BANJALUKA - Hraniteljstvo je životna priča, koja počinje s motivom da pružite ljubav i sigurnost djetetu koje to nema, a završava se onim "teto", koje je od njih i najtoplije "mama".
Tako počinju priču za "Nezavisne" Rada i Slavko Đurić iz Banjaluke, roditelji dva odrasla sina i hranitelji dvije djevojčice, Darije (15) i Nade (14).
Prije pet godina, kako se prisjećaju Đurići, prvi put su se vidjeli u hraniteljstvu.
"Naši prijatelji su bili hranitelji i jedne prilike otišli smo na prezentaciju Centra za socijalni rad, nakon čega smo sebe našli u toj priči. Zatim smo se prijavili i prošli edukaciju stručnjaka Centra za socijalni rad, nakon čega smo čekali svoju priliku", priča nam Rada.
Prvo iskustvo sa 14-godišnjom problematičnom djevojčicom nije ih obeshrabrilo, iako je trajalo svega dva mjeseca.
"Zatim je u naš dom stigla Darija. Imala je 10 godina i oči kao u srne, pune straha i neizvjesnosti. Preplavila me nevjerovatna nježnost i želja da budemo uz nju i brzo smo se povezale i zavoljele", prepričava Rada. Dolazak mlađe Nade prije godinu dana takođe je, kako naglašavaju, oplemenio čitavu porodicu. Djevojčice su, napominju naši sagovornici, veoma prihvaćene u široj porodici i među prijateljima, komšijama...
"To je veoma važno za svu djecu kojima je potrebna hraniteljska porodice, osjećanje da su sigurna i prihvaćena. Za sve nas hranitelje veoma je važan zadatak da im to omogućimo", dodaju Đurići.
Prema posljednjim podacima Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite, u RS ima 230 hraniteljskih porodica. Hranitelj ima pravo na 60 do 70 odsto od prosječne cijene usluga za smještaj u ustanovama koje udomljavaju djecu bez roditeljskog staranja, te nadoknadu u iznosu od 25 do 35 odsto od prosječne neto plate u RS, u zavisnosti od toga da li je zbrinuto dijete sa smetnjama u razvoju i sa društveno neprihvatljivim ponašanjem.
Djeca u hraniteljske porodice stižu iz disfunkcionalnih porodica, u urgentnim situacijama, ili ukoliko imaju jednog roditelja od kojeg se iz objektivnih razloga moraju razdvojiti na duže vrijeme. Centar za socijalni rad nastoji hranitelje naći unutar drugih članova porodice, a ukoliko to nije moguće, daje ga na hraniteljstvo nekoj od prethodno obučenih i osposobljenih porodica za to, gdje djeca mogu da ostanu sve dok se u potpunosti ne osamostale, ukoliko je to najbolje rješenje za njih.
"Naša djeca imaju svoje roditelje i njih zovu mama ili tata, a nas čiko i teto, ali to njihovo teto najtoplije je mama", govori nam Rada.
Ona napominje da hranitelji ne mogu birati koje dijete će im doći u dom, ali je njihov zadatak da pokušaju svakome od njih omogućiti bolji život.
"To ne znači samo obroke i smještaj, već prije svega ljubav, sigurnost, odgojne i kulturološke navike. Pomoći mu u svakom pogledu, od učenja i pisanja zadaće, do nekih opštih vrijednosti, zatim jačanja ličnosti, samopouzdanja..., dok je rezultat koji vremenom vidite na njima jedina nagrada", govori nam Slavko.