Poziv za pristupanje Partnerstvu za mir je najjači i najjasniji signal i poruka 26 država članica NATOa da je ovo što je urađeno u reformi odbrane ispravno i da smo na dobrom putu, ističe Nikola Radovanović, ministar odbrane Bosne i Hercegovine.
`Sada imamo i politički kredibilitet da smo partneri država članica i NATO-a što do sada nismo bili. Ulazimo `de facto` u bezbjednosnu arhitekturu NATO-a i prestajemo biti izdvojeno područje. Pokazaće se vrlo brzo da ovaj prijem podržava napore koje mi činimo i u oblasti približavanja Evropskoj uniji. Otvaraju se i mogućnosti razmjene informacija i mogućnost da naši oficiri ostvaruju direktnu saradnju s NATO-om ili drugim državama. A i pozicije svih onih koji se bave ekonomijom i privlačenjem stranih investicija ojačane su jer je prijem u PFP još jedan argument da smo stabilni i sigurni`, kaže Radovanović.
Najavljuje da će se sljedećih godina vršiti modernizacija vojske, te da će se najviše ulagati u razvoj helikopterskih jedinica.
NN: Po prvi put svečano je obilježen Dan Oružanih snaga BiH. Koliko su se Oružane snage BiH promijenile od 2003. godine kada je usvojen Zakon o odbrani?
RADOVANOVIĆ: U najvećem dijelu promjene se vide u tome da je taj zakon iz 2003. promijenjen i da je usvojen zakon 2005. godine. U suštini, od dvije entitetske vojske, koje su postojale 2003. godine, a u Federaciji BiH bile su dvije komponente, te niza paralenih struktura danas smo došli do onoga što se zove jedinstvene Oružne snage BiH. S jednim Ministarstvom odbrane, sa Zajedničkim štabom na nivou BiH i sa Operativnom komandom. Ne postoje više entitetska ministarstva odbrane, entitetske nadležnosti u oblasti odbrane. Rasformirali smo rezervne jedinice koje su imale oko 40.000 pripadnika. Ukinuto je služenje vojnog roka. Nove uniforme su tu, a naši vojnici su aktivni u mirovnim misijama. Imamo jako puno vidljivih napredaka i važnih pomjena.
NN: Reforma odbrane ulazi u posljednju fazu, posljednju tranzicijsku godinu. Šta još treba uraditi i mislite li da će biti problema u ovoj završnoj fazi?
RADOVANOVIĆ: I do sada je bilo problema, ali jedna od dobrih stvari u reformi odbrane je da je najveći dio problema riješen unutar kuće bez stvaranja problema drugima. Tranzicija je specifičan period dvije godine. Međutim, konstantno stanje u ovom procesu su stalne promjene. Mi ćemo i nakon kraja naredne godine zbog potreba prilagođavanja raspoloživom budžetu i NATO standardima imati neka poboljšavanja i modernizaciju. Bitno je da smo pravno i tehnički definisali, a sada idemo da implementiramo, model koji je dugoročan, koji neće trpiti suštinske, radikalne promjene kakve smo do sada imali. Desiće se samo manja prilagođavanja. Sljedeće godine treba formirati komande i jedinice kako je to definisano zakonom i odlukom Predsjedništva BiH. Potrebno je završiti sa zatvaranjem i predajom vlastima dijela vojnih lokacija koje sada nisu perspektivne. Vrlo bitan posao je uspostavljanje sistema pukova radi sistematskog bavljenja prošlim vremenom na balansiran i ravnopravan način. Zanimljiv proces je uspostavljanje vjerske službe, koja je jedna od aktivnosti koja se dešavala ove godine i koja nije poznata široj javnosti. Sljedeća godina je kada treba početi s modernizacijom i nabavkom određenih vrsta modernije, nove opreme.
NN: U kojem će pravcu ići modernizacija Oružanih snaga BiH?
RADOVANOVIĆ: Mi imamo ograničena sredstva i moraćemo odrediti prioritete. U prvom periodu moramo investirati u sistem veza. Tu ima određenih projekata s Vladom SAD oko sistema operativnih centara i kupovine određenih kategorija radio-uređaja. Druga važna oblast su helikopteri i helikopterske jedinice. Postojeći resursi su pri kraju i ako ih ne modernizujemo, doći ćemo u tešku situaciju i biće upitna i letna sposobnost. Helikopteri su dio koji je najinteresantniji i najpotrebniji u oblasti pomoći cvilnom stanovništvu. To su neke generalne naznake pravaca djelovanja, a ostalo ćemo morati procjenjivati u nekom narednom periodu.
