Britanka Debora Holmbi žurno sprema doručak i djecu za školu, te sa suprugom, dok se šminka za posao, pije prvu jutarnju kafu.
To je možda uobičajena scena u većini porodica, ali ne i za Deboru, koja je zapravo bivša časna sestra.
Ona je punih šest godina provela u manastiru, gdje je svoj život posvetila vjeri, te se zavjetovala da se nikada neće udavati, niti imati djece.
U to vrijeme, nije mogla ni zamisliti život koji vodi danas. Sada je udata za Stjuarta, trgovca, i majka je sedmogodišnje Izabel i šestogodišnjeg Džoija. Zaposlena je na radiju, a povremeno i piše.
Snovi i stvarnost: "Kada sad sagledam svoj život, prosto se iznenadim kako je drugačiji od onog kakav sam zamišljala sa 18 godina", počinje svoju ispovijest Debora (40), i dodaje:
"Biti časna sestra bio je isključivo moj izbor, i ne žalim zbog toga. Ali, naravno, nikada nisam mogla zamisliti da ću jednog dana iskusiti porodični život, s mužem i djecom, tako da sada zaista cijenim sve to".
Kako je Debora zapravo postala časna sestra? Odrasla u Vorvikšajeru, osamdesetih godina prošlog vijeka, Debora priznaje da je bila tipična tinejdžerka, koja je išla na žurke, izlazila s momcima i slušala "Wham" i "Spandau Ballet". Iako je odrasla u tipičnoj katoličkoj porodici, čak su i njeni roditelji bili zaprepašteni kada im je rekla da razmišlja o odlasku u samostan.
Međutim, priznaje da je imala svega devet godina kada je osjetila ono što ona naziva "poziv".
Suze nakon odluke: "Sasvim iznenada, jednog jutra sam se probudila i odlučila da odem u crkvu prije početka nastave. Sada mi je to teško objasniti, ali kada sam ušla u crkvu i zapalila svijeću, odjednom sam osjetila da treba da budem časna sestra", priča Debora, i dodaje:
"Kada sam to veče došla iz škole, rekla sam mojoj mami da želim da budem časna sestra kada porastem. Kasnije sam i sama shvatala da je to bio krajnje neobičan izbor, ali jednostavno, nikada se nisam mogla 'otarasiti' te pomisli".
Iako se nisu protivili njenom izboru, Debora priznaje da to nije bio plan njenih roditelja za njihovo jedino dijete.
Zabrinuti da bi Debora mogla napraviti veliku životnu grešku, njen otac, glumac po profesiji, poslao je njenu prijavu na Kvins univerzitet u Belfastu, nadajući se da će ipak izabrati drugačiji životni put.
"Istog dana kada su mi javili da sam primljena na fakultet, odlučila sam da odem u samostan. Sjećam se da smo svi zajedno plakali dok sam im saopštavala svoju odluku ", prisjeća se Debora.
Život u koferu: Te 1988. godine, sa 18 godina, Debora se obrela u Rimu, spremna da pistupi redu "Kćerke svetog Pavla". U jednom koferu ponijela je sve što je tada smatrala bitnim, i naravno, neizbježnu gitaru.
Život u samostanu bio je veliki kulturološki šok za mladu Deboru, ali joj je bilo lakše jer je sklopila prijateljstvo sa svojom cimerkom Renatom iz Poljske. Debora se sjeća da su znale pričati po čitavu noć, a nekada bi popile i votke, koju je Renata donijela od kuće.
Život u samostanu počinjao je već u šest sati ujutro, sa satom meditacije u kapeli. Zatim bi uslijedila zajednička molitva.
I dok je prvih godina učila o čednosti, siromaštvu i poslušnosti, njen zadatak je bio da sestrama pomaže u čišćenju samostana i održavanju vrta. Dan bi se uvijek završavao molitvama, a zatim bi sestre odlazile u svoje sobe.
"Imali smo mjesečni džeparac od 20 funti kako bismo kupile dezodorans i ostale higijenske proizvode, a bilo nam je dozvoljeno da na TV nekada pogledamo i vijesti", prisjeća se Debora, i dodaje:
Izobilje hrane u samostanu: "Sjećam se da se u samostanu uvijek dobro jelo, jer su časne sestre uvijek koristile sve, pa čak i ono što se nije moglo pojesti, iznijele bi nam sutra za ručak. Uglavnom, nikada jelo nije bacano".
