Kec za Milan, Leverkuzen čista dvojka, Sem Stosur sigurno pobjeđuje Viktoriju Azarenku na master turniru u Majamiju, a uoči posljednje dodjele "Oskara" "Milioner iz blata" je ubjedljivo najbolje kotirao.
Ko su favoriti za najbolju pjesmu "Evrovizije" biće poznato već za petnaestak dana, kada će se na njihovu pobjedu moći uložiti novac.
Zbog takvih pitanja se sve više bh. građana svakodnevno nalazi u nedoumici.
Usljed svjetske ekonomske krize, koja je dovela u pitanje poslovanje mnogih preduzeća, te prouzrokovala nagli pad životnog standarda i povećan broj nezaposlenih, posao u kladionicama, lutrijama i tombolama je procvjetao.
"Što je veća kriza i ljudi imaju manje para, sve više ih troše u tomboli. Ima ljudi koji ovdje dolaze redovno već deset godina, a uglavnom su to oni sa manjim primanjima, dok su bogatiji ljudi rjeđi posjetioci. Nekad se pitam otkud im novac da stalno dolaze u tombolu", kaže radnik u jednoj od banjalučkih tombola.
Tombole sve bolje posluju: Uprkos činjenici da su posljednjih godina kladionice postale sve veća preokupacija onih koji teže brzoj zaradi, tombole i dalje sve bolje posluju jer je posjetilaca sve više. A kolika može da bude strast prema tomboli pokazuju oni koji nestrpljivo čekaju otvaranje tombole kako bi među prvima zauzeli mjesta u klupi.
"Jedan dobitak vas podstiče da nastavite igrati dalje i tako je stalno. Nije toliko do para koliko zbog tog osjećaja kada ih dobijate, ne da se da ih uzmete i idete kući, nego se to vrti tako ponovo, nekad bude dobitka, a češće ne bude", priča nam jedan sredovječni čovjek koga smo zatekli u tomboli.
Iako kaže da se u tomboli može "uloviti finih para", priznaje da se nakon igre češće kući vrati praznog, nego punog novčanika.
Kako svaki kockar kategorično brani svoje loše navike, tako i ovaj lovac na brzu zaradu tvrdi da sa "to malo novca što ostavi u tomboli ionako ne može ostvariti ništa, a mogućnosti za dobitak nisu zanemarive".
U "Lutriji RS" ipak kažu da krizna vremena drastično snižavaju standard građana, te da podaci govore da se u zemljama sa visokim standardom troši daleko veći dio porodičnog budžeta na igre na sreću.
"To je i razumljivo, jer je od malog kućnog budžeta veoma teško odvojiti i malu svotu za potrebe koje nisu vezane za preživljavanje", kaže Goran Šaula iz "Lutrije RS".
Dodaje da su tvrdnje "Što je kriza veća, više se igra na sreću" samo stereotipi koji nisu tačni.
"Lutrija RS", prema njegovim riječima, dijeli istu društvenu stvarnost sa svim drugim subjektima, te se i na njenom poslovanju osjeti pad kupovne moći građana.
"Čak se može osjetiti efekat 'iščekivanja krize' prije nego što ona stvarno i nastupi. U takvoj situaciji "Lutrija RS", na koju Republika prenosi pravo priređivanja lutrijskih igara, nastoji da svojim djelovanjem promoviše koncept odgovornog igranja, u kom će kretanje igara na sreću biti strogo kontrolisano, sa jasno definisanim dijelom sredstava koji se mora vratiti društvu u najširem smislu", objašnjava Šaula.
Klade se na sve i svašta: On tvrdi da se za vrijeme udara ekonomskih kriza više nego u stabilnijim uslovima na tržištu igara na sreću češće pojavljuje igranje svega i svačega.
"Ljudi se često u očaju okreću i raznim ilegalnim ili polulegalnim igrama koje nude brzu zaradu za malo uloženog novca. Dakle, u kriznim situacijama se ne igra više, nego se igra često iz očaja", kaže Šaula.
U većini kladionica su nam potvrdili da, uprkos sve lošijoj kupovnoj moći građana, kladionice posluju dobro.
Samo u Banjaluci su registrovana 94, a u RS 597 uplatno-isplatnih mjesta kladionica.
U Ministarstvu finansija RS kažu da Zakonom o igrama na sreću postoji samo forma kladioničke igre na sreću, a prema pravilima igara na sreću koja su priređivači dužni da dostave Ministarstvu, priređuju se klađenja isključivo na sportske događaje, uključujući i trke pasa i konja.
"Za priređivanje kladioničkih igara plaća se naknada u visini od 1.000 KM mjesečno po uplatno-isplatnom mjestu. Udio prihoda od kladioničkih igara na sreću u prihodima od direktnih poreza koji pripadaju budžetu Republike iznosi 1,5 odsto", kaže Slavoljub Stojanović, sekretar u Ministarstvu finansija RS.
U kladionici "Meridian" su prošle godine organizovali klađenje na pobjednika "Evrovizije", a ove godine na dobitnike "Oskara".
"Ljudi su manje zainteresovani za to. Ipak, najbolje ide sportsko klađenje", kažu zaposleni u sportskoj kladionici "Meridian", dodajući da će se već za petnaestak dana u ovoj kladionici moći kladiti za pobjednika "Evrovizije".
Kao i u kladionici "Meridian", tako i u "Astri" kažu da se ljudi uglavnom klade na male iznose, a veće dobitke, ali da ima i onih koji na klađenje troše cijelu svoju platu.