NN: Iako se za reformu odbrane mislilo da će biti najosjetljivija jer su faktički tri vojske prije manje od deset godina ratovale jedne protiv drugih, poziv u Partnerstvo za mir (PFP) je dokaz uspješnosti te reforme. Koji su ključni razlozi zbog kojih je reforma odbrane, za razliku od drugih npr. policije, uspjela?
RADOVANOVIĆ: Moj je utisak, s obzirom da sam cijelo vrijeme u tom precesu tako da sam možda i subjektivan, da je u vrijeme pokretanja reforme odbrane visokoj politici bilo jasno da oružane snage koje nisu demokratski kontrolisane povremeno stvaraju probleme. Za krize na ovaj način izazvane cijenu plaćaju, i to vrlo visoku cijenu, visokopozicionirani ljudi u politici. Postojala je potreba da se sistem uredi. Drugo, troškovi za odbranu u entitetima 2002. godine su bili oko 530 miliona KM, ove godine su 278 KM. Taj veliki novac je bio ograničenje politici i vladama da ga peusmjere u druge oblasti koje su bile bitne. Svijest o tome da se postepeno međunarodno vojno prisustvo smanjuje i da je ondašnje stanje organizacije bilo prepreka za krajnji odlazak odavde. Mislim da se sklopilo nekoliko tih pretpostavki. U menadžerskom smislu rad Komisije za reformu odbrane u svakom sazivu parlamenta je bio profesionalan uz uvažavanje i stvaranje atmosfere kompromisa i uvažavanja stavova. Od prvog dana u toj komisiji stvorena je pozitivna klima. Poziv za pristupanje PFP je najjači i najjasniji signal i poruka 26 država članica NATO-a da je ovo što je urađeno u reformi odbrane ispravno i da smo na dobrom putu.
NN: Koje su konkretne koristi koje će BiH imati ulaskom u PFP?
RADOVANOVIĆ: Na političkom planu vrlo je bitno za sve nas u BiH da su države članice NATO-a pojedinačno, i NATO kao savez prihvatili BiH kao ravnopravnog partnera. Sada imamo i politički kredibilitet da smo partneri država članica i NATO-a što do sada nismo bili. Druga korist je u tome da mi ulazimo `de facto` u bezbjednosnu arhitekturu NATO-a i prestajemo biti izdvojeno područje. Kad je riječ o ostalim efektima, pokazaće se vrlo brzo da ovaj prijem podržava napore koje činimo i u oblasti približavanja Evropskoj uniji. Ta dva procesa su vrlo slična. To su dvije strane iste medalje koja se zove moderna demokratska država parlamentarne demokratije. Treći nivo je praktični vojni. Otvaraju se mogućnosti razmjene informacija i mogućnost da naši oficiri ostvaruju direktnu saradnju s NATO-om ili drugim državama. A i pozicije svih onih koji se bave ekonomijom i privlačenjem stranih investicija ojačane su jer je prijem u PFP još jedan argument da smo stabilni i sigurni.
NN: Međutim, za ulazak u PFP, a kasnije i u NATO očekuje se nešto i zauzvrat. Koje su to stvari kojima mi kao mala zemlja možemo doprinijeti PFP-u i NATO-u?
RADOVANOVIĆ: Mi NATO-u nudimo činjenicu da smo privrženi razvoju demokratije, da prihvatamo vrijednosti koje prevladavaju u današnjoj Evropi ili u evroatlantskom prostoru, da smo riješili da razvijamo saradnju u regionu i da ćemo sve eventualne sporove rješavati mirnim putem. To je politička dimenzija naše ponude. U vojnom dijelu mi ćemo ponuditi mogućnost NATO-u da koristi vazdušni prostor BiH te ponudu za puteve, željeznice i pomorski prostor. Ponudićemo specifične kapacitete za uništavanje neeksplodiranih ubojnih sredstava. To je sposobnost koju smo razvili i već izuzetno uspješno primjenjujemo u Iraku. Ponudićemo i naše kapacitete za deminiranje, što ne mora značiti samo demninerske jedinice već i mogućnost razmjene iskustava ili stvaranja centara za obuku u BiH. U našoj ponudi će vjerovatno biti i usluge vojne policije. Ovo nije gotova lista.
NN: Da li je ova pozivnica BiH, Srbiji i Cnoj Gori, znak da su NATO-u potrebne snage na terenu u kriznim žarištima?
RADOVANOVIĆ: Ne bih ulazio u sve motive NATO-a. Da bi se oni analizirali, morali bi se analizirati motivi 26 država pojedinačno. Mislim da ovo nije preovlađujući motiv jer naš brojčani doprinos Alijansi nije tako velik. Prema mom mišljenju vrlo bitan motiv jeste to da smo imali rezultate. U Istanbulu je 2004. godine traženo da se formiraju jedinstvene snage i mi smo pri kraju puta da to i ostvarimo. U NATO-u postoji i razmišljanje o Evropi kao jedinstvenom prostoru tako da Evropa kao jedinstvena cjelina bez ove tri države u procesu PFP nije jedinstvena. Mislim da je to bio vrlo bitan faktor.
