"Ako ne riskirate da ispadnete budale, nećete nikad ništa genijalno napraviti", bila je jedna od poruka sarajevskoj publici svjetski poznatog dizajnera Mirka Ilića.
Ilić je prošle sedmice boravio u Sarajevu gdje je pred punom kino-salom održao predavanje o dizajnu. Danas živi u Njujorku i u Americi je stekao veliki ugled.
NN: Priča o Vašem odlasku u Ameriku je kao preslikana iz holivudskih filmova. Sa sitnom lovom u džepu ali velikim ambicijama nakon samo nekoliko sedmica u Njujorku radili ste naslovnicu `Tima`. Je li Amerika zaista `zemlja neograničenih mogućnosti` ili ste mason pa ste tako dobili posao?
ILIĆ: Otišao sam u Ameriku 1986. godine zato što mi je ovdje postalo dosadno. Želio sam probati nešto drugo. I nisam sa hiljadu već sa dvije hiljade dolara.
U ovim krajevima sve je lakše objasniti nego priznati nekome da je talentiran. Čuo sam da sam homoseksualac, da sam mason, šta sve ne. Ljudi ne shvataju osnovni odnos kapitala. Svako će vam dati dolar ako misli da na vama može zaraditi stotinu. Amerikance ne interesuje ko ste, što ste, ako misle da na vama mogu zaraditi. To je jedina logika.
NN: Ljudi sa Balkana na osnovu primjera poput Vas, Danisa Tanovića, Aleksandra Hemona i drugih uspješnih u svijetu vole ovo podneblje glorificirati kao tlo sa superpametnim ljudima. Je li to zaista tako i gdje smo mi u nekoj svjetskoj ljestvici količine talenta po glavi stanovnika?
ILIĆ: Količina talenta kao i gluposti po glavi stanovnika je u svim zemljama jednaka. Međutim, razlozi zašto odavde pametni odlaze u svijet su nešto drugačiji nego zašto pametni odlaze iz drugih zemalja. Dosta ljudi odavde ode jer mora, tako da ti je osjećaj drugačiji i gorčina veća. Ljudi u većini slučajeva odlaze da bi radili ono što vole. Niko ne ode vani da napravi slavu, da zaradi tonu novca. To se desi ili se ne desi. To što ova sredina glorificira ili, što je još gore, omalovažava svoje uspješne nije uredu. Priznati nekome u ovoj sredini da je talentiran zapravo znači da ti nisi talentiran. Možda je naša prednost u svijetu što smo ovdje odrasli na nekim štosevima, vicevima, na nekakvim kajlama kojih nema tamo. Ti naučiš ovdje da kad ideš niz ulicu u dva ujutru i vidiš tri čovjeka, odmah znaš procijeniti da li treba preći preko, skloniti se ili proći. Naučiš kako sve to treba napraviti prije nego što te istuku. Naučena, ulična pamet ostane s tobom koju kasnije iskoristiš u svijetu. Drugačiji si i odmah si i interesantniji.
NN: Rođeni ste u Bijeljini, školu završili u Zagrebu, studirali u Beogradu i svoje `najbolje` godine proveli u Jugoslaviji. Postoji li neki žal, nostalgija za ovim prostorima i kakva je mogućnost da `zatvorite krug` i nastavite svoj život ovdje?
ILIĆ: Otac je bio vojno lice tako da sam svugdje odrastao. Ja sam Amerikanac i od 1991. imam pasoš SAD. Vrlo rijetko igram na dvije karte istovremeno. Samo zato što sam rođen u ovoj sredini ne znači da ovdje moram i umrijeti. Sutra mogu ići živjeti u Indiju, Kinu ili bilo gdje drugdje, ako mi pukne. Jednom kod odeš iz jedne zemlje možeš otići bilo kud. Kad jednom prerežeš korijenje onda ti više nije važno gdje si, uostalom ima i onaj film `Ne okreći se, sine`.
NN: Tvrdite da je teže prodati ideju nego je smisliti. Kakav je Vaš stav?
ILIĆ: Nije pitanje ko prvi smisli, već ko će to prvi lansirati vani. Svi veličamo Leonarda da Vinčija i njegove izume. Zbog povijesnog spleta okolnosti ni jedan od njegovih izuma nije primijenjen. Kasnije su drugi paralelno došli do tog nivoa i shvatili da možeš imati helikopter. Osim što je fascinantno - da ih je smislio hiljadu godina prije ostalih njegovi izumi ništa nisu postigli. To ne umanjuje Da Vinčijevu vrijednost ali da je našao mecenu koji bi bio spreman investirati u njegove izume, to bi okrenulo povijest čovječanstva.
