Neretvansku mekousnu pastrmku, trebinjsku gaovicu, turskog klena, neretvanskog vijuna i bosanskog vijuna stručnjaci izdvajaju kao endemske vrste riba u BiH, a vrste gmizavaca koji se ne mogu naći nigdje u svijetu, osim u našoj zemlji, su zmija bosanski šargan, crni daždevnjak i plava gušterica. Od biljaka fitocenolozi izdvajaju bosansku zvončiku, zvonačac sutjeske, Knapov karanfil...
Profesor dr Boro Petrović s Prirodno-matematičkog fakulteta u Banjaluci, podsjećajući da su endemi grupa organizama vezane za neki dio prostora na Zemlji i posebni su u odnosu na druge organizme koji su široko rasprostranjeni, smatra da je veoma važno znati da u BiH postoji nekoliko stotina endemskih vrsta u biljnom i životinjskom svijetu.
Prema riječima Dragana Mikavice, profesora s Prirodno-matematičkog fakulteta, od toga ima pet endemskih vrsta riba.
"U BiH endemsku ihtiofaunu čini pet vrsta riba - neretvanska mekousna pastrmka, trebinjska gaovica, turski klen, neretvanski vijun i bosanski vijun. To su ribe koje se ne mogu naći nigdje sem u određenim područjima BiH", navodi Mikavica.
Neretvanska mekousna pastrmka je karakteristična po izduženom i bočno spljoštenom tijelu. Glava je takođe karakterističnog izgleda, i to zbog ispupčenih lobanjskih kostiju u nivou očiju. Gubica je izdužena, usta su mala, poludonja, mesnata i mekana. Zubi su mali. Osnovna boja tijela je tamnomaslinasta. Leđno i repno peraje su tamnosivi za razliku od ostalih, koja su svijetložuta. Naseljava uglavnom dublje i mirnije dijelove rijeka, a živi u jatima. Rasprostranjena je jedino u slivu Neretve, pa se smatra endemom ovog područja. Najbrojnija je u rijeci Buni, a naseljava Bregavu, Grabovicu, Drežanku i Ramu te niz manjih vodotoka ovog sliva. Vršeni su pokušaji njenog unošenja u vode crnomorskog sliva, međutim, u tim tekućicama ova vrsta se nije održala.
Trebinjska gaovica je riba podzemnih voda u okolini Trebinja, poznaje se po svjetlijoj zlatnožutoj boji po trbuhu i tamnijoj po hrbatu, a raste do 25 centimetara. Turski klen se javlja u sporijim nizinskim vodenim tokovima i jezerima. Hrani se beskičmenjacima, a glavno stanište mu je Buško jezero.
U Neretvi živi jedna od sedam podvrsta vijuna koji uglavnom borave u mirnim vodama. Mlade jedinke se hrane račićima, a odrasle različitim vodenim beskičmenjacima. Pored hercegovačkog u BiH, endemska vrsta je i riba bosanski vijun.
Najotrovnija zmija regiona
Od gmizavaca je za našu zemlju poseban bosanski šargan, najotrovnija zmija regiona. Pavlović objašnjava da je ova zmija žutosmeđe boje s isprekidanom leđnom šarom, najčešće u vidu tamnih poprečnih pruga. Hrani se skakavcima, a naseljava jedino planinske gudure i često se susreće na Bjelašnici. Najotrovnija je podvrsta šarke.
Prema riječima Gorana Šukala, asistenta na zoologiji pri Prirodno-matematičkom fakultetu, izdvajaju se i plava gušterica, crni daždevnjak, kao i endemična vrsta vodozemca - tritona. Ovaj vrlo rijedak endem možemo pronaći na lokalitetu Prokuškog jezera.
U Hercegovini živi podvrsta šarenog daždevnjaka koji se zove crni ili alpski daždevnjak i koji se može naći samo na tom području. On je potpuno crn, dug 11 centimetara i živi na visinama od 800 do preko 3.000 metara nadmorske visine. Na ovim područjima crni daždevnjak zamjenjuje šarenog. Ženka crnog daždevnjaka rađa dva mladunca, potpuno oformljena, pa nema potrebe da se mladi razvijaju u vodi.
Prema Pavlovićevim riječima, prisutan je i veliki broj endema insekata, među kojima i trihoptere ili insekti s kućicama koji žive u vodi.
"Od 2.088 trihoptera na Balkanskom poluostrvu, 827 vrsta je samo u BiH. Od ukupnog broja trihoptera u BiH ima 88 endema, kojih nema nigdje", kaže Pavlović.
Endemski primjeri kod tvrdokrilaca i među leptirima se još istražuju.
