Na vrhu Ajfelovog tornja

Teško da je Gustaf Ajfel, kada je davne 1887. godine počeo s gradnjom 324 metra visokog čeličnog tornja u Parizu, mogao pretpostaviti da će njegov spomenik, čiju je gradnju završio dvije godine kasnije, biti najpoznatiji i najposjećeniji na svijetu. Naime, Ajfelov toranj je od otvaranja do danas posjetilo više od 200.000.000 turista, a broj raste iz godine u godinu. Naći razglednicu Pariza na kojoj se ne vidi Ajfelov toranj skoro je nemoguće.

S obzirom na to da je u okviru našeg putovanja za posjetu Parizu bio predviđen samo jedan dan, odmah sa željezničke stanice Paris Nord smo krenuli u potragu za Ajfelovim tornjem. Ali naći toranj na mapi je jedno, a u stvarnosti nešto sasvim drugo. Nažalost, ako posjetite ovaj grad nećete se moći pouzdati u raširenu priču da se toranj vidi iz svakog dijela Pariza. U stvari, toranj se uopšte ne vidi iz većeg dijela grada. Zamršena skica ulica i isprepletena mreža linija pariskog metroa komplikuju potragu. Ukoliko se pokušavate sporazumjeti na engleskom jeziku, od pariskih službenika podzemne željeznice nećete imati mnogo koristi jer većina ili engleski ne govori ili, kako kažu, ne želi da se služi tim jezikom. Francuski ponos, valjda.

Srećom po nas, Parižani su mnogo susretljiviji, pa ubrzo pronalazimo put do pravog metroa. Prva međustanica nam je centar grada. Foto-termin za slikanje predivnih mostova na Seni i obilazak čuvene katedrale Notr Dame. Nakon prijatne šetnje najposjećenijim pariskim ulicama i ispijanja kafe u jednom od bistroa nastavljamo vožnju ka tornju. Odmah nakon izlaska sa stanice metroa Šamp d Mar otvara se pogled na najpopularniji pariski motiv - Ajfelov toranj.

Iako se čini da je toranj od stanice udaljen ne više od 200 metara, put je dug skoro pun kilometar. Nakon što pređete široku cestu i skrenete za tablom koja pokazuje smjer ka tornju, prolazite kroz šumu tezgi na kojima vam po relativno prihvatljivim cijenama nude suvenire i razglednice. I konačno, sa sporedne ulice pruža se prvi veličanstveni pogled na toranj. Poslije 50 metara skrećete lijevo i Ajfelov toranj je pred vama.

MAMAC ZA TURISTE

Malo je poznato da je bilo mnogo onih koji su smatrali da će toranj biti ruglo i sramota grada. Među njima je bio tada popularni pisac Gi de Mopasan, koji je uporno protestovao protiv gradnje tornja.

Na kraju je Ajfel, ipak, dobio dozvolu da izgradi toranj, ali samo na period od 20 godina. Uslov je, takođe, bio da se toranj mora izgraditi tako da se lako može ponovo demontirati nakon isteka 20 godina.

Kada je konačno završen, Ajfel je jeo svaki dan u jednom od njegovih restorana.

`Toranj je jedino mjesto u Parizu s kojeg ga, zapravo, ne vidim`, govorio je dok je odmarao.

Godine 1909. grad Pariz je odlučio da toranj, ipak, ne sruši jer je već tada postao turistička atrakcija i nezamjenjivi simbol grada...

Ipak, zamalo ga je srušio Adolf Hitler kada se njemačka vojska povlačila iz Pariza. Pošteđen je zahvaljujući generalu Ditrihu fon Holticu, koji je odbio Hitlerovu naredbu jer nije želio ući u istoriju kao neko ko je srušio Ajfelov toranj. Inače, nakon ulaska njemačkih trupa u Pariz 1940. godine Hitler je izrazio želju da se popne na vrh nove atrakcije, ali su Francuzi presjekli sajle lifta, pa se morao zadovoljiti pogledom s podnožja.

PANORAMA PARIZA

Za izgradnju tornja upotrijebljeno je ukupno 15.000 željeznih greda, 2,5 miliona nitni, te 40 tona boje koja se mora iznova nanositi svakih pet godina. Pored mamca za turiste, toranj je imao praktičnu namjenu - na njegovom vrhu postavljene su antene za prenos radio-televizijskih signala.

A, na svakom od četiri potporna čelična nosača, na kojima počiva toranj, nalaze se naplatne kućice, odakle se može ući u toranj. Prije nego stupite u red za čekanje ispred ovih kućica, bezbjednosne službe će pažljivo pregledati vaše torbe i džepove. Nekoliko desetina vojnika s dugim cijevima oko tornja tu stražare zbog mogućnosti terorističkog napada na ovaj simbol Pariza.

Ulazak u toranj i penjanje do druge od ukupno tri etaže košta četiri evra. Penjanje na vrh košta dodatnih tri i po evra i plaća se na drugoj etaži. Za penjanje do druge etaže možete koristiti lift ili, ako želite, možete se penjati i stepenicama. Do druge etaže ima 719 stepenica, a do samog vrha tornja 1.660 stepenica. Prva međustanica do druge etaže je 60 metara visoka i obuhvata podnožje tornja s lokalima, radnjama sa suvenirima, vrtovima i restoranima.

Obilazimo jedan krug oko spoljašnje ograde i bacamo pogled na Pariz, koji već s ove visine izgleda prilično sićušno. Put ka drugoj etaži vodi nas po sada nešto užim i strmijim stepenicama na obodu tornja. Kroz zamršenu mrežu čeličnih stubova različite debljine i visine promaljaju se obrisi pariskih zgrada, koje se vide sa spoljašnje strane.

Pogled s druge etaže može vam zadati glavobolju ako se plašite visine. Ipak, to je tek visina od 115 metara, manje od polovine ukupne visine. Druga etaža je znatno uža, a `Vers le sommet` - put ka vrhu, može se nastaviti samo liftom. Zbog velikog broja posjetilaca polazak ka vrhu morali smo strpljivo čekati skoro sat i po. Kada dođete na red lift će vas do vrha odvesti za oko pola minuta. A s vrha pogledom možete obuhvatiti čitav Pariz. Dodatni užitak izaziva vjetar, koji je u trenutku naše posjete duvao brzinom većom od 60 kilometara na čas iako ga u podnožju tornja gotovo uopšte nema. Kasnije smo saznali da se pri udarima snažnog vjetra vrh tornja ljulja i do 12 centimetara.

Čak i po mnogo slabijem vjetru nemoguće je ostati dugo vani, pa ulazimo u sporednu lijepo uređenu prostoriju s Ajfelovim muzejom. Zaštićeni od vjetra kroz široke prozore nastavili smo uživati u panorami sve dok sumrak nije prekrio grad.