U gradu u kojem živim, u relativno kratkom periodu, život su izgubile tri mlade osobe. Bilo je i nekoliko suicida starijih osoba. I svaki put ostane ista tišina, ista nevjerica, isto pitanje: Kako se ovo moglo dogoditi?
A možda bi pravo pitanje trebalo da bude: Šta smo uradili prije nego što se dogodilo?
O prevenciji suicida govorimo. Govorimo da je potrebna. Govorimo da moramo nešto učiniti. Govorimo da treba jačati mentalno zdravlje, raditi sa mladima, razvijati službe podrške i stvarati sistem u kojem osoba može dobiti pomoć onda kada joj je najpotrebnija.
Ali šta se zaista radi?
Ne pitam ovo da bih nekoga optužila. Pitam jer više nije dovoljno samo konstatovati da je prevencija potrebna. Prevencija nije konferencija, saopštenje, obilježavanje jednog dana u godini niti rečenica da ćemo "morati nešto uraditi". Prevencija je kontinuiran, organizovan i dostupan rad.
Kao psiholog i porodični psihoterapeut u svom radu svakodnevno susrećem mlade ljude koji se bore sa anksioznošću, depresivnim raspoloženjem, osjećajem bezvrijednosti, pritiskom, usamljenošću i osjećajem da ne mogu ispuniti ono što se od njih očekuje. I zato mi je posebno teško kada čujem komentar: "Ma kakva depresija, kad smo mi bili mladi toga nije bilo."
Bilo je.
Samo se drugačije zvalo. O tome se manje govorilo. Mnogi su patili u tišini. Neki nikada nisu dobili pomoć. Neki su svoje teškoće nosili cijeli život.
Ali moramo biti svjesni i da današnja djeca i mladi odrastaju u potpuno drugačijem vremenu. Društvene mreže donijele su stalno poređenje sa drugima. Očekivanja su ogromna. Sve mora brzo. Moraš biti uspješan, lijep, obrazovan, produktivan, društven, zanimljiv i "ostvaren". Tuđe najbolje trenutke svakodnevno gledaš kao dokaz da sa tobom nešto nije u redu. A pritom smo društvo koje je izašlo iz rata sa ogromnim količinama neobrađenih trauma. Generacije su preživjele gubitke, strah, raseljavanja, nasilje, neizvjesnost i egzistencijalnu nesigurnost. O mnogim tim traumama se nije razgovaralo. Nisu se obrađivale. Ljudi su jednostavno nastavili da žive.
Preživjeli smo rat, ali to ne znači da smo preradili ono što nam je rat uradio.
I onda se trauma prenosi kroz porodicu. Kroz način na koji odgajamo djecu. Kroz strahove koje im prenosimo. Kroz šutnju. Kroz potrebu da budemo jaki po svaku cijenu. Kroz uvjerenje da se o problemima ne govori.
Zato mi danas ne trebaju rasprave o tome da li je nekada bilo više ili manje depresije. Treba nam ozbiljan razgovor o tome šta možemo učiniti sada.
Da li mlada osoba koja počinje da se povlači ima kome da se obrati?
Da li roditelj zna prepoznati znakove ozbiljne psihičke patnje?
Da li nastavnik zna šta da uradi kada primijeti da dijete više nije isto?
Da li postoje dostupni stručnjaci i službe kojima se može obratiti bez dugog čekanja?
Da li nakon pokušaja suicida postoji dovoljno snažan sistem podrške da se osoba ne vrati sama u isto okruženje i iste probleme?
I najvažnije, da li ćemo početi djelovati prije nego što izgubimo još nekoga?
Ne smijemo čekati novu tragediju da bismo ponovo govorili kako je prevencija važna. Jer kada izgubimo čovjeka, više ne govorimo o prevenciji. Tada govorimo o onome što smo mogli uraditi ranije.
Deseti septembar, Svjetski dan prevencije suicida, ne bi trebalo da bude samo još jedan datum koji ćemo obilježiti. Trebalo bi da bude podsjetnik da se prevencija radi svakog dana.
Jer iza svake statistike nalazi se nečiji život. Nečija porodica. Nečije dijete. Nečiji prijatelj. Nečija priča koju možda niko nije stigao da čuje.
A nekada je dovoljno da nekoga na vrijeme pitamo: "Kako si? Stvarno?" i da ostanemo tu kada nam odgovori.
Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut