Ranka Mišić, predsjednica Saveza sindikata Republike Srpske, energična je i pozitivna osoba, spremna da svoje slobodno vrijeme žrtvuje zarad posla. Kaže da živi kao svaki "običan građanin" Banjaluke, jer na posao ide pješice ili gradskim prevozom, kupuje voće i povrće na tržnici, odjeću na rasprodaji. Ne podnosi, ističe, lažni glamur, koji se već neko vrijeme servira ljudima u našem društvu.
"Ako se tri puta pojavite na televiziji, ljudi misle da ste bitni i važni, a ja ne volim stvaranje lažnih slika i slanje lažnih poruka ljudima, taj neki novokomponovani džet-set, jer mi to apsolutno nemamo. Imamo obične ljude, koji su se sticajem okolnosti našli na određenim mjestima, rade svoj posao manje ili više dobro i imamo vrlo široku medijsku eksploataciju tih javnih ličnosti", priča nam Ranka Mišić, koju smo zatekli u njenoj kancelariji.
Prvu jutarnju kafu obično pije sa društvom oko sedam sati u kafiću "Havana", koja se nalazi u blizini prostorija Saveza sindikata, gdje na posao dolazi već oko 7.20, kada kreću uobičajene radne aktivnosti.
"Ako sam u Banjaluci, onda je to rad sjednice i rad sa strankama, a najčešće sam na terenu sa radnicima u preduzeću, najčešće u privredi. Posljednje putovanje mi je bilo u Foči, u preduzeću 'Maglić', gdje je užasno stanje, ali smo s Vladom RS uspjeli realizovati jednu pomoć za radnike tog preduzeća", priča Mišićeva.
Sin najviše trpio zbog njenih obaveza
Ranka Mišić kada nije na poslu obožava da kuva, da provodi vrijeme sa svojim sinom, obilazi butike, a ono što joj, kako kaže, najviše nedostaje jesu druženja sa prijateljicama uz kafu i dobre ženske tračeve.
"Sigurno je da uživam kada mogu sa svojim prijateljima i prijateljicama da sjedem u kafanu i da pričam o običnim stvarima. Moram priznati da mi mnogo nedostaju dobri ženski tračevi, ko je šta obukao, ko se s kim druži, jer to ipak razgali dušu, kada razgovarate o drugim ljudima, o tim sitnim stvarima koje život znače, na neki način i sebe pronalazite tu i to vas, možda će čudno zvučati, oplemenjuje, jer shvatate da nemate samo vi problem", objašnjava Mišićeva.
Nastoji, kaže, da sačuva prijateljstva, koja je stekla u periodu kada je bila prosvjetni radnik, te dodaje da joj prijatelji zamjeraju na velikom angažovanju na poslu.
"Uložite toliki trud i rad da biste postigli jedan mali uspjeh, za koji vam poslije niko ne odaje priznanje. Na primjer, u Skupštini se usvaja zakon koji smo mi pokrenuli, kojim će radnici Srpske konačno moći da tuže poslodavca ukoliko ne plaća taksu. To je veliki uspjeh, ali je samo dio posla i niko vam ne aplaudira za to, a trpite mnogo".
Zbog mnogo poslovnih obaveza joj se, kako kaže, često dešava da kod kuće jednom rukom telefonira, a drugom kuva ručak. No, u posljednje vrijeme je i u kuhinji mnogo lakše, jer ju nerijetko zamijeni i njen sin.
"Samohrana sam majka, muž mi je poginuo u ratu i moj sin je najviše trpio zbog mog posla. No i pored svega toga što je trpio, nedostatak majke, drugog roditelja nema, izrastao je u zdravu osobu i to je moj najveći uspjeh. Naučio je da kuva i moram reći da mi je velika podrška. Nikada me ne gnjavi time šta ja to radim, šta se dešava na poslu. Posao je posao, a vrijeme koje baš posvetim svom sinu je jedanput mjesečno, kada nas dvoje idemo na ručak i onda možemo potpuno neopterećeni da pričamo o stvarima koje se njemu i meni dešavaju", navodi Mišićeva.
