Dvadestog decembra u 21 čas ministar za ljudska prava u Vijeću ministara BiH Mirsad Kebo donijeće odluku da li će stupiti u štrajk glađu zbog nerješavanja statusa decertificiranih policajaca u BiH. S obzirom na to da je Kebo pod terapijom citostaticima nakon operacije raka na želucu, ljekari ga upozoravaju da je i puno radno vrijeme za njega opasno, a štrajk glađu bi bio smrtonosan, no Kebo je odlučan. Ako se kroz zakonska rješenja i procedure ne omogući 256 decertificiranih policajaca koji su tužili državu BiH da se žale na rješenje o decertificiranju, on će započeti štrajk.
`To su ljudi koji su štitili zakon. A moja privatna odluka nema veze s politikom. Za te ljude sam se vezao ne samo profesionalno, nego i ljudski. Oni se sve vrijeme ponašaju dostojanstveno, ne vrijeđaju, koriste sve raspoložive pravne mehanizme, a istovremeno dolaze iz oba entiteta i među njima su ljudi iz sve tri nacionalne skupine`, pojašnjava Kebo.
Kaže da mu je cilj da Komisija koju je formiralo Vijeće ministara BiH ispita odluke o njihovoj decertifikaciji i donese odluke koje će biti validne za osiguranje njihovih prava.
NN: U BiH ima više od 500 decertificiranih policajaca. Zašto sada govorite samo o onima koji su tužili državu? Da li bi to, ipak, mogla biti diskriminacija?
KEBO: Čitav naš angažman je pravo na reviziju i to je jedno od ljudskih prava - dvostepenost pravnog postupka. IPTF je pri kraju svog mandata, u žurbi, napravio decertifikaciju i nije bilo vremena da se obezbijedi rok na žalbe, a domaćim vlastima, IPTF-u ili OHR-u nije ostavljeno pravo da provedu žalbeni proces. Mi nismo ulazili u meritum tih odluka. Vjerovatno decertifikacija znači da su neki stvarno zaslužili da budu decertificirani, neki su našli drugi posao i mi ovdje nismo bili sudije, nego samo borci za ljudska prava i tražili smo da oni koji žele mogu da se žale. A to su oni koji su tužili BiH i mi ćemo se zauzeti za njih.
NN: Ali, zar i onih preostalih 250 ne bi trebali dobiti pravo na žalbu? Možda nisu tužili državu jer su se na drugi način borili za opstanak? Zašto se postavlja razlika?
KEBO: Oni sami su postavili razliku. Mi komuniciramo s nevladinim udruženjima decertificiranih policajaca FBiH i RS. Tu su svi oni koji su mislili da trebaju ostvariti svoja prava. Oni su se udružili i jedinstveno nastupili prema državi BiH. Niko ove druge nije sprečavao da uđu u to udruženje.
NN: Nerijetko se desi da samo oni koji tuže državu dobiju mogućnost da ostvare svoja prava, dok oni koji ne tuže ostanu uskraćeni...
KEBO: To nije diskriminacija. Ljudi moraju dobiti mogućnost da sudskim putem dođu do nekog prava, a da li će ostvariti svoje pravo ili ne - to je njihov izbor i pravo. Prema tome, oni koji su tužili državu dobiće to pravo. Ja ne mogu suditi o individualnom opredjeljenju bilo kog čovjeka, ja trebam samo da omogućim da država BiH u skladu s Konvencijom o ljudskim pravima pruži mogućnosti onima koji to žele da ta prava i koriste. Zato smo se i opredijelili da formiramo komisiju od pet ljudi. Mi ćemo promijeniti Zakon o policijskim službenicima i predložićemo izmjene Zakona o zaštitarskim organizacijama na način da se ovi ljudi tamo mogu zapošljavati. Čekamo i odgovor Vijeća bezbjednosti, jer njima smo još prije deset mjeseci poslali pismo i zatražili da donesu odluku o mogućnosti žalbe na odluku o decertifikaciji, ali imamo informacije da nema raspoloženja za takvu odluku. No, imamo informacije da postoji spremnost da se usvoji predsjednička izjava u kojoj bi se dala dva prava: zapošljavanja u zaštitarskim organizacijama i mogućnost zapošljavanja u organima unutrašnjih poslova, ali na poslovima koji nisu vezani za direktnu primjenu zakona, te preporuka visokom predstavniku da poništi odluku o ukidanju njihovih izbornih prava. Mi smo tražili više od toga i ne znam kakav će biti odgovor, ali uskoro ćemo to saznati. Mnogo je razgovora na relaciji Sarajevo - Strazbur, Sarajevo - Njujok.
