Da ljudska tragedija nema granica, pokazuje primjer Živka Maleševića (69) iz sela Branešci kod Čelinca, koji je ostao bez sina i supruge, a najveća želja su mu - invalidska kolica.
Ovaj invalid ima kućna kolica, ali u njima ne može nikuda iz kuće i kaže da bi mu invalidska kolica na motorni pogon puno pomogla i učinila ga sretnim.
Maleševiću rat 1995. godine uzima sina jedinca Zorana, a sedam godina kasnije umire mu supruga Milena. Prije četiri godine zbog gangrene ostaje bez lijeve noge. Da situacija bude teža, Malešević ne može od skromne invalidnine da kupi invalidska kolica u kojima bi se lakše kretao i mogao da izađe napolje iz kuće. Zato se odlučio da potraži pomoć svih onih koju to mogu.
Starački Maleševićevi dani prolaze tužno. Sa drugom suprugom Marom, koja je prije godinu dana izvadila bubreg, dane provode maštajući o danu kada će moći kao drugi ljudi da izađe napolje i udahne proljećni vazduh. A ovako, prođe i po nekoliko dana, a da Živko uopšte ne vidi sunce.
"Najteže mi je kada dođu proljeće i ljeto i kada moram da budem u kući. Sjetim se svega šta sam proživljavao u životu, pa se nekako strpim. Mislio sam da ćutim i da trpim, ali ne mogu više. Ljudi u mom stanju izađu napolje u kolicima pa nađu neku zanimaciju, a ja moram da sjedim u kući. S kućnim kolicima nikud nisam pristao. Proteza koju sam dobio ne odgovara mi. Cijeli život sam radio u poljoprivredi, bio sam lovac, a sada sam vezan za postelju. Jako sam nesretan", počinje Malešević svoju tužnu priču.
Dok drugi roditelji u ovakvim situacijama mogu očekivati pomoć svojih najbližih, Malešević samo tuguje. Kćerke Grozda i Gordana pomažu koliko mogu, ali imaju svoje porodice i ne mogu svakodnevno da se brinu o Maleševiću. U ovim staračkim godinama najviše mu nedostaje sin Zoran.
"Samo kada bih mogao da se oslonim na nekog. Mara ne smije da poteže teško pa sam sada prepušten sam sebi. Na neki način siđem s kolica na krevet. Ni jesti ne mogu kao što sam nekada jeo. Sve mi se u životu smučilo i sve mi je dosadilo", kaže Malešević.
Kada su mu u junu 1995. godine javili da mu je sin stradao na oraškom ratištu, cijeli svijet mu se srušio. Nije znao šta da radi, ali Zoranovi saborci i rukovodioci Boračke organizacije Čelinac su mu obećavali sve.
"Sve su obećavali, mada sam im već tada rekao da mi ništa nije potrebno i da mi moje dijete ništa ne može vratiti. Opet, kada čovjek malo bolje razmisli, vidi da obećanja služe samo u teška vremena i odmah se zaboravljaju", sa sjetom priča Malešević.
Nakon sahrane u domu u Branešcima ostali su Milena i on sa tugom za sinom jedincem. Mislio je on da će vrijeme bar na malo zaliječiti rane i da će život poteći dalje, ali prevario se. Svakodnevno je Milena plakala za sinom i neutješna je bila sedam godina, dok nije umrla. Živko vjeruje da je skončala od tuge za sinom Zoranom.
"Pokušavao sam da je utješim, ali nisam mogao. Nešto je bilo jače u njoj. Ni u crnim snovima nisam mogao da sanjam da će mi žena umrijeti. I to sam teško podnio. Nisam znao da operem veš, nisam znao da kuvam, da peglam, sve je to za mene bilo nepoznato", skoro kroz suze kaže Malešević.
Upravo to ga je natjeralo da potraži sebi sličnu osobu i pronašao ju je. Mara je napustila u vihoru rata svoje ognjište u Drvaru i nekoliko godina provela po tuđim kućama. Nakon što je Živko došao po nju, nije se dvoumila jer je znala da će bar ostatak života provesti s nekim s kime može popiti kafu.
Već četiri godine traje horor koji nije sanjao ni u snu. Po cijeli dan je u kući. Gleda televiziju, ali i to dosadi.
"Kada ustanem ujutro, pogledam kroz prozor. Dok se svi raduju suncu, ja sam tužan. Ako vidim sunce, volio bih da izađem napolje, ali ne mogu. Dođem ovim kolicima pred vrata i onako gledam u travu kako se zeleni, a sunce sija, a meni kao da je oblačno. Kada kiša pada, lakše mi je jer znam da, i da imam kolica, ne bi mogao van", kaže Malešević.
Svih ovih tužnih godina Malešević se pitao kako doći do kolica? Sam ne može da ih kupi, a nada se pomoći institucija i svih ljudi koji mogu pomoći.
"Možda bi mi iz opštine Čelinac i Boračke organizacije ili dobri ljudi mogli pomoći. Ne bih poželio nikome da se nađe u situaciji u kakvoj sam ja. Sve su me nesreće potjerale i nadam se da je ovo kraj. Volio bih ostatak života provesti bar malo sretnije. Kolica na motorni pogon bi me učinila živim bićem", rekao je Malešević na kraju.
Ispratio nas je iz svog dnevnog boravka jer nije mogao izaći napolje. Nadamo se da će prevladati humanost ljudi i da ćemo uskoro pisati o tome kako je Malešević dobio kolica.
Pomoć
Pomoć Živku Maleševiću da kupi invalidska kolica s kojim bi mogao voditi koliko-toliko normalan život dobro bi došla. Svi ljudi koji mu mogu pomoći da kupi kolica mogu da se jave našoj redakciji na broj telefona 051/331-800 ili na Maleševićev broj telefona 051/564-628.
"Nadam se da će moj život obasjati sunce, koje sad zatvoren u sobi od 20 kvadrata ne mogu ni vidjeti. Čuo sam da polovna motorna kolica koštaju oko 1.500 KM. Spreman sam učestovati i ja sa svojim skromnim sredstvima, ali ne mogu da dam svu invalidninu pa da gladujem", kaže Malešević.