Stanku Čeki (42) iz sela Sredice kod Ribnika prije godinu dana život se promijenio iz korijena. Njegova supruga Gordana, koja je s njim u braku od 2002. godine, uz izgovor da odlazi u šetnju pobjegla je u Srbiju, u Smederevo, grad u kojem je rođena.
Bez supruge, sa malo novca koji prima, Čeko odgaja četvoro djece - njihovu kćerku Dušanku (7), sina Borislava (5), te Gordanine kćerke iz prvog braka Milicu (16) i Miljanu (15).
Borba sa mnogobrojnim problemima obilježila je posljednju godinu dana tih pet članova Čekinog doma.
Život sa sinom, kćerkom i dvije pastorke u posljednjih 12 mjeseci Stanko ne proklinje, ali i ne veliča.
Nevolja ne dolazi sama: Stanka smo pronašli u selu Previja, nekoliko kilometara udaljenom od njegove kuće. Slagao je drva za dnevnicu. Naime, prije nego što ga je ostavila supruga ovaj Ribničanin imao je stalan posao. Međutim, već poznato pravilo da nevolja nikada ne dolazi sama zadesilo je i njega: bio je zaposlen, ali je imao problema sa kičmom. Leđa su ga boljela, te se duži period zadržao na bolovanju i, kako to obično biva, kaže Stanko, ostao je bez posla.
"Bio sam bolestan, a sad se, na sreću, bolje osjećam. Tog dana kad je Gordana pobjegla bio sam u Mrkonjiću, pred komisijom, zbog bolovanja. Ona je uzela naše dvoje djece i pobjegla u rodni grad Smederevo. Njenim kćerkama, koje sada žive sa mnom, tada je rekla da odlazi u šetnju. Kad sam se vratio iz Mrkonjića, ispričale su mi šta se desilo i odmah mi je bilo sumnjivo. Naknadno sam uspio otići po svoje dvoje djece u Srbiju, te ih vratio ovdje. Od kada je otišla, ona se u Ribnik nije vraćala", počinje Stanko svoju priču.
Žali se da mu je jedan od najvećih problema nedostatak posla. Njegovih dvoje djece i kćerke njegove bivše supruge, kako kaže, nejački su da bi mu mogli pomoći da zaradi koji dinar.
Zato on zarađuje sam, gdje stigne, za dnevnicu: kosi travu, kupi sijeno, cijepa drva...
"Djeca ništa nisu kriva": Problemi dolaze jedan za drugim, a onaj koji bi što prije trebalo riješiti, a Stanko ne zna kako, odnosi se na nedostatak drva za ogrev.
"Kako ću ih nabaviti, ne znam. Nije lako, ali se mora živjeti. Sreća pa su mi djeca dobra… Pomažu mi mnogo", priča Stanko, gotovo nečujno, umoran od posla i svakodnevne borbe sa nedaćama.
Naglašava da se ponekad čuje sa Gordanom, koja s vremena na vrijeme nazove iz Smedereva.
"Ne branim ni djeci da se čuju s njom, ali nemamo novca da je zovemo, pa neka ih nazove kad god želi. Može i da nas posjeti kad god joj je volja. Imam opet sreće: sva djeca su, bogu hvala, za primjer drugima", sa knedlom u grlu kaže Čeko.
Naglašava ovaj vrijedni, od svega umorni Ribničanin da sve četvoro djece s kojima živi tretira jednako.
Gordanine kćeri se, kako ističe, u njegovoj kući osjećaju kao u svojoj. Nisu djeca ništa kriva - svjestan je Stanko. Ističe da će se nastaviti i dalje boriti da djeci bude dobro.
"Ipak, nije lako", kaže Stanko.
Kada bi mu makar neko pomogao da nabavi drva za ogrev bilo bi mu lakše.
"Djeci svašta treba… Žele se školovati, hoće da postanu svoji ljudi. Volio bih im to obezbijediti. Kako ću? Ne znam ni sam", kaže Čeko.
Ostavljamo ga da nastavi s radom. Pozdravio nas je, zahvalio što se interesujemo za njegove probleme, te hitro krenuo da završava radne zadatke. Valja dnevnicu zaraditi.
Uputili smo se prema njegovom domu u selu Sredice. Već na kućnom pragu zatičemo sve četvoro djece. Naš narod bi rekao "jedno drugom do uva".
Besprijekorno čista kuća: Pomalo stidljivo uvode nas u svoj dom. Mala seoska kuća, solidno namještena, ali besprijekorno čista. Reklo bi se da u njoj ima sto ženskih ruku. Za to su zaslužne Milica i Miljana, Stankove pastorke.
Tek im je 16, odnosno 15 godina, ali se ni pred najvještijom domaćicom ne bi postidjele. Naučile su sve raditi od kada ih je majka napustila.
Okupljeni oko ekipe "Nezavisnih" govore svoju priču, a njihovi pogledi govore još više od riječi. Pomalo zabrinuti, razočarani, ali odlučni da idu dalje.
Milica i Miljana o majci ne pričaju ništa loše: otišla je, ne viđaju je, ali majka je majka!
