ZAGREB - Omotnice čokolada bez kojih generacije djece nisu mogle zamisliti odrastanje pronašla sam u Muzeju čokolade u Zagrebu, u kojem sam imala priliku da degustiram najpoznatiji slatkiš, ali i saznam dosta o načinu njegove pripreme kroz istoriju.
Na pitanje kako pametno iskoristiti vrijeme u glavnom gradu Hrvatske, dobila sam preporuku da posjetim Muzej čokolade, koji se nalazi u blizini Cvjetnog trga i nisam se ni najmanje pokajala.
Štaviše, smatram da je ulaznica u ovo carstvo pametno uložen novac.
Nakon kratke vožnje liftom našla sam se na prvom spratu objekta u kojem se ne tako daleko od gradske vreve ušuškao najsočniji muzej u kojem sam bila.
S obzirom na to da je u vrijeme naše posjete i dalje vladala praznična euforija i da je dosta turista u istom terminu boravilo u Muzeju, to me nije spriječilo da prođem kroz sve prostorije i vratim se u prošlost.
Kao i svi posjetioci, na ulazu sam dobila degustacijsku kutiju i savjet da, dok čitam informacije, istu otvorim i krenem u čokoladnu avanturu sa zrnom kakaovca.
Ukus istog je bio iznenađujuće gorak iako sam po priloženom uputstvu skinula opnu, te sam odgovor na pitanje kako od istog nastaje ukusna čokolada potražila na zidovima ukrašenim detaljnim objašnjenjem.
Za vrijeme astečkog kralja Montezume kakao je bio rezervisan za ratnike i društvenu elitu, dok je Kristofer Kolumbo kakao nazvao lješnicima čudesnog izgleda, pisalo je na info-plakatima.
Primijetila sam da dostupne dvojezične informacije nisu puno zanimale mlađe posjetioce koji su radije jurili okolo, dok su njihovi roditelji bili uporni da se upoznaju sa sadržajima koji su im bili dostupni.
Najinteresantnija prostorija bila mi je ona u kojoj se možete udobno smjestiti na sofu i uživati u izloženim eksponatima, među kojima se nalazi posuđe u kojem se nekada na dvorovima služila čokolada.
Jednako zabavno je bilo stavljati ruku u pretince u kojima se nalaze dodaci koji se stavljaju u čokoladu, i pokušati prstima, a ne očima otkriti o kojem je riječ.
Iako obožavam lješnike, jedino njih nisam "ubola", dok je najlakši zadatak bila riža.
Degustacija čokolade u Muzeju je neograničena, pa su se posjetioci uporno vraćali da u njoj uživaju i to na način da na svoju drvenu kašiku koju su dobili u degustacijskoj kutiji, natoče tri vrste slatkiša koji je bio u tečnom stanju.
Moj favorit je nakon prvog probavanja bila tamna, sa najvećim udjelom kakaoa.
Svoje favorite sam našla i među izloženim eksponatima koji bude sjećanja na period života kada smo 100 grama čokolade tada poznatog jugoslovenskog, a danas hrvatskog brenda dijelili sa desetak drugara ispred zgrade, ne mareći što se zapravo sladimo jednom ili dvjema kockicama.
Na istom mjestu se nalazila i monografija te konditorske fabrike među čijim koricama je ispričana njena istorija upotpunjena crno-bijelim fotografijama.
Svaka prostorija u Muzeju pružala je informacije o čokoladi, te sam tako saznala da je prva čokolada s rižom nastala u jednoj od hrvatskih fabrika, premda bi možda neko pomislio da su je stvarali na Dalekom istoku.
Iako je posjetiocima dozvoljeno da sjednu na bicikl i zavrte pedale te tako promiješaju šarene bombone koje su se nalazile u posudi koja je sa njim povezana, tu zabavu sam preskočila i prepustila je mlađima.
U vrijeme moje posjete Muzeju bili su izloženi radovi učenika Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna, te su se na policama mogle vidjeti simpatične skulpture poput fotelje od čokolade ili bokala iz kojeg se na oko posmatrača slivala sočna delicija.
Najmlađi turisti nisu odoljeli da sjednu za jedan sto te da ručno drobe kakaovac i iz prve ruke provjere kako je nekada izgledao mukotrpni način njegove obrade.
Čokoladna čarolija nastavlja se kroz vrijeme kada su prve table proizvedene u Švajcarskoj, zemlji koja, po mom skromnom mišljenju, i danas ima najbolje čokolade na svijetu, a omoti i kutije nekih od njih bude sjećanja na period života kada se sa nestrpljenjem čekao dolazak rodbine i prijatelja koji su bili na privremenom radu u inostranstvu.
Sjećanja su navirala i kada sam uočila crnu metalnu kutiju ukrašenu cvijećem, ista se nakon kupovine keksa brižno čuvala u skoro svakoj kući u bivšoj Jugoslaviji, pa i u onoj u kojoj sam provela najljepše djetinjstvo.
U njoj su danas pohranjena vojnička pisma, razglednice s mora i čestitke.
Na kraju čokoladnog putovanja mogu se kupiti neke od najukusnijih tabli, ali to ovog puta nisam učinila kako bih se jednog dana vratila i ponovo uživala u avanturi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