Vladimir Stojić, dugogodišnji ljubitelj klađenja, uglavnom se kladi na pet prvih liga u fudbalu i obično na sigurnije utakmice sa manjom kvotom.
"Ovo je više neka zanimacija i trošenje vremena nego što je porok. Najviše gube oni koji ulože dvije-tri marke i očekuju da pogode 20 parova i dobiju ogromnu lovu. To je nemoguće. Treba biti promišljen i igrati na sigurnije dobitke", kaže Stojić.
U međunarodnoj klasifikaciji bolesti, naime, patološko kockanje je kao jedna od šest kategorija, uz piromaniju i kleptomaniju, još 1980. godine okarakterisano kao poremećaj kontrole poriva.
Pod tim se podrazumijeva rastući osjećaj napetosti ili uzbuđenja prije, a za vrijeme samog čina osjećaj užitka, zadovoljenja ili olakšanja.
Poremećaj navika i impulsa: Ako klađenje i igranje na sreću postanu jedini način življenja, odnosno ako trpe ostali aspekti življenja, onda se radi o ozbiljnom poremećaju u mentalnom zdravlju.
Ranka Kalinić, načelnik Centra za mentalno zdravlje Banjaluka, navodi da pribjegavanje brzoj zaradi nikada ne ide iz osjećaja nesigurnosti, već iz želje da sa malo truda zaradi više novca.
"U principu se radi o osobama koje najčešće ne mogu uskladiti svoje želje i realne mogućnosti kada se radi o materijalnom i finansijskom aspektu življenja. Takođe, to su uglavnom osobe, ako govorimo o patološkom kockanju, koje visoko vrednuju materijalne i finansijske simbole, ali i negiraju vrijednost rada", kaže Kalinićeva.
Ističe da se klađenje i kockanje, prema međunarodnoj klasifikaciji bolesti, uvrštavaju u poremećaje navika i impulsa.
"Takve osobe obično dolaze u Centar na pritisak bračnog druga ili porodice, a rijetko samoinicijativno zatraže pomoć. U posljednje vrijeme je evidentan porast klađenja i kockanja u adolescentnom periodu", dodaje Kalinićeva.
"Siva zona": Psihijatar Saša Arnaut ističe da aktuelna kriza povećava egzistencijalnu zabrinutost i neizvjesnost, odnosno dovodi do praznog iščekivanja, te se tako stvara prazan prostor kojeg neki zovu siva zona, a koji mora sa nečim da se popuni.
"U principu, što je kriza kod pojedinca veća - veća je i potreba za brzom zaradom. Patološko kockanje po međunarodnoj klasifikaciji bolesti spada u grupu poremećaja kontrole impulsa, a sve te poremećaje, u koje još spadaju kleptomanija, piromanija, trihotilomanija, intermitentni eksplozivni poremećaj, karakteriše svjesnost i voljnost odluke", objašnjava Arnaut.
Kada započne radnja, kako ističe, taj impuls ne može više da se kontroliše i dalje postoji misaoni doživljaj impulsivnosti.
"Mada patološko kockanje spada u poremećaje kontrole impulsa, po načinu ispoljavanja veoma je blisko sa bolestima zavisnosti i grupi manično depresivnih poremećaja i često je udruženo sa njima. U tom smislu nastaju značajna oštećenja kako na individualnom, tako i na porodičnom i socijalno-profesionalnom funkcionisanju, odnosno depresija, nesanica, razdražljivost, izrazita promjenjivost raspoloženja, psihosomatski poremećaji, migrena i problemi u međuljudskim odnosima", upozorava Arnaut.
Dodaje da je posebna opasnost to što se sa kockanjem obično počinje u ranoj mladosti i što se u probleme ulazi tiho, neprimjetno, šunjajući, uz osjećaj da se problem kontroliše.
Podsjeća da se najveće i najposjećenije kockarnice nalaze u najbogatijim zemljama, ali da je s druge strane značajan porast igara na sreću u siromašnim i zemljama u tranziciji.
"Epidemiološki podaci govore o postojanju polnih razlika, odnos muškaraca i žena dva prema jedan i žene počinju nešto kasnije sa kockanjem, kao i kulturološke razlike", dodaje Arnaut.
Igre zanosa: Sociolog Ivan Šijaković kaže da su ljudima igre na sreću privlačne baš zbog toga što sama riječ igra podrazumijeva neku vrstu izazova, odnosno nešto drugačije od čovjekovog uobičajenog života i rada.
"Igre na sreću su jedna uobičajena vrsta igara zanosa. Jedni igraju zato što im igra omogućava izazov, a drugi su oni igrači koji u njima vide nešto spasonosno, odnosno da će jednog dana ostvariti dobitak koji će riješiti sve njegove finansijske i socijalne probleme", objašnjava Šijaković.
Ističe da su igre na sreću poseban izazov jer sa sobom nose mogućnost dobitka i jednu vrstu varke da će onaj ko igra dobiti novac, što se kasnije pretvara u jednu vrstu opsesije.
"Pošto se razvio spektar tih igara na sreću, kladionice, tombole i lutrije, sve više mladih ljudi se uključuje u to, što ne znači da je siromašno društvo sklono takvim igrama", smatra Šijaković.
Dodaje da su igre postale jedna društvena patološka pojava jer zanemaruju svoje poslove i očekivanja, a usmjeravaju se isključivo prema igrama.
Kako i sam Šijaković kaže, u krizama se obično proširuje spektar igrača, više nego intenzitet igre, a problem predstavlja i to što se ne razvijaju drugi oblici normalnog života i poboljšanja socijalnog stanja.