Već 16 godina smo po raznim alternativnim i kolektivnim centrima. Kada bismo se vratili u Foču, to bi bilo kao da smo se ponovo rodili, ali ne može se na spaljene temelje, kažu Rabija i Smajo Drinčić, koje smo zatekli u kolektivnom centru u Hrasnici u Sarajevu.
Oni su jedna od brojnih porodica koje svakodnevno sanjaju o povrtaku u svoje prijeratne domove.
U Bosni i Hercegovini na obnovu kuća ili stanova, kako bi se mogle vratiti na svoja ognjišta, čekaju još 46.853 porodice ili 155.962 osobe, potvrdio je Slavko Marin, zamjenik ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH, te predsjednik Komisije za izbjegle i raseljene osobe BiH.
Da bi to bilo realizovano i omogućen život uz adekvatnu infrastrukturu, prema Marinovim riječima, neophodno je obezbijediti oko milijardu KM. To su brojke koje, ističe on, ukazuju da država pred sobom ima ozbiljan problem.
"Bosna i Hercegovina, koja ima političke i strateške ciljeve, želi biti članica Vijeća Evrope, s ovakvim podacima ne mislim da će moći ući u krug evropske obitelji. Na tragu takve spoznaje, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH je pokrenulo aktivnosti i već smo u završnoj fazi revidiranja strategije o implementaciji Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma", kaže Marin.
Na povratak u Federaciju BiH čeka 24.557 porodica ili 81.866 osoba, u Republiku Srpsku 20.379 porodica ili 68.228 osoba, a u Brčko distrikt 1.765 porodica ili 5.346 osoba.
"Ne možemo sutra kazati kako imamo manje izbjeglih i raseljenih. Imaćemo ih manje, ali kada im obnovimo kuće, odnosno stanove. Bosni i Hercegovini bi za završetak cjelokupnog projekta povratka, što je izračunato prije pola godine, mada je teško izračunati jer cijene građevinskog materijala svakodnevno rastu, trebalo 600 miliona KM, odnosno, oko milijardu KM za obnovu domova i infrastrukture", ističe Marin.
Otišli u papučama i sa zavežljajem u ruci
Širom Bosne i Hercegovine još su otvoreni kolektivni centri. Ima ih u Prijedoru, Srebrenici, Bratuncu, Brčkom, Jajcu, Zenici, Istočnom Sarajevu, Tuzli, Jablanici, Konjicu, Čapljini, Grudama, Sarajevu, Kaknju i Goraždu.
"Da mi sada daju neboder u Sarajevu, ne bih pristala. Ništa ne može zamijeniti moje ognjište u Foči. Teško je kada 40 godina radite, izgradite kuću, ulažete u imanje i sve vam nestane za jedan dan. S kućnog praga odete u papučama i sa zavežljajem", priča Rabija Drinčić. Čini joj se, kaže, da se ništa ne može mjeriti s povratkom kući.
"Bojim se da moj muž i ja to nećemo dočekati", dodaje ona.
Njen suprug Smajo Drinčić kaže kako su mnogo puta predavali papire za obnovu kuće.
"Do sada nismo dobili nijednu donaciju. Kuća je spaljena do temelja. Bojimo se da nikada nećemo doći na red. Nama ne treba tuđe, samo da se vratimo na svoje, pa bila to i jedna sobica i kuhinja", govori on.
U ratu je izgubio 12 članova familije, među kojima su tri sestre i majka.
Senada Dizdarević, izbjeglica iz Banjaluke, tvrdi da se nema gdje vratiti.
"U firmi gdje sam radila do rata me nema. Izbrisana sam kao da nikada nisam postojala. Prije rata sam bila podstanar i baš kada je trebalo da dobijem stan počeo je rat. Evo toliko godina živim po kolektivnim centrima. Ne znam šta će biti sa mnom i mojom porodicom", kaže Dizdarevićeva.
Ima i onih koji odustaju od povratka
Slavko Marin kaže da je i dalje alarmantan problem kolektivnih, odnosno alternativnih centara, a u kojima prema posljednjim podacima boravi 7.500 osoba, odnosno 2.500 porodica.
"Svake godine, pa i ove, izdvojili smo sredstva za takav vid smještaja i nema ukidanja dok se ti ljudi adekvatno ne smjeste. Jedan ozbiljan problem koji moramo dijagnosticirat do kraja jeste sama struktura ljudi. Imate onih kojima možete obnoviti kuću, dom, ali oni nisu sposobni da se brinu za sebe, ne mogu raditi, već im treba starateljstvo", govori Marin, dodajući kako ima i onih koji neće da se vrate.