Na posao i u farmerkama
Mišićeva priznaje da pomalo razbija tabue, kako treba da izgleda žena koja se bavi javnim radom.
"Ne pridržavam se tih kodeksa da morate na radnom mjestu da budete zakopčani do grla, da ne smijete nositi farmerke ili kratku suknju. Često imam problema sa kolegama na poslu, ako dođem u farmerkama ili kraćoj suknji, onda me kritikuju. Volim da ljudi imaju svoj stil, jer sama odjeća govori o vama kakva ste osoba, to je ono što prvo uočite na nekome, a onda sve drugo", kaže ona.
Kao i većina žena, obožava da obilazi butike, kada za to ima vremena, a smatra da dobro obučen ne znači i nositi skupu odjeću.
"Bar danas imate mogućnost da za malo novca budete pristojno obučeni, pogotovo žene i važno je ne biti uniformisan i da se razbijaju neka pravila. Volim butike, uživam u rasprodajama, ima dosta mjesta gdje možete kupiti fine, jeftine stvari. Da imam više novca, sigurno je da bih uživala u malo boljim kupovinama", priznaje.
Dodaje da gotovo nikada nije kupovala skupe firmirane stvari, ali naglašava da se dobre stvari sa ličnim detaljima savršeno mogu iskombinovati i sašiti.
"Uvijek imam neki detalj, evo sada imam tri narukvice, koje koštaju tri marke, ali sigurno da ne izgledaju jeftino. Nije stvar u tome šta nosite, nego kako to nosite. Od svoje prve učiteljice sam naučila da uvijek i u svakoj situaciji dominira ličnost. Odjeća i parfem vam pomažu da dominira ličnost, ali ono što nosite u glavi je ono što vas definiše kao dobrog ili kao lošeg", smatra Mišićeva, čija slabost su, ističe, parfemi.
Od mladosti piše poeziju
Kaže da je već navikla na to da su oči javnosti stalno usmjerene prema njoj, što više predstavlja opterećenje njenim prijateljima, nego njoj.
"Kada sa svojim prijateljima i prijateljicama sjednem u neki restoran, onda se oni osjećaju poprilično neugodno, jer trpe poglede koji su usmjereni prema meni, šta sam ja to obukla, kako izgledam. Naučila da živim sa tim, iako nekada nije prijatno kada vas ljudi stalno gledaju, pa stanu i pitaju jesi ti Ranka Mišić, onda neko gleda kakve cipele nosite, koliko one koštaju, kakvim životom živite", objašnjava.
Vikendom kada je slobodna, voli da kuva, ali ne kolače, nego slane specijalitete.
"Ne volim da perem suđe. Uživam da idem u kupovinu, volim pijacu, kad imam vremena sa svim tim ljudima razgovaram i uvijek dobijem najbolju robu, što je prednost", priča Mišićeva, dodajući da joj je peglanje najmrži posao, zbog čega voli odjeću koja se ne pegla.
Frizera posjećuje svakih sedam do deset dana.
"Vrlo rano sam počela da sijedim, zbog čega moram da farbam kosu, pa je i taj odlazak frizeru redovan. Inače ne idem u kozmetičke salone, niti na masaže i u solarijume, jer to ne volim", priča Mišićeva.
Još od mladosti je imala naviku da piše poeziju, te kaže da se na taj način najbolje opušta.
"To su neke moje lične zabilješke, više crtice, jer na taj način iznosim svoje nedoumice i razmišljanja. Nešto od toga sam nekada i objavljivala. S vremena na vrijeme napišem i poneku kolumnu za neke od novina, a volim da se odmaram i uz dobru knjigu", priča Mišićeva.
Redovno se vraća poeziji Desanske Maksimović, a "Ana Karenjina" je za nju knjiga za sva vremena. Inače voli da čita i djela Andrića i Dostojevskog.