NN: Vi ste tražili da neki ljudi iz Vijeća Evrope dođu u Sarajevo?
KEBO: Tražio sam od Suda za ljudska prava, koji dnevno dobiva 1.200 predmeta iz cijele Evrope, da ovom predmetu da blagu prednost, jer je to pitanje principa i prava ljudi da u žalbenom postupku dokažu da nisu kriminalci, nego čestiti ljudi. Posjetio sam i Ured komesara za ljudska prava VE i očekujem da se pojavi 20. decembra, jer je on posebna institucija i njegove preporuke idu direktno na Vijeće ministara Vijeća Evrope i na Parlamentarnu skupštinu VE i obavezujuće su za članove VE, gdje je BiH ravnopravan član. Dakle, mi smo pokrenuli sve raspoložive mehanizme. Neki su nas pitali zašto smo ovako dugo čekali da riješimo ovaj problem, ali ja mislim da smo uradili pravi put, jer mi smo legalisti i od svih relevantnih institucija smo strpljivo čekali da preispitaju svoje odluke i donesu nove koje ovim ljudima omogućavaju pravo na žalbu.
NN: Dakle, Vi samo tražite da ovim ljudima bude omogućeno pravo na žalbu, a ne i to da automatski budu vraćeni na posao?
KEBO: To je suština. U međuvremenu su se pojavili zahtjevi za vraćanje na posao i status radnika na čekanju, ali odluku o tome može donijeti Vijeće ministara, jer to je kompliciran proces. Naime, ako je neki kantonalni MUP donio odluku o decertifikaciji, onda je taj MUP mora i poništiti. Mi jesmo za to da se njihov status riješi i odluka o formiranju komisije je dobar korak na tom putu, jer ona nije sastavljena od političara, nego od pravnih eksperata. Ohrabruje i izjava premijera RS Milorada Dodika da će pomoći da se ovo riješi i donijeti odgovarajuće odluke, a mislim da će to uraditi i FBiH. Vjerujem da je moguće naći rješenje, barem za one koji zadovoljavaju neke standarde.
NN: Da li je formiranje ove komisije dovoljno da Vi odustanete od najavljenog štrajka glađu?
KEBO: Ja ću konačnu odluku donijeti 20. decembra u 21 sat, nakon razgovora s decertificiranim policajcima i mojom porodicom. To je moja ljudska, lična odluka. Ona nema političke konotacije. Ja sam se za ove ljude vezao i privatno, ljudski i profesionalno.
NN: BiH je puna obespravljenih grupa: Roma, nezaposlenih, koje je država školovala i onda im nije obezbijedila posao, raseljenih… Zašto ste se Vi opredijelili baš za ovu grupu ljudi?
KEBO: Oni su ljudi koji su štitili zakon. Njihova funkcija je bila da brane BiH od kriminala, da brane ustavno-pravni poredak. To su specijalci u koje je država uložila ogromna sredstva da se osposobe, ali meni su se jednostavno svidjeli jer su sačuvali mir i dostojanstvo. To je odluka moje duše. Oni su štitili BiH i BiH mora imati ljude koji mogu zaštiti pravnu državu, a moj izbor je jednostavno pao na njih. Nešto u meni je odlučilo, neke simpatije, neki unutrašnji razlozi koji nemaju veze s politikom… Možda mi je bilo zanimljivo što se radi o dva udruženja iz dva entiteta koja okupljaju ljude sve tri nacionalnosti u BiH i niko mi ne može reći da sam napravio neki izbor koji bi mogao da proizvede neki nacionalni predznak ili naboj.
