"Nezavisne novine" će voljeti, a ne mrziti. One će spajati, a ne razdvajati. Naše cjepanice nikada nećemo baciti pod kotao tuđe nesreće. Ono što smo sebi postavili za cilj nećemo moći bez vas, poštovani čitaoci. Vi ćete biti naša mjera, mjera naše demokratičnosti i našeg poštenja i pameti. Nije patetično i ovdje reći da mi postojimo radi vas...
Tim riječima Željka Kopanje, vlasnika i urednika "Nezavisnih novina", započeli smo našu priču 1995. godine i od tada do danas vodimo se time da mi postojimo radi vas. Zbog toga smo 30 godina uz narod i sa narodom, a isto toliko je i narod uz nas i sa nama.
"Nezavisne novine" su hroničari svih najvažnijih političkih događaja, turbulencija, reformi i dešavanja kroz tri decenije, ali i ovaj put želimo još jednom da naglasimo da nam je uvijek, i tako će biti i ubuduće, u fokusu čovjek.
Za tri decenije postojanja i rada objavili smo više od 9.000 brojeva naših novina. Vi upravo čitate 9009. broj, a svaki od njih donosio je priču zanimljivu "običnom" čovjeku i svaki od njih donosio je priču o "običnom" čovjeku.
Sve ove godine bili smo uz narod, sa terena ili iz redakcije, kroz riječ i fotografiju. Zabilježenu na papiru. I na portalu. Izvještavali smo o lijepim i srećnim, ali i ružnim i nesrećnim momentima. Bili smo sa ljudima kad se slavilo i tugovalo, protestovalo i navijalo. Rušilo i gradilo. Spajali smo ljude i entitete. Duvali svjećice na tortama, proslavljali velike praznike. Iz dana u dan, uz narod i sa narodom. I tako 30 godina.
Stranice naših novina pamte sve događaje o kojima smo izvještavali, terene na kojima smo bili, ljude koje smo upoznali. A mi, povodom 30 godina, izdvojićemo samo neke priče, samo pojedine događaje, koje pamtimo, a koje smo zajedno sa vama (pro)živjeli, zabilježili i ostavili u arhivi za neke nove generacije. Za neke nove klince... Za narod.
Dijelili smo muku zajedno
Među pregršt tekstova iz prvog broja "Nezavisnih novina", koji je izašao 27. decembra 1995, bio je i tekst o sudbini porodice Popović. "Nezavisne" su bile na licu mjesta, a tekst je objavljen pod naslovom "Predsjedniče, brate, pomagaj".
Priče "običnih" ljudi i u godinama koje su dolazile bile su sfera našeg interesovanja. Mi nismo okretali glavu od onih koji su bili u problemu. Pisali smo i o onima koji nisu imali. Ne mnogo, nego ni osnovno.
Na stupcima naših novina 1997. godine našla se priča o osam hiljada ugroženih ljudi u Srebrenici pod naslovom "Na ivici gladi".
"Predsjednik Skupštine opštine Srebrenica Stanislav Rakić uputio je danas apel za pomoć stanovništvu te opštine jer je stanje takvo da može dovesti do teških humanitarnih posljedica. Centar za socijalni rad i Kancelarija Crvenog krsta u Srebrenici su svakodnevno opsjednuti stanovništvom koje traži pomoć, koja niotkud ne stiže", navodi se, između ostalog, u tekstu koji je objavljen 1. avgusta te godine.
Htjeli smo biti glas naroda. I mislimo da smo u tome i uspjeli. Otvarali smo vrata onima koje su mnogi zaboravili. Odlazili tamo gdje je rijetko ko išao. Bili smo na terenu i prije 30 godina, kao što smo i sada.
"Utisak neupućenog čovjeka da u prihvatnom centru u Mišinom Hanu žive oni koji ne žele da idu bilo kuda i kojima je, to tako, lijepo i ne žele da kvare tu svoju ljepotu, nestaje kada prekoračite prag škole i osjetite miris tuge. Nje ovdje ima u svakom ćošku. Navikli su ljudi na nju, pa je ne osjećaju. Onima koji prvi put dolaze ovamo ona upadljivo pada u oči. Postaje teška. Naročito za 12 dječaka i djevojčica koji kažu: 'Škola nam je dosadila, u njoj i živimo, i spavamo, i učimo'", dio je teksta objavljenog o prihvatnom centru koji smo posjetili 1998. godine, a koji je bio u osnovnoj školi u Mišinom Hanu.
