Društvo

Milvoki ima najljepšu pravoslavnu crkvu i najstariju školu

Milvoki ima najljepšu pravoslavnu crkvu i najstariju školu
Foto: serbiantimes.info | Milvoki ima najljepšu pravoslavnu crkvu i najstariju školu

One stare, svima znane priče o srpskim podjelama; na partizane i četnike, na Srbe iz Srbije i "one druge", zatim na one koji su došli prije 200 i one koji su došli prije 20 godina…u Milvokiju ne važe.

Oko Crkveno školske opštine "Sveti Sava" okupilo se oko 1.000 porodica, a odnos među njima je na "ravne časti" – otprilike polovinu čine oni koji su u Ameriku došli "davno", prije dvije, tri ili čak četiri generacije – a drugu polovinu porodice koje su u emigraciju stigle sa posljednjim velikih talasom koji je balkanska ognjišta napustio ratnih devedesetih.

Dragan Veleušić ovdje kao paroh služi više od 32 godine, čime je oborio sve rekorde. Na pitanje koliko je teško pomiriti i pod jednim krovom ujediniti pripadnike zajednice koji su došli u različitim vremenima i vođeni različitim motivima, on kaže:

Tajna srpskog jedinstva u Milvokiju

"Kada razgovaram sa ljudima čiji su preci došli ovde prije 100 godina ja im kažem: Da nije novodošlih, ovaj hram bi bio poluprazan! A tim novodošlim kažem: Da nije bilo ovih prije Vas ne bi imali gdje da se okupite, ni na molitvu, ni na sedeljku, ni na sport…To je činjenica koja bi trebala da ulije dovoljno mudrosti i među jedne i među druge. A takva sjedinjujuća sila je bila moguća samo pod krovom hrama, tu smo svi isti. Da bi svima bilo potaman, organizovali smo službe na engleskom i srpskom jeziku", otkriva svoje metode otac Dragan.

Kako ističe, srpska se zajednica u Milvokiju obnavlja sa svakim novim talasom doseljenika iz matice.

"Prva veća grupa ljudi je ovde stigla krajem 19. i početkom 20. vijeka, većinom iz Bosanske Krajine, iz Like, Korduna i nešto malo Slavonije. I prva institucija koju su osnovali 1912. godine bila je crkveno-školska opština. Ti ljudi su bili uglavnom nepismeni, ali visoko obrazovani duhovno. Donijeli su sa sobom prazne torbe, ali pune duše i srca patriotizma i pravoslavne vjere. Zato nije čudno što danas četvrta generacija Srba rođena ovde zna napamet 'Oče naš' na crkvenoslovenskom jeziku. To su naučili od svojih starih. Posljednji veliki talas je došao poslije ratova devedesetih, tačnije 1996.godine. Sa njim je obnovljena zajednica naših imigranata ovde. Na žalost, platili smo preskupu cijenu za to u otadžbini. Ovdje smo primili preko 350 porodica iz ratom zahvaćenih krajeva u Bosni i Krajinama. Svaku smo dočekali na aerodromu, obezbijedili plaćen smještaj bar na dva mjeseca i sve drugo što im je zatrebalo. To je i bila dužnost crkve, majke, koja prima i okuplja ljude", priseća se paroh crkve "Svet Sava".

Ipak, ističe podatak da se od 192 srpske porodice, koje su 1918.godine otplatile dug za staru crkvu, samo njih 14 pod tim prezimenima i dalje živi u Milvokiju, što potvrđuje da aimilacija i migracije uzimaju svoj danak.

Srpska hala za američke predsjednike

Odmah pored Crkve nalaze se Škola, zvanično prva srpska u dijaspori, i Kulturni centar sa kancelarijama, prostorijom za prijeme i velikom fiskulturnom salom, kapaciteta 750 gledalaca. Otac Dragan ne skriva ponos dok mi ih pokazuje…

"Školska zgrada je napravljena 1972. godine, ali su se ljudi tu okupljali raznim drugim povodima sve dok 1996. godine konačno nije dobila pravu namjenu. Danas su tu savremeno opremljene učionice, kafeterija u kojoj djeca svakoga dana imaju topli obrok. Druga zgrada, Kulturni centar, izgrađena je 2005.godine, a u nju smo iz škole premjestili sale za sednice, kancelarije. Fiskulturna sala služi školskoj deci, ali se u njoj održavaju i razne priredbe, proslave.

Na drugoj strani velikog imanja u čijem je središtu bogomolja, stacioniran je veliki kongresni centar, po imenu “Serb American Hall” iznad koje se vijore srpska i američka zastava. Oko njega je parking a u njemu tri sale, u kojima je u svojim kampanjama proteklih decenija gostovalo i govore držalo nekoliko američkih predsednika.