NN: Još nikada se kao ministar niste tako grčevito borili za neki slučaj kao sada.
KEBO: Možda je to vremenski palo nakon moje teške operacije i ovo je jedno teško iskušenje koje Bog stavlja pred ljude. Ako Bog da ja ću pobijediti ovu tešku bolest. I u međuvremenu sam odlučio raščistiti s nekim stvarima u životu, a to je srah od smrti, od ljudi, od bilo kakvog straha. Spoznao sam istinu da život nije samo fizičko bivstvovanje nego i borba za principe. Tada su se pojavili ovi problemi i ja sam shvatio da je to šansa da testiram svoja opredjeljenja. I zaista se grčevito borim, možda u tome ima i grčevite borbe da mi Bog pokloni još određeno vrijeme da mogu da se borim za određene projekte i za ljudska prava, jer to je najčasniji posao.
NN: Jeste li Vi zadovoljni stepenom poštivanja i razumijevanja ljudskih prava u BiH?
KEBO: Ne! Mi jesmo učinili značajne napore i napravili mnogo važnih institucija i usvojili niz važnih zakona koji nas svrstavaju u red država s najuređenijom ovom oblašću i mnogo ih je u pripremi, ali kod implementacije je mnogo problema, prvenstveno na lokalnom nivou. Evo, ja sam posljednjih mjesec dana rješavao neke privatne papire i to je strašno mučan posao. Na šalterima u opštinskim službama ljudi vide sliku države, a mislim da se 80 posto prava ljudi završava na lokalnom nivou i tu se nešto mora promijeniti. Istovremeno nismo donijeli ni niz zakona koji bi u BiH morali biti jedinstveni ili harmonizirani: socijalno, penzije, zdravstveno osiguranje, obrazovanje… Sve su ovo pitanja koja bi morala biti jedinstvena, a kod nas sve zavisi od toga gdje živite.
NN: Zašto je najteže donijeti zakone koji se tiču baš svakog čovjeka - penzije, zdravlje, socijalna prava… zašto je lakše dogovoriti npr. da se ljudi iz RS liječe u Srbiji i Beogradu, nego u Sarajevu?
KEBO: To povlači velike materijalne reperkusije, to su ogromni materijalni interesi…
NN: Novac za sve postoji i sada i troši se, zašto je problem sve to staviti u `jedan ćup`?
KEBO: Mislim da ta prava treba barem ujednačiti i nakon razgovora s Dodikom sam ohrabren, jer mislim da ćemo to uskoro moći harmonizirati. Jedno od prvih pitanja bi trebala biti zdravstvena zaštita, prvenstveno zbog povratka ljudi i mislim da postoji raspoloženje da se u BiH uspostavi jedna zdravstvena knjižica, a to bi moglo biti otvaranje paketa promjena i model za rješavanje niza problema.
NN: Kažete da ni Vi niste zadovoljni poštivanjem ljudskih prava. Zašto je stanje u toj oblasti tako loše - je li to aljkavost, nezainteresovanost, nerazumijevanje, nedostatak novca…
KEBO: To je vrlo komplicirano. Mislim da je to pitanje materijalnih pretpostavki. Recimo, zapošljavanje. Institucije koje bi trebale biti popunjene prijeratnim stanovništvom, sada povratnicima, su pune kadrova koji su došli od nekud. Da biste obezbijedili radna mjesta za povratnike, jer je važno da se povratnici nađu u policiji, u opštinama i obrazovanju, morate nekoga otpustiti, a to stvara revanšizam. I mislim da smo to pitanje zapustili, a ono vraća međunacionalno povjerenje. Čini mi se da smo sada na jednom niskom stepenu međunacionalnog povjerenja.
NN: Imate li osjećaj da se opšta situacija povjerenja i razumijevanja znatno pogoršala u odnosu na vrijeme prije pola godine?