O mukama smo izvještavali i godinama kasnije.
Tako smo 2004. godine objavili priču o farmerima koji su na ulicama Banjaluke za pola sata podijelili 3.000 pilića s naslovom "Narod je gladan".
"Ovaj narod stvarno nema šta da jede", rekao je tada Vladimir Usorac.
"Držeći u ruci pile, penzioner Petar Kajkut rekao je da je ovo prva pomoć koju je ikad dobio", pisalo je na naslovnoj stranici novina.
"Surovi život u kući bez krova" naslov je priče koju smo objavili 2008. godine, a koja govori o petočlanoj porodici iz Brčkog koja je živjela u teškim i za čovjeka nedostojnim uslovima.
"Nije nama siromaštvo toliko dojadilo, s njim živimo od kako za sebe znamo, ali nam se u ovoj truleži djeca razbolješe. Svih troje. Najmlađe ima astmu. Kažu doktori - umrijeće ti dijete u toj truleži i vlazi", rekla je tada Fatima.
Nikada nismo bježali od terena. Uvijek smo išli u susret ljudima, pa i brigama i njihovim problemima.
U proljeće 2013. godine bili smo među srpskim povratnicima u Federaciju BiH koji su tada, skoro 20 godina nakon rata, i dalje noći provodili uz svijeću.
A da uvijek postoji svjetlo koje obasja i najveću tamu, često smo bili svjedoci.
Mnoge priče koje nisu imale srećan ton, imale su radostan kraj.
Jedna od njih je i priča o samohranom ocu iz Banjaluke i njegovoj kćerki koju smo objavili 2025. godine pod naslovom "Maša (9) i njen otac Zoran iz Banjaluke teško žive, sve rjeđe izlaze iz kuće", nakon čega su dobri ljudi zakucali na njihova vrata.
Možda nismo svima mogli lično pomoći, ali smo im htjeli reći da smo tu, uz njih. Da smo tu da zajedno podijelimo muku i dočekamo radost.
Slavili rođenja i 100. rođendane
Kroz 30 godina postojanja slavili smo rađanja, radovali se novim životima i proslavljali rođendane.
Tako smo 2003. godine objavili vijest da je u banjalučkom Kliničkom centru na svijet došla prva beba iz epruvete u Republici Srpskoj. Naime, tada je Snježana Vučić rodila djevojčicu Sanju, nazvanu po doktorici Sanji Sibinčić.
Nakon više od dvije decenije, prvi smo objavili i vijest da je Banjalučanka Milana Petrović na svijet donijela četvorke - Mateja, Marka, Luku i Jovana. Zajedno sa njima slavili smo i njihov prvi rođendan.
Bili smo 2013. godine i na prvom rođendanu Nikole Trikića, sina Jelene Trikić, Majke Hrabrosti, koja je 2012. godine preminula zbog tumora na mozgu, nakon što je, kako bi ga rodila, odbila liječenje jakim citostaticima. Jelena je zbog tog čina nazvana Majka Hrabrosti.
Osim toga, gasili smo i svijeće s ljudima koji su zakoračili u novi vijek života. Odlazili smo u njihove domove na rođendanske proslave. Tajnu dugovječnosti tražili smo od djeda Milovana (104), bake Bosiljke (104), bake Danice (103) i djeda Fede (100).
Otvarali vjerske objekte, dočekivali pape
Rame uz rame sa svjetskim novinarima i foto-reporterima bili smo na licu mjesta, kako u Banjaluci, tako i u Sarajevu, u oba navrata kada su našu zemlju posjećivali vrhovni poglavari Katoličke crkve.
Ispratili smo 2003. godine dolazak pape Ivana Pavla Drugog u Banjaluku, odakle je pred desetinama hiljada vjernika pozvao na uzajamni oproštaj i pomirenje, kao i dolazak pape Franje u Sarajevo 2015. godine.
