Osnovna poruka Uskrsa jest poruka života i to onakvog za kakvim svaki čovjek od postanka svijeta pa do konca vjekova teži: života bez kraja, bez boli i tuge, života u punini, sa Bogom, istakao je u intervjuu za "Nezavisne" monsinjor Ivo Tomašević, generalni sekretar Biskupske konferencije BiH.
"Isus Krist je jedini pobijedio smrt kojoj nije mogao niti može izmaknuti bilo koji čovjek, bez obzira na moć, bogatstvo i sposobnosti. Tu Kristovu pobjedu nad smrću slavimo na Uskrs. U toj pobjedi naš ovozemaljski život dobija dublji i puniji smisao, jer vjerujemo i znamo da smrt nije kraj nego prijelaz ka životu u Bogu. Uskrs je poziv da živimo poput Krista, ljubimo Boga iznad svega, a drugog čovjeka kao samog sebe, služimo drugima, praštamo onima koji nam zlo čine, budemo poslušni volji nebeskog oca i onda kada treba prihvatiti križ pa i smrt. Uskrs je najdivniji i najveći blagdan, jer je blagdan života i nade", kaže monsinjor Tomašević.
NN: Kako se Uskrs obilježava na našim prostorima?
TOMAŠEVIĆ: Ponajprije odlaskom u crkvu na uskrsno misno slavlje. Brojni vjernici sudjeluju i misi bdijenja u uskrsnoj noći, liturgiji prebogatoj simbolikom od paljenja ognja preko pjevanja hvalospjeva uskrsnoj svijeći - simbolu Krista koji svijetli cijelom svijetu. Vjernici se pripravljaju kroz korizmu četrdesetdnevnim postom, dobrim djelima i molitvom, a osobito je važna ispovijed, po kojoj se vjernik pomiruje sa Bogom i ljudima. U mnogim krajevima u BiH postoji lijep običaj da se na Veliku subotu ili uskrsno jutro blagoslivljaju jela. Rođen sam pored meni drage rijeke Save i sjećam se svoje, sada pokojne majke kako bi u pletenu košaru prekrivenu bogato vezenim ručnikom stavila birana jela, kao što su kobasica, jaja, mladi luk i to odnijela u crkvu koju bi ispunile žene sa sličnim košarama pa bi cijela crkva odisala mirisom hrane. Tako blagoslovljena hrana bila je izraz zajedništva sa drugima, a jela se u uskrsno jutro i kao predjelo za glavni objed kada se okupi obitelj. U BiH treba istaknuti običaj međusobnog čestitanja, posebno prisutan u gradskim mješovitim sredinama, koji bi trebalo njegovati. Jedno od najpoznatijih oznaka slavlja su lijepo našarana jaja. Jaje je simbol života, a ima posebnu simboliku, jer je Krist, poput pileta koje razbija ljusku da bi izišlo na svijet, razbio grobnu tišinu i odvalio grobni kamen te uskrsnuo na vječni život.
NN: Šta biste poručili vjernicima koji obilježavaju Uskrs?
TOMAŠEVIĆ: Da uvijek iznova svoju nadu stavljaju u Krista, koji je okusio sve ljudske muke i tjeskobe, osim grijeha, i koji je, iako potpuno nedužan za razliku od svih nas, podnio muku i smrt na križu, ali i pobijedio tu smrt te kraljuje u vijeke. Krist nas poziva da ga slijedimo te "prođemo ovom zemljom čineći dobro". Ovaj život brzo prolazi i treba ga živjeti s pogledom u vječni život, a tamo nas neće pratiti ništa od onoga što smo na zemlji stekli, novac, imanje, raznorazne veze, nego samo naša dobra djela, kad smo "gladnoga nahranili, žednoga napojili, gologa obukli i bolesnoga pohodili". Radujmo se i zahvalimo Bogu za sve što nam je darovao, za ovu zemlju, jelo i odijelo pa i poteškoće s kojima se susrećemo, jer nam daju prigodu da strpljivim trpljenjem budemo slični Božjem sinu. Otvorimo oči, srce i dušu za Boga pa će nam biti otvoreni za bližnjega, pogotovo onoga koji je potreban naše pomoći, utjehe i blizine. Svim kršćanima želim sretan i blagoslovljen Uskrs, a svim ljudima mir i blagoslov koji u punini samo Bog može darovati.
NN: Kakvim ocjenjujete položaj Hrvata u BiH danas?
