Nelson Mandela rođen je u porodici iz plemena Tembu u kome je njegov otac bio potpoglavar, član Transkei vijeća i predsjednik Skupštine Vijeća glavnog poglavara Tembua. Nakon smrti oca brigu o Nelsonu je preuzeo poglavar Tembua, njegov ujak, koji ga je odredio za nasljednika. Ipak, mladić je bio zadivljen sudskim procesima plemena i u njemu se javila želja da postane advokat. Priče starih pripadnika plemena o ratovima u kojima su branili svoju otadžbinu podstakle su ga da sanja o tome kako će i on dati doprinos u borbi za slobodu svoga naroda.
Nelson Mandela upisao se u Klerkberi trening koledž, da bi potom maturirao u Višoj školi Hildtaun. Kratko nakon toga Mandela dospijeva na Fort Her koledž u provinciji Istočni Kap, gdje uskoro postaje vođa studenata u bojkotima predavanja. Godine 1940. on odlazi u Johanesburg, gdje završava koledž i počinje sa studijama prava, a četiri godine kasnije priključuje se Ligi mladih ANC-a, čiji je cilj bio da se razvije do te mjere da može uspješno štititi prava radnika i seljaka.
Poziv na masovne proteste
Tu je Mandela svoje drugove zadivio disciplinovanim radom i predanim naporima, te je 1947. godine izabran za generalnog sekretara Lige mladih, koja je, podstaknuta pobjedom nacionalne partije 1948. godine, za svoj zvanični program i glavno oružje uzela bojkot, štrajk i neposlušnost građana. Program Lige mladih ciljao je, prije svega, na recipročnu parlamentarnu zastupljenost svih građana Južne Afrike. Pri tom je poseban akcenat polagan na podjelu zemlje, pravo na sindikate, kao i na obrazovanje i kulturu. Obavezno osnovno obrazovanje trebalo je biti uvedeno za svu djecu, kao i masovno usavršavanje odraslih.
ANC je 6. aprila 1952. godine pozvao na masovni protest zbog proslave 300. godišnjice dolaska prvih evropskih doseljenika u Kap, a Mandela je putovao kroz cijelu zemlju kako bi organizovao ove proteste. Zbog svog rada u toku kampanje izveden je pred sud, osuđen na devet mjeseci zatvora i prisilnog rada. Osim toga dobio je i zabranu učestvovanja na bilo kakvoj javnoj manifestaciji u trajanju od šest mjeseci nakon izdržavanja kazne i njegova dozvola boravka ograničena je samo na Johanesburg.
Upravo u to vrijeme on je završavao studije, te je dobio zvanje advokata. Zajedno sa prijateljem Oliverom Tambuom otvorio je advokatsku kancelariju u Johanesburgu, a zbog mnogih zasluga imenovan je za predsjednika Lige mladih i ANC-a u regionu Transval, te krajem 1952. godine i za zamjenika predsjednika ANC-a.
Sukobi s vlastima
Vlada je pokušala da Mandeli oduzme advokatsku dozvolu na osnovu optužbi koje su protiv njega podignute, ali je ipak Vrhovni sud odlučio da je on časno služio svojim crnim sugrađanima, te da nije učinio ništa zbog čega bi mu se oduzela licenca da radi kao advokat.
Mandela je svoj politički rad u to vrijeme koncentrisao na razradu plana koji je trebalo da organizatorski učvrsti ANC zbog zaoštravanja uslova borbe. Plan je po njemu dobio ime "M-plan".
U drugoj polovini pedesetih godina Mandela se okreće borbi protiv iskorištavanja rada, Zakona o pasošima i segregacije "otvorenih" Univerziteta. Već rano njemu postaje sasvim jasno da će uslijediti vrijeme masovnih ograničenja, političkih progona i policijskog terora, a on sam je tokom pedesetih godina bio žrtva različitih formi pritiska i tlačenja. Bio je hapšen i zatvaran.
Nakon masakra iz 1960. godine ANC je zabranjen, a Mandela, pod optužbom da je počinio veleizdaju, zatvoren. On i još 150 drugih učesnika demonstracija su bili okrivljeni da su u ime internacionalnog komunizma planirali puč i svrgavanje vlasti južnoafričke države. Tome je odgovarala smrtna kazna, ali je ipak sudski proces završen 1961. godine, kada je Južna Afrika bila na putu da postane Republika i svi optuženi pušteni su uz kauciju.
Pošto je ANC sada bio ilegalna organizacija, moralo se raditi u tajnosti, a Mandela se dao na posao da u tajnosti organizuje borbu. Iako je uspio mobilisati manje ljudi nego što je očekivao, ipak je naišao na značajnu podršku širom zemlje. Republika Južna Afrika rođena je u atmosferi straha i strijepnje, a on sam je morao živjeti odvojeno od svoje porodice, te je stalno mijenjao mjesto boravka da ga Vladini špijuni ne bi otkrili. Nekad je bio odjeven kao radnik, nekad kao šofer.
U to vrijeme s ostalim vođstvom ANC-a on je osnovao jedan drugi militarni ogranak ANC-a, koji se pripremao za nasilno rješavanje stvari. Godine 1961. Mandela postaje glavni zapovjednik ogranka, a već iduće godine on, uprkos zabrani, napušta zemlju i putuje nekoliko mjeseci, gdje se obraća za podršku.
Nagrada za mir
Kratko nakon povratka u Južnu Afriku, međutim, Mandela je uhapšen.
Njegovo najveće nastojanje u toku procesa bilo je da dokaže da se tu u stvari sudi afričkom narodu. Od samog početka Mandela je osporavao legitimitet suda da donese presudu u njegovom slučaju. Nije se osjećao ni pravno, ni moralno obaveznim da poštuje zakone parlamenta u kojima on nije bio zastupljen. Na kraju procesa osuđen je na pet godina zatvora, a njegove izjave u toku procesa ušle su u istoriju i bile inspiracija za sve one koji su se borili protiv aparthejda.
Potom je, međutim, osuđen za sabotažu, te počinje da služi svoju kaznu u zloglasnom "Roben Ajlend" zatvoru, ali ga u decembru 1988. godine prebacuju u zatvor "Viktor Verster", odakle je konačno pušten na slobodu.
Po izlasku iz zatvora Mandela odmah počinje s radom, kako bi postigao ciljeve koje je sebi zacrtao četiri decenije ranije. Godine 1991. na 1. godišnjoj konferenciji ANC-a Mandela je imenovan za predsjednika.
On je taj koji se nikada nije dvoumio po pitanju demokratije i jednakosti i koji, uprkos provokacijama, nikada na rasizam nije odgovorio rasizmom. Njegov život je inspiracija za sve u Južnoj Africi i u cijelom svijetu, koji žive potlačeni ili kao građani drugog reda.
Za svoje zasluge Mandela 1993. godine dobija Nobelovu nagradu za mir, a 1994. nakon prvih opštih izbora u Južnoj Africi postaje predsjednik Južne Afrike.
Njegova autobiografija "Dug put ka slobodi" objavljena je 1994. godine.
Nelson Mandela se 1999. povukao iz političkog života i trenutno, sa svojom trećom ženom, živi u svom rodnom mjestu Transakei. Mandela je otac šestoro djece, koji su mu izrodili 20 unuka u čijem društvu ovaj veliki čovjek uživa u svojoj starosti.
U julu 2001. godine Nelsonu Mandeli dijagnostifikovan je rak prostate, te je njegovo zdravlje od tada veoma slabo.