Današnji Dan Republike gotovo šest decenija slavljen je kao državni praznik bivše jugoslovenske federacije. Ostaće upamćen kao datum kada je 1943. godine održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu, na kojem je donesena odluka o federalnom ustrojstvu Jugoslavije.
Malo je danas u životu onih kojima je današnji dan značio sve. Koji su ga s ljubavlju dočekivali i slavili.
Jedna od rijetkih je Banjalučanka Olga Lemajić (88), koja svoje staračke dane provodi u domu u naselju Lazarevo.
Sjećajući se starih dana kada je cijela Jugoslavija slavila svoj rođendan, sa suzom u oku konstatuje da su davna vremena sreće prošla, ali da postoji nada da se Jugosloveni mogu ujediniti.
"Ko može da kaže da ovaj važan dan nije više praznik? Ko? Nije mi jasno kako se mogu odricati onoga što je u njihovim srcima bilo decenijama", kaže Lemajićeva.
Redni broj 195: Ona je davne 1939. godine, kada je imala 18 godina, pod rednim brojem 195. upisana kao član Saveza komunista Jugoslavije. I dalje ljubomorno čuva člansku knjižicu.
Sjeća se da joj je brat Franjo branio da se učlani u Savez komunista, iako je i sam bio istaknuti komunista. Ali, prevladala je želja.
Od tada do danas, kako ističe, pripada i srcem i dušom staroj državi.
"Kada je AVNOJ proglašen za vrhovno zakonodavno i izvršno državno tijelo, koje je donijelo istorijske odluke o uređenju naše Jugoslavije, bila sam sa drugovima u stacionaru. Pomagala sam našim ranjenim drugovima", prisjeća se Lemajićeva.
Sjećanja na Josipa Broza Tita i Jugoslaviju naviru joj svakodnevno. Dani prohujali s vihorom, a nekada se, kako ističe, lijepo živjelo. Na sve strane omladina je radila, omladinske akcije stvarale su vrijednosti. Danas je to prošlost.
"Kao djevojka nema gdje nisam bila. Na pruzi Brčko - Banovići, autoputu Bratstva i jedinstva. Sve je to bilo prelijepo gledati, sve je to bilo k divno. Danas je to samo san", priča Lemajićeva.
Nakon teških godina rata, koje je provela u Banjaluci, polagala je kurs i tu se zaposlila. Radila je do sredine sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je otišla kod muža Miroslava u Njemačku.
Tu je provela pet godina, gdje ju je zatekla najteža vijest u životu. Smrt druga Tita.
Plakala za drugom Titom: Kada je na TV-u čula vijest da je umro Tito, Lemajićeva je plakala kao nikad do tada. Mislila je i bila ubijeđena da će njeni drugovi u otadžbini krenuti stazama Starog. Međutim, priznaje da se zavarala.
"Kada mi je tih dana prišao Rumun i pitao: 'Gospođo Olga, šta će biti s Jugoslavijom poslije smrti Tita', izderala sam se na njega da nisam gospođa, nego drugarica i da će poslije Tita, biti Tito", kaže Lemajićeva.
Ističe da je kao i milioni tadašnjih Jugoslovena došla u Beograd "na sahranu velikom autoritetu, kakav je bio Tito".
Ne pamti nijedan događaj nakon toga da je ujedinio toliko narod, osim nedavne sahrane patrijarha srpskog Pavla.
Koliko je voljela Partiju govori podatak da joj je bila ispred roditelja. Često je znala govoriti da je Partija njena majka, a Tito otac.
Imala je priliku da se sretne s Titom kada god je dolazio u Banjaluku. Bila joj je to velika čast i zadovoljstvo rukovati se s njim.
Susret sa Svjetlanom Broz: Nedavno je Lemajićevu iznenadio susret sa Svjetlanom Broz, unukom pokojnog Tita.
Po dolasku u Banjaluku, Brozova je s članovima Udruženja "Josip Broz Tito", posjetila Lemajićevu. Susret je bio više nego dirljiv.
"Kada se pojavila osjetila sam da u njoj ima dio našeg Starog. Osjećala sam se tako srećno, ali i tužno za vremenima koja su prošla", priča Lemajićeva.
Dodaje da su vremena prošla i da se Jugoslavija raspala.
Ističe da je nakon Titove sahrane doživjela još jedan udarac.
"Nestalo je države, ali ostala je nostalgija", kaže Lemajićeva.
Uspomene se nekada vrate u Udruženju "Josip Broz Tito", čiji je član. Društvo, prema njenim riječima, njeguje tradiciju antifašističke borbe i sjećanja na Tita. Koje kod nekih ljudi nikada ne blijedi.