TOMAŠEVIĆ: Nije lako odgovoriti općenito, jer svatko od katolika u BiH, koji su najvećim dijelom Hrvati, ima svoj život, muku i poteškoće. Ne žive ni sličan život katolici u ratom razorenim mjestima i katolici u mjestima koja nisu razarana i gdje su većina. Međutim, ozbiljni analitičari, pa i većina političara, se slažu da hrvatski narod nije jednakopravan sa druga dva. U isto vrijeme, nitko se ne želi odreći privilegija koje je ratom stekao. Hrvati nisu jednakopravni ni unutar hrvatskog korpusa, pa se gotovo ne čuje glas onih koji žive u ratom razorenim mjestima iako bi se trebao najviše čuti. Čini mi se da se isto događa od početka rata do danas i kod druga dva naroda u dijelovima BiH u kojima su manje brojni.
Najčešće poteškoće Hrvata tamo gdje su manje brojni vezane su uz nespremnost većine koja ima vlast da iziđe u susret njihovim opravdanim traženjima, ostvarenju temeljnih prava i stvaranja uvjeta za opstanak i povratak. Stalno smanjenje najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda moralo bi zabrinuti sve u BiH i mnoge izvan nje, a prije svega njihove predstavnike. Svakog domoljuba i ljubitelja života mora zabrinuti sve manji natalitet na razini svih naroda i ljudi, što nije samo plod rata i neuređenog stanja nego sve jačeg zaživljavanja potrošačkog mentaliteta.
NN: Da li ste zadovoljni procesom povratka? Šta nedostaje?
TOMAŠEVIĆ: Teško itko može biti zadovoljan, pogotovo kad je riječ o teritoriju RS, gdje živi jedva pet do šest odsto od broja predratnih Hrvata i to uglavnom starijih. Nedavni razgovor apostolskog nuncija u BiH nadbiskupa Alesandra di Erila i biskupa banjalučkog monsinjora Franje Komarice s predstavnicima vlasti u RS daje nadu da će se napokon stvari pokrenuti. Nadu daju obećanja vlasti u Hrvatskoj, skora donatorska konferencija i ponovno lagano buđenje ljubavi brojnih prognanih Hrvata prema rodnom kraju u kojem sve češće ljeti organiziraju okupljanja. Za nadati se da će se rješavanjem tog pitanja ozbiljnije pozabaviti Vijeće ministara. I mediji mogu više učiniti da se vrati nada u budućnost na ovim prostorima, ne samo Hrvatima nego svima. BiH je naša domovina i bit će onakava kakvu je izgradimo zajedno uz čuvanje identiteta svakog naroda i prava svakog čovjeka u bilo kojem dijelu ove lijepe zemlje.
NN: Česti su napadi na vjerske objekte.
TOMAŠEVIĆ: Vjerski objekti su najočitiji znak nečije prisutnosti pa su zato bili na udaru tijekom i nakon rata. Tamo gdje se policija istinski zauzela u pronalaženju počinitelja napada na vjerske objekte ili povratnike često su postignuti rezulatati. Svako brzo pronalaženje počinitelja sprečava širenje nagađanja i obeshrabruje one koji žele učiniti takvo što. Međutim, policija ne može sama. Mora se ustati cijela zajednica, pogotovo oni u većini. Pri tome su vrlo bitni sudovi. Gdje god su se svi digli i usprotivili takvom činu, gotovo uvijek su počinitelji vrlo brzo pronađeni.
Stranke pogrešno razmišljaju
NN: Koliko stranke sa hrvatskim predznakom rade u interesu Hrvata?
TOMAŠEVIĆ: Moj je dojam da većina stranaka brine samo o onom dijelu svoga naroda gdje je u većini pa to vrijedi i za najjače stranke s hrvatskim predznakom. Dovoljno je pogledati sastav i mjesto rođenja vodećih ljudi u Hrvatskom narodnom saboru kako bi se zaključilo da su gotovo svi iz jednog dijela BiH. Zabrinjavajuća je spoznaja da kod velikog dijela stranačkih predstavnika i ljudi prevladava razmišljanje kako vrijedi živjeti samo tamo gdje si u većini i da treba brinuti samo za takve krajeve, a drugima povremeno dati pokoju mrvicu poput prosjaka. Jednako vrijedi za razmišljanje da se pojedini predstavnik vlasti treba brinuti samo za one iz svoga naroda. Trebalo bi biti obrnuto, jer je normalno da se pomogne najprije onima kojima je najteže. U BiH su u kukanju najglasniji oni koji na to imaju najmanje prava, jer su sebi prigrabili sve što su mogli i opet im nije dosta. To im omogućava nepravedno unutarnje nefunkcionalno rješenje BiH, za koje svi kažu da nije dobro, ali ga svatko želi prilagoditi samo sebi u korist umjesto da se prilagodi tako da u ovoj zemlji bude mjesta za svakog, sa svim ljudskim pravima i različitostima.