Muzika je takođe jedan od načina da slobodno vrijeme iskoristi kao pravi odmor.
"Volim muziku i da imam sluha, sigurno da bih bila u tom žanru. Volim umjetnost i često puta na poslu, kada imam teške trenutne slušam CD odabrane klasike, što ne znači da ne slušam i dobru narodnu muziku. Volim šlagere, evergrine i te neke stvari koje su vječne", priča Mišićeva.
Zbog preživljavanja ušla u Sindikat
U borbu za prava radnika kaže da se sasvim slučajno upustila, nakon što mjesecima nije primala platu.
"Do 1996. godine nisam ni znala šta je sindikat. Znala sam da oni ganjaju taj kupus, krompir i zimnice. Međutim, te nesretne 1996. godine mi, prosvjetni radnici, nismo imali platu. Radili smo mjesecima bez primanja, tako da nisam imala šta da jedem i čime da hranim dijete i nije mi smetalo da radim dodatne poslove i da spremam tuđe kuće, jer je taj posao omogućio da moj sin i ja preživimo", prisjeća se Mišićeva teškog perioda, kroz koji je prošla u poslijeratnim godinama.
Kada više nije fizički mogla da izdrži, onda se pobunila, tražeći od direktora platu, koja je kasnila sedam mjeseci.
"Direktor mi je rekao da platu tražim od države i Vlade, onda sam ja krenula i došla u ovu zgradu da tražim platu. Tu su mi rekli, 'ne ide to tako, morate vi da se organizujete u sindikat', onda sam se vratila u školu i tako je krenula ta priča. Animirala sam još neke moje kolegice i kolege iz drugih škola, te smo formirali sindikalnu organizaciju", prisjeća se Mišićeva.
Ističe da su zbog toga, ona i njene kolege, prošli kroz mnogo neugosnih situacija, ali su istrajali svemu, a linija uspona je išla vrlo brzo.
"Bila sam supruga poginulog borca, mene je sačuvalo i to što sam bila potpuno u pravu, ja sam radila svoj posao, nisam za to mjesecima primala platu, dok su neki drugi, koji su dijelili vlast, živjeli vrlo komotno. Bilo je tu puno štrajkova, koje sam, zajedno sa mojim kolegama iznijela na leđima", kaže Mišićeva.
Ističe da joj je, kao ženi, bilo teško izboriti se za svoj uspjeh.
"Kada postižete uspjeh, onda svi to žele da dijele sa vama, ali kada imate neuspjeh, onda ste samo vi neodgovorni i još ako ste žena, onda imate tri puta veću odgovornost, jer ovo je Balkan. Nisam feministkinja, za mene su ljudi ili kvalitetni ili nekvalitetni, bez obzira na pol. Moram priznati da je ženama jako teško i ta velika priča da smo mi jednakopravni sa muškarcima nema smisla", smatra Mišićeva.
Zimu ne voli
Radni dan Ranke Mišić se završava oko 18 časova, kada se vraća kući i nastavlja kućne poslove, a sat vremena prije ponoći počinje da se priprema za sljedeći radni dan.
"Vrijeme prije odlaska na spavanje volim da provodim gledajući televiziju, jer je to dio mog posla, a zavisno od raspoloženja, nekada i pišem", priča Mišićeva.
Ne voli da gleda komercijalne filmove, a najbolji filmovi koje je do sada gledala su "Mostovi okruga Medison" i "Put u Kazablanku", a kaže da voli da pogleda svaki film u kome glume Meril Strip ili Demi Mur.
Dok je radila u školi kao profesorica srpsko-hrvatskog jezika i književnosti, vodila je dramsku sekciju i imala velikog uspjeha na takmičenjima van BiH, tako da i u pozorište rado odlazi kada za to nađe vremena.
Zbog mirisa lipe, kaže da su joj maj i prva polovina juna omiljeni period tokom godine, dok zimu ne voli.