Roditelji su je zvali jednom nedjeljno, a slali su joj i pisma. Nekada bi od njih dobila i jorkširski čaj. Bilo joj je dozvoljeno da posjeti roditelje dvije sedmice godišnje. Bivša časna sestra kaže da su joj roditelji mnogo nedostajali, ali i dodaje da je u to vrijeme bila uvjerena da čini pravu stvar.
Iako je na prvi pogled sve bilo uredu, Debora, koja je bila najmlađa u samostanu, ipak nije bila srećna.
Nakon tri godine, bila je spremna da se zavjetuje i postane prava časna sestra. Njeni roditelji su doputovali u Rim kako bi prisustvovali trenutku kada njihova kćerka uzima sveti zavjet.
Nakon toga, junakinja ove priče kratko je boravila u Londonu i Glazgovu, gdje je održala dva predavanja, ali gdje su je primijetili zaposleni u "Radiju 2", te je zamolili da povremeno piše za jednu njihovu emisiju.
Međutim, kako je sporadično bila u kontaktu s vanjskim svijetom, htjela ne htjela, počela se mijenjati. Upravo se zbog tih promjena zapitala šta ona to zapravo radi sa svojim životom. Iako priznaje da joj zavjet na čednost i uzdržavanje od seksa nikada nisu predstavljali problem, uvijek se pitala kako će njen život zaista izgledati.
"Ono što mi je najteže padalo jeste ta nametnuta disciplina. Bilo je vremena kada sam se borila sa zavjetom na poniznost. Jedne godine mi je otac poklonio vokmen i bila sam presrećna, ali sam znala da ga ne smijem uzeti", priča bivša časna sestra.
Saradnja sa radio-stanicom je najviše uticala na nju.
Nesreća i agonija: "Iako sam davala komentare vjerske prirode, nekako sam tada počela da se povezujem sa životima 'običnih' ljudi i dajem im savjete o svakodnevnim problemima", kaže Debora, i dodaje:
"Sjećam se da sam jednog dana briznula u plač kada me otac nazvao, jer sam bila jako nesrećna. Tada sam shvatila da mi ne trebaju zavjeti kako bih bila ono što jesam i kako bih pomagala drugima".
Nakon nekoliko mjeseci agonije, Debora je uputila pismo nadstojnici samostana u kojem joj je objasnila da želi da napusti red. Ona joj je odgovorila da ne mora da čeka zvanični odgovor, nego da ode sama, kada osjeti da treba.
"Sam povratak je bio zastrašujući. Živjeti van svijeta punih šest godina, ne imati predstave šta ćete raditi kad izađete... Nisam imala nikakvih planova za budućnost, ali sam ipak znala da sam donijela pravu odluku", ispričala je Debora.
U decembru 1994. godine otputovala je u London, a zatim u Vorvikšajer, svojoj kući i roditeljima.
Povratak u "vanjski svijet": "Bio je to nevjerovatno dirljiv susret. Oni su bili presrećni što sam opet kod kuće, a ja sam bila uzbuđena, ali i uplašena u isto vrijeme. U početku sam živjela kod roditelja i radila u robnoj kući", rekla je Holmbijeva.
Međutim, i sama priznaje da proces prilagođavanja vanjskom svijetu nije bio jednostavan, jer je teško upoznavala ljude. Ko god bi saznao da je bila časna sestra, bio je šokiran. Kasnije više nije htjela ni govoriti o prošlosti, jer nije željela da neko o tome daje svoj sud.
Debora kaže da su joj i one sasvim obične, svakodnevne stvari, mala zadovoljstva, predstavljali problem. Sjeća se da je jednom prilikom s majkom pila kafu i jela tortu. Kako je bila sita, nije željela da baci preostali komad torte, jer je godinama učila da je to grijeh.
"U samostanu nikada nije bacana hrana. Sjećam se da više nisam mogla torte, i da mi je bilo neprijatno da je ostavim. To je primijetila i moja majka i rekla: 'Zaboga, ako ne možeš, ostavi. Pa, nije kraj svijeta'", priča Debora.
Dok se privikavala na novi život, nije imala vremena da razmišlja o momcima i izlascima.
"Jedno vrijeme sam se tjerala da izlazim u muško-ženska društva, da se prilagodim, i da se ne bih osjećala čudno u muškom društvu", kaže Debora.
