GRADIŠKA - Kada bi se u niz postavile porodične kuće, skladišta, šupe, hale, farme, štale za stoku, svinjci, kokošinjci, vikendice, garaže, radionice, pecane i dimnjaci, koje je za pet i po decenija sazidao Mirko Todoranović (80), mogao bi se s krova na krov preći put od Gradiške do Banjaluke.
To je razdaljina od 50 kilometara. Tako svoj učinak u graditeljstvu opisuje ovaj neimar iz lijevčanskog sela Vilusi. Najviše objekata Mirko je sazidao u Vilusima, Mašićima, Romanovcima, Krnetama, Kobatovcima, Magljanima, Miljevićima, Seferovcima, Karajzovcima, Petrovom Selu...
"Nema sela niti grada u Krajini gdje nisam kuću sazidao", pohvalio nam se Mirko, prisjećajući se davnih godina kada je sa nepunih 20 samostalno uzeo mistriju u ruke, vaser-vagu ili libelu, špagu i visak, i počeo zidati. O sebi i građevinama koje je sazidao govori sa velikim samopouzdanjem:
"Ja sam samouk zidar, ali su porodične kuće koje sam sazidao najljepše. I čvrste. Ništa im ne mogu vjetrovi ni oluje ni zemljotres. Svakom domaćinu dao sam garanciju na 50 godina. Garantovao sam čašću i ličnim ugledom. I niko me nije zvao, prigovarao, tražio popravku, dopravku, imao primjedbe na moj rad. Zidovi koje sam sazidao su kao bedemi, oni se ne urušavaju, ne popuštaju, ne pucaju".
Svaka građevina koju sam sazidao, zaključuje Todoranović priču o svom majstorluku, je moj spomenik, koji svjedoči o meni, o svakoj cigli, o stotinama hiljada cigala.
"Svaku ciglu ugradio sam sa velikom ljubavlju, radujući se tome više nego moji domaćini. Narod u Lijevču i Potkozarju je to prepoznao i zato me svi poštuju, vole, pozivaju na porodična slavlja i svečanosti, na svadbe. Kad se u kućama koje sam sazidao rađaju djeca, organizuju svadbe i veselja, slave krsne slave i čuvaju naši narodni običaji, tada sam najsrećniji", sjetno o svom poslu govori Mirko Todoranović.
Zidariji ga naučio Dragutin Gluvić
Mirko Todoranović pamti majstora od kojeg je najviše naučio, sjeća se svoga početka u zidarskom poslu, prvog zida koji je samostalno sazidao i prve kuće, za koju je preuzeo odgovornost i garantovao da će posao biti kvalitetno urađen. U mladosti bio je pomoćnik, šegrt čuvenom zidaru Dragutinu Gluviću iz Vilusa.
"Bio sam dječak, 14 ili 15 godina, kada sam počeo raditi na građevini. To je bilo teško vrijeme, siromaštvo, kada se malo imalo, ali mnogo smo željeli, imali ideje, planove, radovali se svakom danu... Bio sam srećan kada me neko pozove da miješam malter ili dodajem ciglu, crijep, da radim. Da se najedem. Dnevnica se mjerila od izlaska do zalaska sunca. Dolazio sam na posao u rano jutro i radio dok se ne smrači".
Mirko je napredovao u građevinskim poslovima i pokazivao želju da postane zidar, maštao o tome. Majstor Dragutin Gluvić je to prepoznao i šezdesetih godina mu povjerio da samostalno sazida pregradu, zid između soba, izvede ćošak ili ugao...
"Prvu kuću samostalno sam sazidao Branku Todoranoviću u Vilusima, blizu viluške crkve. Od toga je prošlo 60 godina. Kuća je i sada, kao nekada, čvrsta i stabilna. Zagledam je kad god me put nanese. Poslije toga zidao sam velike hale, najviše u Mrčevcima. Šta god je kome trebalo, zidao sam".
Kakvi su planovi ili projekti kuća koje je najčešće gradio, pitamo Todoranovića.
"Nije tu bilo nikakvih projekata. Domaćin, njegova porodica nacrtaju kuću u svesci, na nekom papiru, na kutiji cigareta ili građevinskom olovkom na dasci, pa po tome se ravnamo, gledamo i radimo. Najčešće bi odlazili kod komšije ili nekoga u selu čija kuća im se sviđa pa kažu: 'Neka bude tako kao kod njih'... Zato su mnoge kuće u selima identične. Znalo se: veranda, četiri sobe, ostava i ništa drugo. Bez toaleta, to nije bilo u kući, a tek kasnije mlađe generacije su promijenile staru praksu".
Mirko je nedavno odložio mistriju i zidarski alat. Zaključio je da treba odmoriti, posvetiti se drugim poslovima i zadovoljstvima:
"Nisam imao odmor 55 godina, ni dan. A nisam se umorio. Nisam imao nikakvih nezgoda, padova sa kuća, krovova, kao što se dešava. Jedino su godine pritisnule, a i moji - supruga, sin, kćerka - odvraćali su me od ovog posla jer 80 godina nije malo, nego suviše za zidanje i pentranje po građevinskim skelama i krovovima kuća. Zato, dosta je".
Među omladinom
Mirko je u svome kraju poznat po vedrom duhu, sklonosti ka igri, pjesmi i zabavi. Srećan je kada ga pozovu na porodična slavlja, naročito svadbe. Tu igra, među mladima.
"Moj duh je mladalački, to me održava. Volim društvo mladih, oni me svuda prihvataju i veselim se s njima. Moja generacija većinom je otišla Bogu na istinu, a drugi koji su živi razgovaraju samo o bolestima i nedaćama. To me zamara. Noge me ne bole, mogu igrati cijelo veče".
Mirko ima osmoro unučadi i to ga čini posebno srećnim. Ne žalosti se što nijedan od trojice unuka ne planira njegovim životnim putevima.
"Neće oni u zidare, nego su izabrali druga zanimanja. Jedan unuk će u policiju i to je mnogo bolje: čisto, uredno, gospodski. Jeste zidar dobro plaćen, ali i mnogo napaćen".