Izvještavali smo i o otvaranju prve obnovljene džamije u Republici Srpskoj 2000. godine, kao i 2004. godine, kada je u Mostaru osveštan Hram Rođenja Presvete Bogorodice, koji je bio prvi obnovljeni pravoslavni hram u dolini Neretve.
Sa hiljadama vjernika prisustvovali smo osveštavanju hrama Hrista Spasitelja u Banjaluci 2009. godine, kao i otvaranju džamije Ferhadije 2016. godine.
Spajali entitete, gradili mostove, "otvarali" prelaze
Sad već davne 1997. godine, u septembru, izvještavali smo da je otvoren granični prelaz između BiH i Hrvatske na rijeci Savi, u Gradišci, i to smo tada opisali naslovom "Korak iz izolacije".
Sa druge strane, 28 godina kasnije, tačnije u decembru 2025. godine, pisali smo o neotvaranju novog graničnog prelaza i brze ceste u Gradišci, a to smo sada opisali naslovom "Velika međunarodna blamaža BiH".
Takođe, 1997. godine izvještavali smo i o uspostavljanju prve poslijeratne linije koja je krenula iz Tuzle ka Doboju.
"U skladu sa dogovorom predsjednika vlada Federacije BiH i Republike Srpske prvi poslijeratni voz na liniji Tuzla - Doboj mogao bi krenuti iduće nedjelje, sa predstavnicima Svjetske banke i drugim stranim funkcionerima kao prvim putnicima", pisali smo tada u tekstu pod nazivom "Pruga spaja entitete".
I četiri godine kasnije, odnosno 2001, zabilježili smo uspostavljanje željezničkog saobraćaja između BiH i Hrvatske, nakon pauze duge deceniju.
Bili smo na terenu, odnosno gradilištu, kad su se gradili prvi kilometri auto-puta kroz Republiku Srpsku. Gumene čizme smo obuvali i ulazili u tunele koji se probijaju zbog izgradnje koridora 5c, o čijoj izgradnji, skoro pa svakodnevno, informišemo naše čitaoce.
Na ulici smo tražili pravdu
Iako građani Bosne i Hercegovine ne izlaze često na ulice, ipak je bilo trenutaka kada su uz pištaljke i transparente tražili svoja prava. Sa njima smo u tim trenucima bili na ulici izvještavajući o njihovim zahtjevima, o njihovoj borbi za pravo i pravdu.
Tako smo 1997. izvještaj s protesta prodavaca sa banjalučke gradske "Tržnice" objavili pod naslovom "Ne damo hljeb profiterima".
"Otkud nekome moralno pravo da i porodice poginulih boraca uvrsti u licitaciju tezgi. Zar naša djeca nisu dovoljno platila", pita se jedan od prodavaca, otac palog borca Jovo Božić, stajalo je u tom tekstu.
I 2004. godine, riječju i fotografijom, prenijeli smo atmosferu protesta sa ulica širom Republike Srpske protiv "korumpirane i nesposobne vlasti". S tih protesta, kako smo zabilježili na našim stranicama, radnici i penzioneri su odaslali poruku da su gladni i bosi i da žele da žive.
Kroz godine našeg postojanja, na ulice su izlazili i novinari. O protestima novinara, između ostalog, izvještavali smo 2004. godine, kada su medijski radnici protestovali ispred sjedišta MUP-a RS.
"Oko stotinu novinara je na transparentima donijelo pitanja na koja traže odgovore od Radomira Njeguša, prvog čovjeka policije, ali se on pred njima nije pojavio", naveli smo tada u našim novinama.
O protestu našeg esnafa izvještavali smo sa lica mjesta i skoro dvije decenije poslije, odnosno 2023. godine, kada smo protestovali protiv kriminalizacije klevete.
O građanskom buntu sa ulica izvještavali smo i 2014. godine, kada su bili februarski protesti, u kojima su građani, izrevoltirani korupcijom, zapalili više javnih objekata u Tuzli i Sarajevu.
