različitih puteva. U svijetu je to potpuno drugačije. Trebalo bi da novinari naprave zajedničku platformu, istupaju zajedno i pomognu političarima, međunarodnoj zajednici i građanima da se ova država, koja je najljepša na svijetu, što prije uredi.
NN: Da li namjeravate poduzimati nešto u tom smislu?
ĐAKOVIĆ: Nisam ja taj. Ima mnogo većih imena od mene, koji se busaju da su veći novinari. Neka krenu. Ja ću im biti podrška.
Rukometaš u RK Konjuh
NN: Osim novinarstva, Vaša ljubav je i sport.
ĐAKOVIĆ: Da, svih vrsta. Ali u zadnje vrijeme samo na televiziji upražnjavam sport. Ranije je to bilo drugačije, gotovo pa profesionalno. Igrao sam dugo u Rukometnom klubu Konjuh iz Živinica. Čak smo četiri godine bili u Drugoj saveznoj ligi Jugoslavije. Vrlo mlad sam se počeo baviti rukometom. Na to me natjerala teška socijalna situacija u obitelji. Potičem iz radničke obitelji. Morao sam se sam od 14. godine izdržavati. Uspio sam u tom sportu i dogurao sam do direktorija rukometne reprezentacije BiH, na što sam izuzetno ponosan. Dao sam svoj puni doprinos da se napravi reprezentacija s meni dragim ljudima.
"Dodik mi je pomogao da izađem iz krize"
NN: U posljednje vrijeme dosta je negativnih komentara o Vašoj emisiji "Telering". Kako odgovarate na njih?
ĐAKOVIĆ: Legalista sam i ne mogu, na primjer, reći da treba ukinuti Republiku Srpsku. Nikada nisam prozvao nikoga ratnim zločincem dok mu to sud nije dokazao. Prozivaju me zbog odnosa s premijerom RS Miloradom Dodikom. Ovo ću prvi put reći i neka to svako shvati kako hoće. Dodik je moj prijatelj. Imao sam tragediju u životu. Izgubio sam sina. Svaki dan poslije pogibije mog sina taj čovjek me zvao. Govorio mi je: "Izdrži", "Radi". Bio mi je moralna potpora, prijatelj u najtežim trenucima. Tad je pokazao da je čovjek i moja dužnost kao normalnog čovjeka je da mu na isti način uzvratim. Nikada neću, kao drugi, reći da je lopov. Zadužio me za čitav život. Pomogao mi je da izađem iz vrlo teške krize, ako sam uopšte izašao. To ne mogu da razumiju ljudi koji ne vole Milorada Dodika. Njegov sam prijatelj, ali ako me mrze zbog njega, prihvatit ću taj teret odgovornosti. Neko želi da ukine RS, ja se tako ne ponašam. Neka je ukinu oni koji su je napravili. I ja ću onda reći da je ukinuta.