Neki od razloga što neka izbjegla i raseljena lica neće da se vrate je što nemaju posla ili nisu zdravstveno sposobna.
U Savezu udruženja izbjeglih i raseljenih Bosne i Hercegovine kažu da proces povratka ide sporo.
"Još 45.000 porodica je bez krova nad glavom, a hiljade je još porodica koje se kroz razne reregistracije nisu registrovale, pa je broj izbjeglih i raseljenih još veći. Sa druge strane, povratak nije održiv ako se samo svede na obnovu stambenog objekta. Kako ljude natjerati da se vrate među zidove, a nemaju vode, struje, zdravstvenog, djeca adekvatno školovanje", ističe Dijana Softić, portparol Saveza udruženja izbjeglih i raseljenih Bosne i Hercegovine.
Nezaposlenost gorući problem
Navodi kako je teško onima koji su se vratili u prijeratne domove u gradovima.
"Nema posla. Kada se vrate na selo, barem se mogu kako-tako baviti poljoprivredom, nešto zasaditi, a u gradu nema ni toga. Ljudi su očajni, žive ispod svake granice siromaštva. Pogledajte samo statistike. Svega jedan odsto povratnika je zaposleno u organima uprave", ukazuje Softićeva.
Da nije lako ni onima koji su se nakon izbjegličkog života vratili u svoje prijeratne domove, pokazuje primjer jedne sarajevske porodice.
"U ratu sam izbjegla iz Sarajeva u Republiku Srpsku. Živjela sam u Bijeljini, a mlađi sin mi je poginuo u redovima Vojske RS i ukopan je u Istočnom Sarajevu. U Bijeljini nismo mogli dobiti stan jer je bilo porodica u mnogo goroj situaciji. Sa drugim sinom i mužem sam se vratila u Sarajevo u svoj prijeratni stan. Teško se živi jer su penzije niske, a sin koji ima više od 40 godina nema posla", priča kroz suze starija povratnica u Sarajevo, koja je željela da ostane anonimna.
Nezaposlenost je gorući problem, slaže se Slavko Marin, ali kaže da ministarstvo u kojem radi nije zaduženo za taj segment.
"Mi ćemo obnavljati kuće, rješavati infrastrukturu, puteve, vodu, struju, ali nemojte očekivati da se bavimo nezaposlenošću. Inače, proces povratka je veoma teško područje rada. Ti ljudi su unesrećeni po svim elementima", naglašava Marin.
Nije rješenje u selu obnoviti samo jednu kuću
Kaže kako se u procesu obnove razrušenih kuća i stanova ide po principu "ključ u ruke".
"Nema dodjele građevinskog materijala jer je bilo malverzacija. Događalo se da oni koji dobiju donaciju nemaju novca da plate majstore za ugradnju, pa prodaju materijal. Toga više nema. Takođe ćemo gledati da rješavamo veći broj kuća u jednoj mjesnoj zajednici. Loše je u selu sa desetak i više kuća obnoviti samo jednu. Onda ta obitelj nema susjeda, nema osnova za otvaranje područne škole", govori Marin.
Objašnjava da, ako se u jedno selo vrati 20 ljudi, to je odmah mogućnost da se otvori prodavnica ili neka radionica.
"Tražićemo od općina konkretne projekte u vezi s povratkom, da se definiše jedna mjesna zajednica, gdje recimo ima 30 kuća za obnoviti, imena tih ljudi, stanje infrastrukture. S raspoloživim sredstvima bismo prepoznavali prioritete, a tako bismo mogli kazati da je u jednom kraju završen projekat obnove, povratka", ističe Marin.
Ipak, podsjeća kako je u ovoj godini u BiH proračunski značajno prepoznat proces povratka od svih nivoa vlasti.
"Kada smo zbrojili razne razine vlasti, došli smo do brojke 161.066.500 KM. Mi smo u ovoj godini, kroz Državno povjerenstvo, implementirali i donijeli odluke za implementaciju oko 41 miliona KM za različite projekte. U narednoj godini imamo ambicije da sredstva od 32 miliona KM, koliko imamo u državnom proračunu, udvostručimo. Vidjećemo, na potezu su parlament, Vijeće ministara, Predsjedništvo. Oni kreiraju proračun", dodaje Marin.