!"Interesantno je da su ovdašnji Srbi napravili prvo salu 1949.godine, pa tek onda crkvu 1956. godine. Što se pokazalo kao pametan potez, jer su skoro sve naše crkve napravljene od novca sa nekih zabava i prijema. Danas je to biznis za sebe, crkva te sale izdaje jednoj korporaciji čiji su vlasnici takođe Srbi. Tu oko crkve imamo još i devet kuća u našem vlasništvu, koje danas izdajemo uglavnom našim starijim ljudima, a nekad su u njima boravili naši ljudi izbegli sa ratnih područja. Imali smo jedno pravilo, koje je i dalje na snazi – ako se prodaje neka kuća koja graniči sa crkvenim imanjem, ona je morala da se kupi!", ističe Veleušić poslovnu logiku ove srpske crkve koja se, za razliku od nekih drugih, vrlo uspješno prilagodila američkom načinu života i razmišljanja.

Utočište za braću Etiopljane

Paroh je posebno ponosan na priznanja koja je Crkvena opština dobila. Orden Svetog Save I reda koji im je za učešće u izgradnji Hrama Svetog Save na Vračaru dodijelio blaženopočivši patrijarh German, a prije nekoliko godina Škola je odlikovana Ordenom Njegoša I reda od strane predsjednika Republike Srpske Milorad Dodik.

Crkva izdaje periodični list "Blage vesti" na srpskom i engleskom, a ima bogatu biblioteku u kojoj knjige koriči – paroh lično. Pored toga što je duhovni pastir, Dragan Veleušić je i književnik koji iza sebe ima šest naslova, njegove pjesme i kratke priče objavljene su u mnogim zbornicima i magazinima. Član je i Udruženja književnika Srbije i Republike Srpske.

Crkva Svetog Save, osim što je saborno mjesto Srba iz Milvokija i države Viskonsin, ujedno i sedište Etiopske pravoslavne crkve.

"Prije dve godine došla nam je jedna grupa Etiopljana i zamolila da im ustupimo prostorije u kojima bi mogli da se sastaju i služe Bogu. Primili smo ih bratski, ne naplaćujemo im ništa, a oni su vrlo zahvalni na našem gostoprimstvu, čak sam dobio priznanje od njihovog episkopa. razumio sam tu njihovu želju da nađu sebi utočište jer sam i sa, i sam bio u sličnoj situaciji kada sam 1987. godine osnovao parohiju 'Svetog Save' u Hjustonu, Teksas. Ništa nismo imali svoje, osim malo naroda. I prvi hrišćani su se okupljali po katakombama, nije važna raskoš i sjaj, već da ljudi imaju vjeru i volju", zaključuje otac Dragan.

Tatjana Veleušić u Milvoki je došla devedesetih godina iz BiH, i članica je  Crkveno-školskog odbora “Sveti Sava”.

"Škola je formirana 1996. godine od strane nekoliko roditelja, sa ciljem očuvanja srpske vjere, jezika i kulture. Takođe, željeli su da to bude na visokom akademskom nivou. Sljedeće godine su počeli prvi časovi, sa svega 7 učenika. Škola je dalje rasla, tako da danas imamo pokriven cijeli program, od predškolskog uzrasta do 8. razreda. Prošlu godinu smo počeli sa 80 đaka, a zadnjih desetak godina u prosjeku smo imali po 80-95 đaka. Nastava se održava na engleskom jeziku, po klasičnom programu, od predmeta tu su matematika, engleski, prirodne i društvene nauke, fizičko i muzičko vaspitanje, tu su i časovi robotike, uz obavezne časove srpskog i veronauke. Imamo hor, dramsku sekciju, jednom godišnje igramo predstavu u kojoj učestvuju svi đaci. Takođe, djeca su obavezna da jednom nedjeljno prisustvuju Bogosluženju. U školi predaju Amerikanke, ali imamo i dvije naše učiteljice, većina tu radi dugi niz godina, uživaju sa našom djecom, koja su dobra, vaspitana i vrijedna",  predstavlja Tatjana najstariju obrazovnu instituciju Srba u Americi.

Ističe da postoji veliko interesovanje, ali je najveći problem – migracija. Ljudi sele iz ovog regiona, pa im je teško da dovode djecu na časove. Ipak, nada se da će uspjeti da očuvaju približan broj đaka u godinama koje slijede. Priznaje kako je za njih najveći obrazovni izazov da djeca nauče i sačuvaju srpski jezik, piše Serbiantimes.

Kompletan tekst možete pročitati ovdje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Video

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije