Ova katastrofa koja je zadesila brojna područja u BiH iznjedrila je i brojne heroje, koji su, spasavajući živote, u torbu stavljali sopstvenu glavu.
Na muci se poznaju junaci, a u pravom smislu te riječi, to su i pripadnici Teritorijalne vatrogasne jedinice Milići, koji su poslije čitavog dana na poplavljenom terenu i neprospavane noći dobili informaciju o porodici sa nepokretnim djetetom koja je ostala zarobljena u kući. Iako iscrpljeni, odmah su krenuli u akciju spasavanja dječaka Ljubisava Kovačevića, njegove majke Marije i oca Save iz porodične kuće u naselju Derventa, koja je zbog nabujale Bukovičke rijeke i okolnog minskog polja bila odsječena od naselja više od dva dana.
"Ujutru oko sedam sati dobili smo informaciju od mještanke Dervente da je jedna kuća ostala skroz odsječena. Voda je već odavno prelila most kojim su se služili i još ga zatrpala. Još gore je bilo to što je rijeka napravila drugi tok koji je prišao kući i pomoćnim objektima i potkopao ih, na nekih pet metara najviše", prisjeća se Vojo Simić, komandir Teritorijalne vatrogasne jedinice Milići, dok prepričava spasavanje porodice sa nepokretnim djetetom.
Kada su vatrogasci stigli na lice mjesta, procijenili su situaciju i suočili se sa surovom činjenicom da sa opremom kojom su raspolagali ne mogu ništa uraditi.
Gradnja prelaza
"U tom trenutku nije bilo nikakvog načina da pređemo rijeku, pa smo skovali plan da napravimo improvizovani prelaz preko kojeg bismo ih izvukli", govori Simić.
Kako kaže, vrijeme je u tom trenutku bilo najveći neprijatelj, jer je porodica već dva dana bila odsječena od svijeta.
Uprkos agoniji, jedan vatrogasac, dok su ostali pripremali teren i kontaktirali sa osobama koje su im u tom trenutku mogle obezbijediti materijal, upućivao je očajnoj porodici riječi podrške, te ih posavjetovao kako da se ponašaju tokom predstojeće evakuacije.
"Obratili smo se za pomoć lokalnoj firmi drvenarije da nam obezbijedi tri grede dužine osam metara i daske da podaščamo i ojačamo prelaz. Moram da pohvalim i gazdu firme Slavka Šarca i momke koji su nam izašli u susret i ostavili sav posao, isjekli drvo i pomogli pri utovaru", kaže Simić.
Veliki problem ovim vatrogascima je bilo i samo postavljanje i osiguravanje prelaza, zbog raspona Bukovičke rijeke, koji je bio oko sedam metara, ali i raznog materijala koji je plutao rijekom i predstavljao veliku opasnost prilikom prelaska.
"Na kraju smo zajedničkim naporima uspjeli", kaže Simić.
Evakuacija
Skromni vatrogasci govore kako u tom trenutku straha nije bilo, uprkos velikoj opasnosti.
"Mi smo profesionalci i radimo u svakakvim uslovima, jedini strah je bio hoće li naš plan uspjeti te hoćemo li stići na vrijeme do njih. Ti ljudi su zavisili od nas, sa jedne strane je bila rijeka, a sa druge minsko polje zaostalo iz prethodnog rata, oni nisu imali kuda. Srećom, na kraju smo dobili najveću nagradu, osmijeh dječaka kada smo ga prebacili na drugu obalu i sigurnije područje", kaže Simić.
U tom trenutku, iako su iza njega bile dvije preduge neprospavane noći, najsrećniji otac na svijetu bio je Savo, otac mališana. Kada su se našli na drugoj obali, kaže da je tek tada mogao malo da predahne.
"Važno je da su moji na sigurnom. Bilo je strašno. Bujica je rušila sve pred sobom, potkopala garažu, poplavila usjeve. Srećom, voda nije došla skroz do kuće, jer bismo inače morali da idemo u šumu. Želim da zahvalim našim herojima, vatrogascima, za nevjerovatnu hrabrost i pomoć koju su nam pružili", rekao nam je Savo.
Milićki vatrogasci su dalje nastavili sa akcijama, noseći u srcima osmijeh jednog spasenog dječaka, koji je najveća nagrada.