NN: Vjerovatno pratite radove kolega u BiH. Kako ih ocjenjujete i mogu li se naša dizajnerska rješenja upoređivati sa onima u svijetu?
ILIĆ: Apsolutno. To što rade sarajevska `fabrika` i još neki drugi, jako je dobro. To je veliki uspjeh, ali to vi ovdje ne znate. Nažalost, uvijek trebamo nekog drugog da prepozna vrijednost ovdje. Najbolji ljudi će morati otići vani. BiH je zemlja s najboljim inozemstvom u svijetu i to je tužno.
Bijeljinac koji je osvojio Menhetn
Mirko Ilić poznati je svjetski dizajner porijeklom iz bivše Jugoslavije. Rođen je u Bijeljini 1956. godine i osnovnu školu, s obzirom da mu je otac bio vojno lice, završavao u Bijeljini, Mariboru i Zagrebu. Školu primijenjenih umjetnosti zavrašava u Zagrebu gdje ne biva primljen na Likovnu akademiju. Kasnije se uspio upisati na Likovnu akademiju u Beogradu, ali je nikad nije ozbiljno pohađao.
`Hvala vam najljepša, ja sam se sad izliječio od kompleksa, nemojte držat' moje mjesto`, navodno je rekao čelnicima Akademije u Beogradu.
Ilić je svoje prve radove objavio sa 18, 19 godina. Postao je saradnik `Studentskog lista`, `Starta` i `Pitanja`. Uređivao je strip rubriku u `Poletu`. Tri godine zaredom smišljao je naslovne strane za respektabilni zagrebački sedmičnik `Danas`.
Od 1986. godine je u Americi čiji je i državljanin postao. Živi na Menhetnu, u elitnom dijelu Njujorka. Vlasnik je Studija za grafički dizajn, 3-D kompjutersku grafiku i filmske špice. Bio je art direktor magazina `Time` i radio za `Nujork tajms`.
`Moja izuzetna sreća bila je da sam prvi tjedan u Americi dobio da radim naslovnu stranu `Tajm` magazina. Drugi tjedan sam dobio `Njujork tajms` i tako dalje, što je dio moje gluposti jer ja sam si složio top-listu pa sam išao od vrha jer sam mislio život će me zgurati na dno. Međutim, usljed čudnih okolnosti, to nije upalilo`, tumači Mirko Ilić svoj uspjeh u SAD.
Za vrijeme radnog angažmana u `Tajmu` napravio je presedan. Po prvi put je na naslovnici ovog magazina objavljena karikatura bez ijednog slova teksta. I prilikom rada u `Njujork tajmsu` napravio je presedan. Čelnici ove novine prihvatili su njegove `nemoguće` uslove i dali mu mjesec dana godišnjeg odmora koji je zahtijevao. Kaže da mu je veliki kompliment da je basista njegovog omiljenog benda `Rage Against The Machine` na svom tijelu istetovirao motive njegovih grafika.
Roditeljski savjeti ništa ne vrijede
NN: Nemate fakultetsku diplomu za posao kojim se bavite i u svojim istupima glorifikujete lijenost kao kreativnu kategoriju. Zar to nije kontra onoga što su nas roditelji učili da je `talenat 10 posto, a ostalo rad`?
ILIĆ: Nadam se da ste do sada shvatili da su vam roditelji lagali sve što su vam rekli. Što su naši roditelji govorili, nije vrijedilo. Meni je mama rekla da treba da završim učiteljsku i budem na državnoj plati. Koje države?
NN: Šta je potrebno za uspjeh?
ILIĆ: Talenat, puno upornosti i puno ambicije a sreća uvijek dođe. Ako uspijete u Sarajevu, uspjeli ste svugdje u svijetu. U Sarajevu su trenutno nemogući uslovi za rad. Ne mislim samo na Sarajevo, već na cijelu BiH ali i bivšu Jugoslaviju. Ako neko uspije pod ovim uslovima funkcionisati i napraviti nešto dobro, zašto ne bi uspio u nekim boljim uslovima.