NN: Da li ćemo pozitivno odgovoriti na eventualni zahtjev NATO-a za slanjem naših vojnika u krizna žarišta, recimo u Afganistan ili Irak?
RADOVANOVIĆ: Smisao partnerstva nije takav, čak i u punopravnom članstvu NATO-a. Ako NATO razmatra mogućnost učešća u nekoj misiji, sve države se pojedinačno opredjeljuju da li će ili neće učestvovati u toj misiji. Ovaj poziv u PFP automatski ne znači da će neko od nas tražiti učešće niti znači da mi nemamo mogućnost izbora. Ali da budemo načisto, naše opredjeljenje je da Oružane snage BiH služe promociji političkih interesa BiH, da učestvuju i u mirovnim operacijama NATO-a. To će sigurno biti pitanje o kojem će se razgovarati u budućnosti. Prije ili kasnije bićemo u poziciji da se odlučimo.
NN: Pomenuli ste uspješnost naše misije u Iraku. Koliko se BiH isplati slanje vojnika u mirovne misije. Šta smo u Iraku dobili a šta izgubili?
RADOVANOVIĆ: Kada je riječ o troškovima slanja vojnika u Irak, oni su dijeljeni pola-pola između našeg budžeta i budžeta SAD. Do sada su bile četiri misije, a troškovi su po misiji iznosili između milion i 1,1 milion KM. Dobili smo to da smo svi mi koji smo dolazili u kontakte sa svojim kolegama, prije svega iz SAD i članica NATO-a, stekli visok nivo poštovanja zbog toga što smo se priključili ovoj operaciji. Mnogo je projekata koji se razvijaju i ugovora koji se zaključuju o raznim vidovima pomoći. Oni su dijelom motivisani što smo pokazali dobru volju s naše strane i poslali vojnike u Irak. Prije nekoliko dana donirana je peć za uništavanje municije čija je vrijednost oko 400.000 evra, dakle, ona već pokriva troškove jedne rotacije. Povećan je nivo vojne pomoći Vlade SAD za nekoliko miliona u odnosu na period prije uključivanja. Mislim da su i druge kolege u svom radu naišle na otvorena vrata zbog činjenice da smo prisutni u Iraku. Na strani troškova i prihoda mislim da smo vrlo dobro prošli.
NN: Slažete li se sa ocjenom Karle del Ponte koja je kazala da je prijemom BiH i Srbije nagrađena nesaradnja s Hagom?
RADOVANOVIĆ: Ne bih komentarisao njeno viđenje. Pitanje ratnih zločinaca nije nešto što može biti amnestirano zato što smo uključeni u proces. Zločini ne zastarjevaju i ostaje obaveza pune saradnje s Hagom bez obzira da li smo u PFP ili nismo. Ako smo integrisani, onda to otvara mogućnost da se ova država narod i građani percipiraju u boljem svjetlu i to je način da prije dođemo do investicija, stabilnosti i da se osjećamo kao dio Evrope. Da imamo više samopoštovanja. Prethodno stanje je bilo kontraproduktivno zbog toga što je stvaralo utisak da se reforme ne isplate i mislim da je išlo u korist onih snaga koje su pravile prepreke.
O otpuštanjima
NN: Da li će se vršiti ozbiljnije provjere rada komisija koje provjeravaju ko će biti otpušten iz Oružanih snaga BiH, jer prema nekim informacijama, ima od 300 do 400 osoba koje su se prijavile s `fiktivnim` fakultetima i pretendovaće na bolje radno mjesto u OS BiH, dok će mnogi `pošteni` oficiri zbog ovakvih radnji izgubiti posao?
RADOVANOVIĆ: Imam izvještaje od komisija i upoznat sam problemima ali pokušavam da se o problemima i tehničkim pitanjima bave lica koja su odgovorna. Insistiram da se sve te takve primjedbe ozbiljno tretiraju i da se problemi izbjegnu. Imajući u vidu svu složenost ovog posla moguće je i to neko zadovoljstvo, ali nadam se da će problemi biti svedeni na najmanju moguću mjeru. Svako ko bude nezadovoljan moći će vlastitu situaciju rješavati žalbom, ili na kraju tužbom. U konkretnom slučaju znam da je bilo dosta riječi oko tih diploma i mi ćemo uraditi određene promjene i preduzimati mjere da se ovo riješi.