U Sarajevu je gorjela zgrada Predsjedništva BiH, a pala je i Vlada Tuzlanskog kantona. Javne zgrade gorjele su i u Mostaru i Zenici, a manji protesti bili su i u Banjaluci.
Danima smo izvještavali i o protestima "Pravda za Davida", koji su se svakodnevno održavali na Trgu Krajine 2018. godine.
Decenija oivičena dvjema tragedijama
Katastrofalne majske poplave obilježile su ne samo 2014. godinu, već su, van svake sumnje, jedan od najvažnijih događaja poslijeratne BiH. Vodena stihija rijeka Save, Vrbasa, Bosne i Drine poplavila je više od 20 gradova širom BiH.
Tada se na djelu pokazala velika solidarnost građana koji su jedni drugima priskakali u pomoć ne gledajući na to ko je kakve vjere i nacije. Tužnim prizorima kada su gradovi i sve ono što su ljudi stvarali decenijama bili pod vodom, ali i srećnim prizorima kada su ljudi iz raznih gradova pristizali u mjesta pogođena poplavom kako bi čistili mulj i blato, svjedočili su naši novinari. U tim momentima bili smo na terenu. Uz one koji su u trenutku ostali bez svega.
Tog maja 2014. godine objavili smo i vanredno izdanje novina.
Na naslovnoj stranici besplatnog primjerka novina stajao je naslov "Nadljudska borba sa vodenom stihijom".
I upravo ta borba, nadljudska, probudila je u svima nama empatiju, nadljudsku.
I dok smo u godinama poslije mislili da su poplave iz 2014. godine jedan od najvažnijih i najtežih događaja u poslijeratnoj BiH, došla je 2024. godina.
Hladna i kišovita noć sa 3. na 4. oktobar 2024. godine bila je posljednja za 19 osoba iz Jablanice koje su stradale u kataklizmi koja je sa sobom donijela bujicu kamenja i vode.
Tog kobnog dana, osim Jablanicu, nepogode su pogodile i Konjic, gdje je stradalo pet osoba, i Fojnicu, u kojoj su poginule tri osobe.
Sa mještanima Jablanice, odnosno Donje Jablanice, bili smo nedugo poslije kataklizme, a sve emocije ispisane riječima i zabilježene foto-aparatom prenijeli smo kroz tekst pod naslovom "Nada i domovi pod muljem, blatom i stijenama".
"Zvuk huke je bio nepodnošljiv. Još prvi put kad me je bujica izbacila iz kuće bio sam sav od blata, uši su mi bile pune mulja. Hvatao sam kišu sa krova da operem lice", riječi su Adila Begovića, mještanina Donje Jablanice, objavljene u pomenutom tekstu.
Kada je cijeli svijet stao, mi smo izvještavali
Godina 2020. zauvijek će ostati upamćena kao prekretnica, jer je u njoj otpočela pandemija virusa korona. Svjetska zdravstvena organizacija 11. marta je zbog širenja virusa korona proglasila globalnu pandemiju, a samo šest dana prije, odnosno 5. marta, zabilježen je i prvi slučaj zaraze u Bosni i Hercegovini.
Vijesti su pristizale iz minuta u minut, i dok je za mnoge vrijeme stalo, a svijet usporavao i zaključavao se, mi nismo imali odmora. Mi smo izvještavali i donosili provjerene informacije. Tome u prilog govori činjenica da smo objavili više od 5.000 tekstova koji su bili u vezi sa pandemijom.
Put preko BiH ka boljoj budućnosti
Toplinu redakcije često smo mijenjali za hladnoću terena, jer smo znali da samo tako možemo donijeti istinsku i iskrenu priču.
Znali smo da samo tako možemo, barem na trenutak, shvatiti kako je onima koji su ostavili toplinu svog doma i svoje najmilije na putu ka boljem sutra. Koji su s ruksakom stvari i koferom snova krenuli na put od hiljadu milja preko brojnih zemalja, pa tako i BiH, ka boljoj budućnosti.
I dok su oni prelazili hiljade kilometara, mi smo išli na put od nekoliko stotina kilometara - do Bihaća, do kampa, kako bismo se susreli s migrantima, ljudima na putu ka boljem sutra.
