Stanje ljudskih prava u BiH iz godine u godinu se pogoršava, tvrdi Fadila Memišević, predsjednica bh. sekcije Društva za ugrožene narode.
Upozorava da se ljudska prava krše u svim segmentima: ugrožena je lična sigurnost, sloboda mišljenja i izražavanja, evidentna je diskriminacija po nacionalnoj i religijskoj osnovi.
Memiševićeva kaže da je nacionalizam prisutan u svakom segmentu našeg društva, a posebno zabrinjava prisustvo nacionalizma kod djece.
Tvrdi da su religijske zajednice u BiH daleko od principa tolerancije, međusobnog poštovanja i uvažavanja, a vlasti se ugroženim obraćaju samo obećanjima u vrijeme predizbornih kampanja koje poslije izbora zaboravljaju. Memiševićeva ocjenjuje da su podijeljene nevladine organizacije koje bi trebalo zajedno da utiču na poboljšanje situacije u zemlji i tvrdi da ta podijeljenost predstavlja najbolji odraz stanja u društvu.
NN: Kažete da je stanje ljudskih prava u BiH sve lošije. Koje kategorije su najugroženije i kakav je odnos vlasti prema tim ljudima?
MEMIŠEVIĆ: Najugroženije kategorije su povratnici koji su se nakon progona uspjeli vratiti u mjesta ranijeg življenja. U ovu grupu spadaju i manjine, posebno Romi čija pozicija nikada nije bila ugodna, a koja se ratom i ratnim dejstvima još više pogoršala. Vlasti se ugroženima obraćaju samo obećanjima u vrijeme predizbornih kampanja. Poslije ih zaboravljaju.
NN: Koliko još raseljenih i izbjeglih lica , prema vašim informacijama, čeka na povratak u svoje kuće i da li ste zadovoljni procesom povratka?
MEMIŠEVIĆ: Procesom povratka u ovoj zemlji niko ne može da bude zadovoljan. Teško je procijeniti koliko prognanika stvarno želi da se vrati nakon 16 godina života u izbjeglištvu, ali ostaje činjenica da se nije vratilo oko milion ljudi koji su utočište našli u više od stotinu zemalja širom svijeta kao i unutar Bosne i Hercegovine.
Nisam sigurna da i međunarodna zajednica nije učestvovala u opstrukciji povratka pošto nije dala mandat mirovnim snagama da štite povratnike odmah nakon završetka ratnih dejstava. Čak su uveli i vokabular "manjinski povratci" za kategorije stanovništva koje pripadaju konstitutivnim narodima u BiH.
NN: U sarajevskom naselju Butmir nedavno su napadnuti trojica mladića i pet djevojaka dok su se vraćali sa ilidžanskih bazena svojim kućama u Istočnu Ilidžu. Napalo ih je desetak vršnjaka bošnjačke nacionalnosti iz Butmira. Šta nam ovakvi događaji govore? Otkud ovolika mržnja i kod djece?
MEMIŠEVIĆ: Nacionalizam je prisutan u svakom segmentu našeg društva, a tragično je to što se djeca vaspitavaju na nacionalističkoj osnovi, rastu i obrazuju se u odvojenim školama i permanentno se indoktriniraju.
Princip 'isti u različitosti" koji bi trebalo da bude lajtmotiv u obrazovanju, već odavno je zaboravljen.
NN: Šta je uzrok tome što je, kako kažete, nacionalizam sveprisutan u našem društvu? Je li jedini krivac protekli rat zbog kojeg ne samo da odustajemo od toga da živimo jedni s drugima, nego ne možemo na civiliziran način živjeti ni jedni pored drugih?
MEMIŠEVIĆ: Rat jeste stvorio nacionalizam, ali pokazalo se i da je bratstvo i jedinstvo u kojem smo živjeli bilo vještačko. Ne postoji opravdanje za ljude koji su preko noći napustili svoje prijatelje i priklonili se svom nacionalnom toru. Problem je i što se Dejtonski sporazum bazira na nacionalizmu. On je zaustavio rat ali je zasnovan na nacionalnim pravima, a ne individualnim. Vladajuće strukture, takođe, podstiču nacionalizam jer ih on održava na vlasti. No, suživot je u BiH ipak moguć i budućnost suživota je na građanskom društvu i na mladim i obrazovanim generacijama koje neće dopustiti da ih zatvaraju u nacionalne torove. Oni bi trebalo da šire pozitivne poruke. Suživot se u BiH njegovao hiljadu godina. Nacionalizam je stvar srednjeg vijeka. Nadam se da nove generacije neće dopustiti da nemani koji su započele rat egzistiraju i utiču na njihove živote.
NN: Zašto nam spava nevladin sektor kada dođe do socijalnih problema i povreda ljudskih prava? Kako komentarišete činjenicu da su nevladine organizacije između sebe podijeljene i da gledaju samo svoj interes?
MEMIŠEVIĆ: Naše bosanskohercegovačko društvo nema tradiciju civilnog društva. Nakon jednopartijskog sistema i prvih pluralističkih izbora devedesetih godina ušli smo u najkrvaviji rat, a nakon završetka rata ušli smo u fazu tranzicije bez ijednog dana iskustva djelovanja civilnog društva.
Danas imamo više od osam hiljada raznih udruženja, udruga i organizacija, ali kvantitet ne znači kvalitet. Ljudska svijest se najsporije mijenja jer u našim glavama još je jednopartijski sistem. Partikularizam među nevladinim organizacijama je odraz društvenog stanja u Bosni i Hercegovini.
NN: Može li nevladin sektor uopšte pomoći u poboljšanju ljudskih prava u BiH i na koji način?
