Scenarista filma "Kad porastem biću kengur" i režiser nagrađivanog "Sedam i po", koji govori o sedam smrtnih grijehova na poseban način, Miroslav Momčilović posjetio je BiH i bio član žirija Prvog međunarodnog festivala kratkog filma "Kratkofil" u Banjaluci. Iako je u punom jeku priprema za snimanje novog filma "Čekaj me, ja sigurno neću doći", odlučio se da dođe i podrži ovaj festival.
NN: Koliko je `Kratkofil` bitan za BiH, Banjaluku i razvoj kinematografije na ovim prostorima?
MOMČILOVIĆ: Mislim da ljudi još nisu svesni koliko je ovo važno za ovaj kraj. Mnogo mi je stalo da ova stvar uspe, jer mislim da je ova ideja za BiH veoma dobra, jer se Republika Srpska nalazi u nekoj pasivnosti, a svaka decentralizacija u kulturi je vrlo dobra i mislim da je ovo najbolji put. Ne znam koliko su ljudi koji su organizovali festival naišli na podršku, ali mislim da će posle ovog to biti mnogo lakše. Našli su pravu meru, jer obično naši ljudi ne rade ništa, pa se onda uhvate nečega što je prevelik zalogaj. A, ovo je prava stvar, festival kratkog filma, toga fali ovde.
NN: Koliko je kratki film uopšte važan za jednog filmskog stvaraoca?
MOMČILOVIĆ: U zadnje vreme sam mnogo slušao da je kratki film samo početak da bi se došlo do dugometražnog filma. Kratki film ne doživljavam kao neki niži oblik. One koje rade čitav život samo kratke filmove ne smatram manje vrednim. Meni kratki film nije vežba, kao što ni kratku priču ne doživljavam kao vežbu za roman. To je drugi način izražavanja. Dokumentarni i kratki film su svakako u ekspanziji i to nije bez razloga. U celovečernjem filmu ima dosta kompromisa, konstrukcija, lažnih emocija, veći je novac u igri, samim tim sakupi se veći niz loših stvari. Po meni je razlika između kratkog i celovečernjeg filma kao kod seksa za jednu noć i braka. U kratkoj romansi je čovek čist i nema nikakvih obaveza, a u braku je potrebna pamet, razum, kompromisi da bi se to sačuvalo.
NN: Da li ste za `Sedam i po` imali sedam kratkih priča koje ste spojili u jednu ili ste odmah razmišljali o dugometražnom filmu?
MOMČILOVIĆ: Imao sam priču u glavi. Meni je motiv sedam smrtnih grehova samo poslužio kao vezivno tkivo za priču koju sam već imao u glavi. Svako, ko je vidio šta sam do sada radio, i kao scenarista i kao režiser, vidi da ja volim kratku formu. Volim i da čitam kratke priče. Volim Čehova i Karvera.
NN: Volite i da od tragičnih situacija pravite komične!
MOMČILOVIĆ: Jeste! Mislim da je život sada dovoljno mučan, tragičan i nepravedan, te da je još gori kroz tamne naočari. Svako ima svoju muku.
NN: `Sedam i po` je dobio mnogo nagrada, te naišao na pozitivne kritike i kod publike. Da li Vam to pomaže u daljem radu?
MOMČILOVIĆ: Ne znam. Nemam neki utisak da to pomaže. Tako je to kod nas. U razgovoru s kolegama iz Bosne sam vidio da, ako uspeš sa filmom, postaneš miljenik države i lakše snimiš film. U Srbiji to nije tako, to nikoga ne zanima, nemam osećaj da će biti lakše. Možda je bolje da se čovek ne uspava. U principu, svako umetničko delo, bio autor poznat ili ne, šta god radio prethodno, uvek počinješ ispočetka.
NN: Kako komentarište situaciju da danas svako može da snimi film?
MOMČILOVIĆ: Došlo je do opšte demokratizacije medija. Ranije si, osim talenta i rada, morao da juriš, da se laktaš, da se baviš podmićivanjem da dobiješ sredstva za film, a sada je film privilegija šireg broja ljudi; svako može da uzme mobilni i da napravi film. Postoji opasnost da svaka budala može da snimi film, ali ni do sada nisu svi genijalni ljudi snimali filmove. Ta demokratizacija je dovela do toga da na površinu izađu dokumentarni i kratki filmovi.
NN: Šta Vam je draže i lakše, biti dramaturg ili režiser?
MOMČILOVIĆ: Meni je teško i jedno i drugo zato što radim dva posla. Kada pišem, ja sam scenarista, a kad režiram, onda sam režiser - nema tu izjednačavanja. Radeći na filmu, nisam uopšte branio sebe kao scenaristu, nisam terao ljude na snimanju da budu robovi, želeo sam da napravimo još bolje od onoga što sam napisao. Bio sam raspoložen za sve sugestije, od direktora fotografije i glumaca do pomoćnika. Nekada sam im dozvoljavao sugestije, ali u scenama kada sam smatrao da ne treba nešto da se menja - nisam. Oseti se zadovoljstvo tekstom i onda nema potrebe da se menja ništa. Scenario je po mom mišljenju najbitnija stvar za film, ali ne treba da se snimanje filma pretvori u robovanje scenariju.
NN: Šta je s radom u pozorištu?
MOMČILOVIĆ: Radio sam dve predstave, ali dugo nisam radio za pozorište. Sada sam se okupirao filmom, jer radeći na `Sedam i po`, naučio sam puno o filmskoj režiji. Osećam da sam u punoj snazi i da u toj oblasti mogu mnogo više da dam.
NN: Kakvo je Vaše mišljenje o trenutnoj situaciji s filmom u Srbiji?
MOMČILOVIĆ: Film je pao iz više razloga, jer je palo i sve drugo. Film nije mogao da ostane sačuvan. Znam mnogo dobrih pisaca i novinara koji su otišli iz zemlje, ili su se povukli u unutrašnji egzil, ili su digli ruke, a kada pametni dignu ruke, onda loše ispliva na površinu. Ne može da se desi sve odjednom. Poslije 5. oktobra je počeo određeni proces koji treba da potraje. Srpska kinematografija će se vratiti, samo je potrebno da se zagreju mašine koje su 10 godina stajale.
Novi projekat
NN: Završili ste scenario za novi film.
MOMČILOVIĆ: Jedna od priča koja se dešava je ovdje, u Bosni. Ima više priča, jer je to lanac više ljudi koji su razočarani u ljubav. Jedan od tih lanaca se dešava u Prijedoru, jer me jedan prijatelj ovde inspirisao za tu priču. Zove se `Čekaj me, ja sigurno neću doći`, kao pjesnička parafraza i to je nešto sasvim drugačije od svega što sam radio. Sada ću da pokušam da sakupim novac za to.