KEBO: Da, ja to osjetim kao građanin. Postoji neka neizvjesnost, nema institucija vlasti, pojavljuje se nesigurnost i očigledno treba ubrzati ove procese poslije izbora. S druge strane, mi imamo i tako malo međudržavnih kontakata s našim susjedima, a svaka posjeta je važna. Značajno je da naša javnost čuje iz kabineta Borisa Tadića da eventualna nezavisnost Kosova neće uticati na BiH, jer ja sve vrijeme u Sarajevu osjećam neke strahove od kontakata RS i Srbije, ljudi misle da se sprema neka zavjera protiv BiH, no ja tu zavjeru u Beogradu nisam vidio.
NN: Stiče se utisak da se u posljednje vrijeme mnogo manje govori o problemima izbjeglih i raseljenih, da su pomalo zaboravljeni, kao da je povratak završen posao?
KEBO: Tačno. Mi sumiramo rezultate i oko pola milijarde KM je potrošeno u BiH za povratak, ali je najveći problem zadržati ljude tamo gdje se vrate ako nema načina da oni preživljavaju. Pritom se uglavnom vraćaju stari i socijalne kategorije i njihovo stanje zavisi od materijalnog stanja u općinama, a one su uglavnom u lošem stanju.
NN: Može li se još nešto očekivati u procesu povratka ili tu više ne može biti velikih promjena?
KEBO: Mi smo kroz reviziju došli do podatka da oko 126.000 ljudi želi da se vrati svojoj kući. To demantuje sve koji misle da je proces povratka završen. Ja se često susrećem s raspoloženjem političara da omoguće povratak, a u parlamentima, gdje sjede, ne donose odluke koje to podržavaju. No, država će uskoro za ovu populaciju otvoriti druge fondove, za razvoj poljoprivrede, privrede, turizma jer mi jesmo napravili kuće, ali prava borba počinje tek kada povratnici uđu u te kuće. Mislim da treba još mnogo raditi i na međunacionalnom povjerenju, a da se za svoja prava najbolje boriti borbom za tuđa prava.
Bolest me je ojačala
NN: Koliko Vas je bolest promijenila kao čovjeka?
KEBO: Možda me ojačala. Nikada nisam bio jači i spremniji da se borim i mislim da sam upravo sam sebi dokazao i da sam jedan od rijetkih koji je uspio svojom voljom pobijediti ovu bolest. Mislim da sam sada bolji čovjek. Ja imam unutrašnju potrebu da mnogo radim, sada radim mnogo više nego prije, zaokružujem posao jer ne želim na kraju mandata bilo kome ostaviti repove. I rekao sam da ću ostatak svog života posvetiti pomirenju među ljudima…To nema veze s političkom partijom i političkim ili drugim uvjerenjem. Borim se s ovom bolešću svojom borbom za ljudska prava, borim se s osmijehom na licu. Mnogo ljudi ne zna kroz kakva iskušenja prolazim, vide osmijeh i vide gdje se nalazim. A, sve što bolest donosi sam sakrio od mnogih, čak i od svoje porodice. To je dio mog intimusa, dio mog prava na dostojanstvo i ta iskušenja preskačem s osmijehom, jer ja sam nepopravljiv optimista. Ima trenutaka kada nisam u stanju da hodam, pa teturam ili ne mogu da govorim i razgovaram, i to malo ko primijeti. No borba protiv raka je borba duha s tijelom. Mnogo je važno i to što sam ja disciplinovan pacijet. Koristim sve ono što daje savremena medicina i čemu imaju pristup pacijenti u Kliničkom centu u Sarajevu, a koristim i alternativnu medicinu za jačanje imunološkog sistema po iskustvima slovenačkog predsjednika Janeza Drnovšeka i duboko vjerujem da će mi Bog dati šansu da ostatak vremena provedem radeći. Ja sam rijetko u životu imao ovoliko energije i ljekari me pitaju odakle mi snaga. To još nisam spoznao, ali znam da se ona nalazi u glavi, a ruke, noge i ostalo je samo tehnika. Kod raka je najvažnija psihološka borba uz kemoterapije i zračenje koji su radikalne metode, nimalo prijatne i veoma bolne… No, ja ne razmišljam o raku, nego o decertificiranim policajcima i nekim projektima na kojima radim posljednjih mjeseci.