Prvi posao, prva ljubav: U međuvremenu se zaposlila u dobrotovornoj organizaciji koja je prikupljala sredstva za borbu protiv karcinoma, a zatim je posao pronašla u dječjoj bolnici u Birmingemu, gdje je bila na čelu odjeljenja za prikupljanje donacija.
Tek 2000. godine, šest godina nakon napuštanja manastira, Debora je upoznala Stjuarta, svog sadašnjeg supruga.
Upoznali su se tako što su poslovno sarađivali, a on je skupio hrabrost i jedan dan je pozvao na večeru.
"Jednostavno, nisam očekivala ništa posebno od te večere. Ali, moram priznati da mi se svidio, i da sam se prijatno osjećala u njegovom društvu", priča Debora i dodaje:
"Stjuart je bio razveden, ali to mi nije smetalo jer nikada u životu nisam željela da etiketiram ljude. U njemu sam vidjela jednog predivnog čovjeka, s kojim je bilo beskrajno zabavno".
Vjenčanje i potomci: Dvije godine kasnije, vjenčali su se. S obzirom na to da je Stjuart već bio ženjen, nisu se mogli vjenčati u katoličkoj crkvi, ali su to učinili u anglikanskoj.
"Iako sam bila katolička časna sestra, nemam nikakvih predrasuda prema ostalim vjerama. Jednostavno sam bila srećna jer sam se udala za čovjeka kojeg volim", priča uzbuđeno ova Britanka.
Bio je to početak jednog divnog, porodičnog života. Usljedila su djeca, a njena karijera je krenula uzlaznom putanjom. I njeni roditelji su presrećni zbog njene odluke, jer su dobili unuke. Kada je otišla u samostan, bili su se pomirili s činjenicom da nikada neće spoznati radost koju donose unuci.
Ipak, Debora kaže da je još u kontaktu sa svojim prijateljicama časnim sestrama, posebno s Renatom, koja je i sama napustila samostan, nakon deset godina provedenih u tom vjerskom objektu. I Renata je danas udata, a Debora joj je posudila svoju vjenčanicu.
"Još smo u kontaktu i družimo se. Međutim, to ne znači da smo nostalgične za danima provedenim u samostanu. Drago mi je što sam na kraju shvatila da ne moram živjeti u samostanu da bih pomagala drugima", zaključuje na kraju Debora.
"Skamenila" se pred papom
Debora je u sestrinskim redovima bila poznata po svojoj gitari, a zanimljivo je da ju je čak i papa Ivan Pavle Drugi primijetio kako u slobodno vrijeme svira taj instrument, te joj jednom prilikom i prišao.
Ona kaže da ju je papa isprva oštro pogledao, te da je tada bila ubijeđena da će joj uputiti negativnu kritiku.
"Potpuno sam se skamenila kad mi je prišao. Ali, odjednom se nasmiješio i rekao mi: 'Toliko ste veseli i pozitivni, nemojte se nikada mijenjati'", prisjeća se ova Britanka.
Molitva pred bioskopom
Nakon izlaska iz samostana, Debora je s tadašnjim momkom, koji joj je sada muž, jednom prilikom krenula u bioskop i ona je, nesvjesno, ulazeći, klekla i prekrstila se.
"Stjuart me je pogledao, i bio je šokiran. Nisam imala izbora nego da mu ispričam o svojoj prošlosti. Bila sam ubijeđena da će to biti naš posljednji sastanak, ali on je nastavio da me zove na večere", prisjeća se bivša časna sestra.
Odluke
- Zavjetovala se da se nikada neće udavati, niti imati djece
- Istog dana kada su joj javili da je primljena na fakultet, odlučila da ode u samostan
- Roditelji joj mnogo nedostajali, ali je bila uvjerena da čini pravu stvar
- Nakon tri godine u samostanu, bila spremna da se zavjetuje i postane prava časna sestra
- Najedanput se zapitala šta ona to zapravo radi sa svojim životom
- Nakon agonije u kojoj se našla, poželjela da napusti samostan
- Decembra 1994. godine Debora otputovala u Vorvikšajer, svojoj kući i roditeljima
- Udala se i rodila dvoje djece
Deborin život u brojkama
- 9 godina joj bilo kada je osjetila "poziv"
- 18 godina imala kada je otišla u samostan
- 6 godina svog života posvetila isključivo vjeri
- 40 godina bivša časna sestra ima sada
- 2 djece rodila