Iza Mihaila Rakite, banjalučkog akademskog slikara, nalazi se 30 godina uspješnog likovnog stvaralaštva. Ovaj, po mnogima, jedan od naših najistaknutijih likovnih umjetnika, učesnik je mnogobrojnih likovnih kolonija, organizovao je na desetine samostalnih izložbi, a na zajedničkim izložbama u zemlji i inostranstvu izlagao je preko 30 puta.
Rakita je rođen 1951. u Kragujevcu, ali od 1962. godine živi i radi u gradu na Vrbasu. Likovnu akademiju je završio u Sarajevu 1978. i od tada se aktivno druži sa kistom. Kako kaže, tek nakon završenog studija je shvatio šta je to što se zove slikarstvo.
`Slikanje nije samo mazanje boje po platnu, već je to jedan složeniji proces koji uključuje slikarevo znanje, ne samo iz oblasti slikarstva. Osim tehnologije slikarstva i tehnike koje se u njoj koristi, umjetnik mora poznavati i matematiku, fiziku, hemiju, biologiju... Jednostavno, mora sve to imati u sebi da bi mogao napraviti dobru sliku`, smatra on.
NN: Gdje ste stekli prve pouke iz slikarstva i crtanja?
RAKITA: U Beloj Crkvi, u Banatu, išao sam u osnovnu školu do šestog razreda, a zatim sam se preselio u Banjaluku i osnovnu školu nastavio u `J. J. Zmaj`, gdje mi je pokojni Alojz Ćurić predavao likovnu umjetnost. Mislim da sam upravo od njega stekao prve pouke iz slikarstva. Nakon završene osnovne škole su me kao dobrog crtača nagovorili da idem u srednju mašinsko-tehničku školu. Roditelji su smatrali da bih bio dobar tehnički crtač. Tako sam završio u toj školi, koju na kraju nisam ni završio. Jednostavno su previdjeli da nisam reproduktivac, već kreativac. Polako sam počeo da padam u školi, dok me nisu izbacili.
NN: Ipak ste završili likovnu akademiju, kao jedan od boljih studenata.
RAKITA: Otac me je poslao u vojsku kako bih malo ohladio glavu, a nakon povratka iz vojske - počnem hodati na rukama. Koristio sam gravitaciju kako bi mi pamet lakše došla iz zadnjice u glavu. Tada sam shvatio šta zapravo želim. Navalio sam da upišem Likovnu akademiju. I to se sve dešavalo šest godina nakon što su me izbacili iz srednje škole. Normalno, nikome ne bih preporučio taj put jer je bio izuzetno težak. Uspio sam položiti diferencijalne ispite iz predmeta koji su vezani za srednju školu. Nakon toga dobio sam pravo da, zajedno s ostalim kandidatima koji su redovnim putem završili srednju školu, pristupim glavnom ispitu na akademiji: crtanju portreta, figure, slobodne kompozicije... I kad sam pogledao listu, vidim ja na vrhu liste, u gornjoj ekipi, među najboljima. Mojoj sreći nije bilo kraja. Konačno sam prvi put u životu nešto uspio sam da uradim.
NN: Gdje pronalazite teme i inspiraciju?
RAKITA: Nakon akademije sam bio privržen figuraciji. Jednostavno, figuracija me je naprosto opčinjavala. Nastojao sam u njoj da pronađem nešto što mene interesuje. Ljudsko tijelo mi je desetak godina, pa i više, bila inspiracija za rad i tema koja me je najviše privlačila. Nakon toga sam bubnuo na zemlju i počeo da inspiraciju tražim upravo u njoj. Posmatrao sam kamenje, stijene, oranice, pejzaže... I tako se osmjelim da radim pejzaž. A devedesetih sam krenuo da radim i grafičke tehnike: suvu iglu, bakropis, akvatintu.
NN: Šta mislite o naivnom slikarstvu, s obzirom da mnogi smatraju da je ono kod nas gotovo izumrlo?
RAKITA: Mislim da treba da budemo sretni što je izumrlo. U vrijeme kada se naiva pojavila, ona je u stvari bila dirigovana od strane zapada da bi prikazala Balkan i balkanske zemlje kao još primitivne. Normalno, mi smo se tada kao klenovi uhvatili za tu naivu. Nije problem što postoji amaterizam, ali ti amateri bi trebali znati gdje im je mjesto u toj sferi. Jer ako neko kao amater uradi sliku, to ne mora značiti da je slikar. Da bi se ozbiljno bavilo ovim poslom treba prvenstveno imati školu, a zatim i putovati, gledati, pričati sa ljudima, razmjenjivati iskustva. I, opet, stalno raditi da bi se taj nivo amaterizma prevazišao.
NN: Da li se kod nas poklanja dovoljno pažnje likovnoj umjetnosti?
RAKITA: Mislim da se uopšte kulturi pridaje vrlo malen značaj. Evo, konkretno, ove godine čak su i sredstva iz budžeta namijenjena za kulturu dosta smanjena. Svima nam je jasno da nemamo dovoljno novca ne samo za kulturu, ali i ono malo što imamo ne troši se na pravi način.
NN: Kakav je status likovnog umjetnika?
RAKITA: Nikakav. Mi jednostavno služimo kao ikebane za neke svečanosti i ništa drugo. Još u neke zakonske akte nisu ušle stvari koje se tiču statusa ne samo likovnih, već i drugih umjetnika.
NN: Danas radite kao slobodan umjetnik?
RAKITA: Ovaj posao je moj izbor. Ja sam ga izabrao, duboko svjestan šta to znači, a to znači ne imati stalna primanja, ne ići u nekakav zatvoreni kancelarijski prostor, u razred, na nastavu ili u neku firmu. Jednostavno, izabrao sam ovaj način rada. Prema tome, neme kukanja... Ćuti, radi, pokušaj da nađeš tržište da prodaš nešto, snalazi se...
NN: Ipak, radili ste godinama i kao profesor.
RAKITA: Radio sam, ali više nikada ne bih. Nema tih para. S djecom je zaista lijepo raditi, jer djeca su došla da nešto nauče. I bez obzira što sam ja važio kao strog profesor, imao sam veoma dobru saradnju s učenicima. Međutim, dnevni raspored časova tokom nedjelje je takav da učenici prešaltavaju mozak svakih 45 minuta na drugu oblast. Moralo bi se, osim promjene školskih planova i programa, više povesti računa i o tom dnevnom rasporedu.
NN: Poslije 11 godina odlučili ste da postanete slobodan umjetnik.
RAKITA: Nisam odlučio, nego sam dobio otkaz. Ja sam dva puta izbačen iz škole, i kao učenik i kao profesor.
NN: Da li biste danas mijenjali poziv?
RAKITA: Možda bih samo više radio jer sada znam da moram raditi. Jednostavno, to je takav posao koji zahtijeva isključivo rad i ništa drugo. Ovo što mi je ostalo od života nastojaću da iskoristim isključivo za sebe. Polako počinjem da otkazujem kolonije na koje me zovu. Imaću više vremena i da samostalno izlažem radove, za istraživanje u slikarstvu...
Cijene
NN: Koja Vam je bila najskuplja slika koju ste do sada prodali?
RAKITA: U principu nisam skup zato što sam svjestan u kakvom okruženju živim. Nema puno kupaca koji su platežno moćni da bi platili realnu cijenu. S druge strane, ono malo ljudi koji imaju puno novca ne interesuje se za takve stvari. Moje slike ne prelaze cijenu od 2.000 KM.