U trenutku našeg prisustva u ovom kampu 2019. godine na ulazu smo se susreli s mladićem iz Pakistana, koji se nakon dva dana hoda pretučen vratio s hrvatske granice. S podlivima ispod oka, vidno izmučen, primljen je u "Biru".
"Zadnji put kada sam pokušao da pređem hrvatsku granicu desilo mi se isto, imam podlive na nogama od palica kojima su me tukli", ispričao nam je Hamid, takođe iz Pakistana.
Uvijek smo podrška i vjetar u leđa
Glave nikada nismo okretali od problema, ali ni od ljudi kojima je bila potrebna pomoć. Savki humanitarni apel postajao bi i postaje vijest u našim novinama i na portalu. Vodili smo se i vodimo se time da naše malo nekome znači mnogo.
Iz godine u godinu, iz dana u dan, trudimo se da budemo podrška onima kojima je podrška potrebna, pa tako svake godine pružamo podršku humanitarnoj donatorskoj večeri "S ljubavlju hrabrim srcima". I to je samo jedna od humanitarnih manifestacija kojoj dajemo podršku, barem kroz vijest, kroz poziv, kroz riječ...
A ako treba da izdvojimo barem jedan trenutak na koji smo ponosini, to je zasigurno bilo 2021. godine, kada su djeca oboljela od malignih oboljenja u BiH, odlukom uređivačkog kolegijuma "Nezavisnih novina", bila ličnost godine.
"Naši mali heroji zaslužili su da budemo njihova podrška, da ukažemo na prepreke s kojima se susreću te da od sistema u BiH zatražimo da budu efikasniji. Oni i njihovi roditelji ne smiju biti prepušteni sami sebi. Povremena nestašica lijekova te nemogućnost liječenja u domaćim klinikama, zbog čega putuju u inostranstvo, tek su dio u moru njihovih problema", navodi se u tekstu objavljenom tim povodom u okviru specijalnog dodatka "Nezavisnih novina" iz decembra 2021. godine.
Đurđevdan smo slavili na Veselom brijegu
Najveći praznik za Rome - Đurđevdan godinama smo provodili na Veselom brijegu uz osmijeh i miris roštilja.
Iako se nekada ranije u ovom naselju na Đurđevdan okupljalo i do 2.000 ljudi, vremenom se taj broj smanjivao.
To nam je pričao Idriz Mujkić, navodeći da bi povodom ovog praznika u svakoj kući tradicionalno bila zapaljena vatra, čak i onim najsiromašnijim, gdje se pekao roštilj ili jagnje.
"Sada je dosta drugačije... Evo, vidite i sami da nema neke velike proslave i pompe. Dosta Roma je otišlo u inostranstvo, jer ovdje ne mogu preživjeti, a tamo imaju dosta bolje uslove. Sada je proslava našeg najvećeg praznika dosta siromašnija, ne u tom materijalnom smislu, nego zato što nema ljudi", rekao je on, a kako stoji u tekstu pod naslovom "Banjalučki Romi proslavili praznik: Đurđevdan na Veselom brijegu sve tiši" objavljenom 2022. godine.
Zadnji vikend avgusta rezervisan za zbor na Manjači
Put Manjače, Stričića i sjećanja na Petra Kočića krećemo svakog posljednjeg vikenda u avgustu, kada se održava zbor na Manjači.
Borba bikova, pečenje, piće i pjesma često su dominantniji tog vikenda od sjećanja na samog Kočića, po kome zbor i nosi naziv, ali, ipak sve to čini da topli avgustovski dani ostanu zauvijek zabilježeni na stranicama naših novina. Jer mi smo tamo gdje je narod.
"Zborište u Stričićima krcato, miris jagnjetine širi se Manjačom", samo je jedan od naslova tekstova koje smo posvetili zboru.
"Ovo je nešto što me posebno raduje, ja godišnje odmore štimam po zboru, to vam govori koliki sam ljubitelj. Druženje sa našim narodom uz pjesmu i veselje me najbolje opušta", istakao je za naše novine Dragan Grujić iz Austrije još 2018. godine.