Više naučnika opisalo je stotinak vrsta vodenih puževa Balkanskog poluostrva, a neki od njih su vezani samo za RS i BiH. Među njima su i orientalia bosniaca (bosanski orijentalio) i graziana vrbasensis (vrbaski rakušak). Endema ima i među pijavicam, koje su otkrivene na lokalitetu Bjelašnice, ali koje još nisu dovoljno proučene.
Knapov karanfil iz sela Necvijeće
BiH je takođe bogata biljkama kojih nema nigdje u Evropi i svijetu. Đorđije Milanović je florista koji je učestovao u pisanju nekoliko knjiga iz ove oblasti.
"U BiH postoje dva endemska centra. Jedan je Prenj - Čvrsnica - Čabulja, na kojima raste nekoliko steno-endema, od kojih je jedna i Handel-Macetijeva mišjakinjica. Drugi centar je Orjen - Bijela gora - Jastrebica", navodi Milanović.
Najpoznatiji endem koji uspijeva u BiH otkrio je davne 1867. godine Josip Pančić, a poznata je kao Pančićeva omorika. Mada je ovo drvo opisano na planini Tari u Srbiji, prema Milanovićevim riječima omorika je najpoznatiji endem koji uspijeva i u BiH.
"Vremenom su Pančićevu omoriku prenosili i u Ameriku i ostale dijelove Evrope. Može se naći i po gradovima, ali njen dom i prirodno stanište je područje srednjeg toka Drine, područje oko Srebrenice, Višegrada, Rogatice i Foče", navodi Milanović.
Stablo je visoko 30 do 40 metara i oko 50 centimetara u promjeru, s pravim i vitkim deblom, i uskopiramidnom krošnjom.
Zanimljiva je i Handel-Macetijeva mišjakinjica sa Čvrsnice, višegodišnja, polegla biljka do 15 centimetara duga. Raste na visini od 2.015 do 2.105 metara nadmorske visine i na terenima sa blagim nagibom.
Latice ove biljke su duguljaste, u osnovi klonaste do pet milimetara duge.
Frajnov karanfil s hercegovačkih planina je takođe rijetka biljka, niska, živahno modrozelena, patuljaste stabljike do sedam centimetara visine, a raste na planinama Prenj, Čvrsnica i Plasa.
Listovi su kratki, jedan do dva centimetra dugi, milimetar široki, na vrhu zatupljeni. Latice velike, oko 14 milimetara duge, purpurne boje. Cvjeta u julu i avgustu.
Jedini lokalitet biljke Knapov karanfil opisan u selu Necvijeće kod Trebinja. Višegodišnje biljka visine je 40 centimetara s nekoliko cjetova koji formiraju glavičasti završetak.
Bosanska zvončika je dvogodišnja boljka rasprostranjenja u slivu Vrbasa i Bosne. Biljku je otkrio u dolini Suturlije kod Banjaluke Florian Hofman. Visina biljke je od 20 do 50 centimetara, a obrasla je kratkim i krutim dlačicama.
Cvjetovi su viseći u obliku zvončića, zbog čega je u narodu poznata kao zvončik.
Nije napisan nijedna crvena knjiga
Milanović navodi da u BiH ima još endema koji su uglavnom vezani za pojas dinarskih planina sa dva centra i još nekoliko endema na planinama Dinara i Maglić i drugih, ali koje svoje stanište nalaze i u Hrvatskoj i drugim zemljama koje graniče s našom državom.
Prema riječima ornitologa Branislava Gašića, u BiH nema endemskih vrsta ptica. Čak nije prisutna niti jedna podvrsta da bi se moglo reći da su naše.
"To je vjerovatno zbog lake pokretljivosti ptica koje se sele iz kraja u kraj. Teško je inače govoriti o endemičnosti ptica bilo gdje u svijetu. Jedino se može desiti da su ptice endemične na nekim izolovanim ostrvima", navodi GašIć. Ističe kako nema endemskih vrsta ni među sisarima.
Postoje neke podvrste sisara koje nastanjuju samo područje Balkanskih dinarida, koji se protežu od Slovenije na zapadu do Grčke i Albanije na jugu.
Raznolikost flore i faune za mnoge stručnjake predstavlja pravi dar prirode koji treba još istraživati. Svi stručnjaci se slažu da su najveća istraživanja u BiH vršena za vrijeme Austrougarske monarhije i osamdessetih godina prošlog vijeka.
Za kraj da napomenemo da je u BiH problem što nema napisane nijedne crvene knjige. To je knjiga koja bi za svaku oblast trebalo da sadrži popis vrsta koje su prisutne kod nas.
"BiH bi trebalo ozbiljno da povede računa o crvenoj knjizi kako bi bile popisane sve biljne i životinjske vrste i imala evidencija o njihovoj postojanosti", kaže mr Jugoslav Brujić, asistent na Šumarskom fakultetu u Banjaluci.