"Mama nam se neretko javi. Ne znam kako joj je tamo, kako živi, da li se udala… Nekad kaže da ima drugog čoveka, nekad opet kaže da nema nikoga. Valjda živi kod njene majke i oca u Smederevu", priča nam još tečnim ekavskim Milica Simaković, Stankova starija pastorka.
Milica kaže da je između njene majke i očuha ponekad dolazilo do verbalnih sukoba.
Uz pogled oboren prema podu priznaje da joj je majka bila "slaba sa živcima".
Nadale se Gordaninom povratku: Kaže da su svi ukućani nakon Gordaninog odlaska u Smederevo očekivali da će se ona vratiti. Nada je u međuvremenu iščeznula.
"Govorio joj je Stanko da dođe, a ona rekla da neće ovamo. Dok je ona bila tu bilo je puno lakše. Imali smo i nešto stoke, sad ni to nemamo, nema ko raditi. Mi ćemo u školu, Stanko na dnevnicu da zaradi koji dinar za nas", kaže Milica i dodaje:
"Pitala sam ranije često Stanka da li bi želeo da se mama vrati. Govorio je da bi mu bilo drago da se to dogodi. Kaže - bilo bi mu lakše da je Gordana tu".
Iako ima samo 16 godina, Milica već razmišlja o budućnosti.
"Kad završim gimnaziju ovde u Ribniku, ne znam gde ću i kako dalje. Za to je neophodan novac, a mi ga nemamo. Nemam nikakvih uslova za to. Znam, pomogao bi mi Stanko, ali kako će kad ni on sad ne radi za stalno", zabrinuta je Milica.
Dodaje da joj je majka govorila da odu u Srbiju. Zvala je, kaže, sebi svu djecu, kćerke i dvoje djece koje ima sa Stankom. Oni, međutim, ne razmatraju tu opciju.
Javi se Milici i Miljani i otac iz Srbije, ali ne žele otići živjeti ni kod njega.
Privikle su se, kažu Milica i Miljana, rođene Srbijanke, životu u Sredicama kod Ribnika.
Tvrde da im ništa ne nedostaje, ali da bi mnogo lakše bilo živjeti kada bi budućnost bila izvjesnija… Troje ukućana idu u školu, trebaju im knjige, školski pribor, nova odjeća, a Stanko nema velika primanja.
Oko 350 KM, koliko prime za dječji dodatak i starateljstvo, nije dovoljno ni za osnovne životne namirnice.
Dug za struju: Pričaju nam u kući Stanka Čeke da pored problema u vezi sa nedostatkom novca, nabavke drva, te opremanja djece u školu, imaju još jednu veliku brigu: moraju u što skorijoj budućnosti da izmire dugovanja za utrošenu električnu energiju. Kako će dug platiti za sada je neizvjesno.
Mali domaćini, koji većinu dana provedu sami, kažu da Stanka sažalijevaju i maksimalno poštuju. Svjesni su oni da mu nije lako.
"Kada predveče dođe drago mu je što nas vidi. Sve mu drago kad je kuća sređena, poslovi odrađeni", naglašava Stankova 15-godišnja pastorka Miljana.
Za četvoro djece rad nije strana riječ. Komšije svjedoče da je riječ o poštenom domu, na koji bi trebalo mnogi da se ugledaju. Djeca su, kažu komšije, vrijedna i poslušna.
Milica kaže da se pored kućnih poslova svakodnevno dokazuje i u poljoprivrednoj proizvodnji.
"O, ništa mi nije teško raditi. Prva sam ja u našem selu u bašti imala paradajz i paprike", kaže s ponosom.
Nada nikad ne umire: Stankove pastorke svaki posao uspješno završavaju. Sedmogodišnja Dušanka ide u prvi razred, pa treba i nju opremiti u školu.
Najmlađi član u toj kući, petogodišnji Borislav, bio je uredan i čist, pomalo nestašan, ali i spreman da prihvati svaku kritiku starijih sestara.
Dok smo s njima razgovarali, on se zabavljao igračkama valjda ne sluteći da će, ako se u njihovom domu ništa ne promijeni, njegovo bezbrižno djetinjstvo kroz nekoliko godina postati samo uspomena.
Dogodine će i on u školu, trebaće mu odjeća, knjige, novac za užinu…
Uprkos svemu, nisu pesimistični članovi tog doma. Ambicije su im velike, ali ih skromnost sputava da traže ono što ne mogu dobiti.
Nadaju se izvjesnijoj budućnosti. Kažu djeca - kada porastu, sami će se znati izboriti sa nedaćama. Do tada pomagaće Stanku da se izbori sa problemima i uspješno ih izvede na pravi put.
Nadaju se da će ove zime imati drva i da se neće smrznuti. Priželjkuju da im ne isključe struju. Željeli bi da, kao i ostala djeca, budu potpuno opremljeni za školu. Ne kriju - pomoć dobrih ljudi dobro bi im došla.
U međuvremenu jedna im je želja najveća... Stankovo stalno zaposlenje trajno bi riješilo većinu njihovih problema.