MEMIŠEVIĆ: Postoji čitav spektar djelovanja nevladinih organizacija koje se bave ljudskim pravima. Ono što je zajedničko svim tim organizacijama je da vrše pritisak na vlast kako bi se situacija mijenjala.
NN: Kako vaša organizacija može pomoći obespravljenim u BiH?
MEMIŠEVIĆ: Mi smo organizacija za ljudska prava. Dižemo glas protiv genocida, masovnih protjerivanja, protiv diskriminacije na etničkoj, rasnoj i religijskoj osnovi i borimo se za rehabilitaciju žrtava. Naše djelovanje je vrlo lapidarno, od konferencija i saopćenja za štampu do mirnih protesta, straža opomene, dijeljenja letaka i organizovanih kampanja. Informišemo javno mnijenje preko kojeg vršimo pritisak na vlast kako bi se promijenilo postojeće stanje.
NN: Nakon nedavnih prijetnji upućenih Branku Todoroviću, predsjedniku Helsinškog odbora za ljudska prava RS izostala je osuda ovih prijetnji i pdorška njegovih kolega iz Helsinškog komiteta BiH. Kako gledate na ovu nesolidarnost između dva bh. Helsinška komiteta, odnosno odbora?
MEMIŠEVIĆ: Nakon prijetnji smrću Branku Todorovoću i njegovoj porodici Helsinški komitet BiH trebalo jeda reaguje osudom tih prijetnji. Mislim da su Helsinški komitet BiH i Helsinški komitet RS vrlo respektabilne organizacije za ljudska prava i veoma je tužno da postoji interni sukob među njima. Nalazim da ove organizacije na taj način gube dragocjenu energiju koja im je potrebna za pomoć onima koji to od njih očekuju.
NN: U našoj zemlji ne postoji ni solidarnost između obespravljenih kategorija. Svi protestuju i traže prava samo za sebe, ne znaju prepoznati zajednički interes i zajedno tražiti svoja prava.
MEMIŠEVIĆ: To je zato što u našoj zemlji ne postoji državna strategija kada je u pitanju nevladin sektor. Ne postoji edukacija ni kultura sjećanja tako da se sve banalizuje, pa čak i zločin. Ta podijeljenost među obespravljenim odgovara vladajućim strukturama koje na taj način mogu lakše vladati i manipulisati ugroženim kategorijama.
NN: Zašto su građani BiH pasivni kada dođe do povrede njihovih prava?
MEMIŠEVIĆ: Pasivnost građana proizlazi iz činjenice da se svijest, kako sam već ranije naglasila, najsporije mijenja. Mnogi građani i ne znaju ništa o svojim pravima zato što se ljudska prava u Bosni i Hercegovini ostvaruju na kolektivnoj, a ne na individualnoj razini.
NN: Kakav je međureligijski život u BiH? Da li vjerske zajednice u BiH doprinose pomirenju među ljudima ili ih razdvajaju?
MEMIŠEVIĆ: Religijske zajednice u Bosni i Hercegivini trebale bi kroz ekumenizam razvijajati duh tolerancije i međusobnog razumijevanja. Ono što mi imamo na sceni kada su u pitanju religijske zajednice je daleko od principa tolerancije, međusobnog poštovanja i uvažavanja.
Duhovni establišment više razdvaja umjesto da povezuje i uspostavlja tanane niti međuljudske povezanosti koja je na ovim prostorima njegovana više od hiljadu godina.
NN: Kako gledate na činjenicu da u Parlamentu BiH nije prošao zakon o zabrani rada neofašističkih organizacija i šta mislite o pojavi takvih organizacija u BiH?
MEMIŠEVIĆ: Neprihvatljivo je da 60 godina od usvajanja UN-ove Konnvencije o spriječavanju i kažnjavanju genocida, kad je svijet rekao "nikada više", ponovo imamo na sceni reinkarnaciju fašističkih organizacija poput Ravnogorskog četničkog pokreta. Sramno je da parlament Bosne i Hercegovine, zemlje koja je na svojoj koži osjetila šta znači fašizam u Drugom svjetskom ratu kao i u posljednjem ratu 1992 - 1995. godine nije izglasao zakon o zabrani takvih organizacija.
Šta je Društvo za ugrožene narode
Društvo za ugrožene narode je međunarodna organizacija za ljudska prava sa savjetodavnim statusom kod Ujedinjenih naroda i konsultativnim statusom u Vijeću Evrope. Bh. sekcija Društvo za ugrožene narode, kao nepartijska i od vlade neovisna organizacija, zalaže se za ljudska prava, za miran suživot svih religioznih zajednica i naroda u jedinstvenoj Bosni i Hercegovini. Društvo za ugrožene narode za BiH dokumentira ratne zločine i zločine genocida i evidentira izjave svjedoka o zločinima protiv čovječnosti i povredama prava svih građana BiH. Informiše domaće i inostrane medije o povredama ljudskih prava u BiH i susjednim regionima. Publikuje izvještaje o ljudskim pravima, organizuje seminare, savjetovanja, konferencije i druge akcije u korist ljudskih prava kao što su upozorenja i demonstracije.
Očekujemo trijumf pravde, a ne trijumf Karadžića
NN: Šta očekujete od suđenja Radovanu Karadžiću?
MEMIŠEVIĆ: Mi smo pozdravili dugo očekivano hapšenje Radovana Karadžića. Nakon njegovog prvog pojavljivanja pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu jasno je da će ovaj proces biti dug i borba teška. Na kraju očekujemo trijumf pravde, a ne trijumf Radovana Karadžića.