Hronični bolesnici u Federaciji BiH, među kojima su i srčani bolesnici, dijabetičari, bubrežni bolesnici, osobe koje imaju ulcerozni kolitis, nalaze se u situaciji goroj nego ikada, upozoravaju iz udruženja.
Da bi doživjeli novi dan moraju imati adekvatnu terapiju, ali i ishranu za koju trebaju ne tako mala novčana sredstva. Da situacija bude gora, Vlada FBiH je svima njima koji nisu devedesetpostotni i stopostotni invalidi ukinula invalidnine.
"Imao sam tri moždana udara, dijabetičar sam na insulinu posljednjih nekoliko decenija, vid mi slabi i proglasili su osamdesetpostotnim invalidom", ogorčen je Sejo M. iz Sarajeva.
Pojašnjava da se to desilo prije dvije godine.
"Ni feninga nisam dobio, a već su mi ukinuli invalidninu. Pa to nema nigdje na svijetu. Ako želim kvalitetnije lijekove njih nema na listi, već ih moram kupiti. Što se tiče vitamina koji su mi prijeko potrebni, svi kvalitetniji su 20, 30 i više KM. Odakle mi novac da kupim? Sramotno je šta nam rade", kaže Sejo M.
Ukidanje invalidnina pogubno
Muhamed Tahirović, direktor Udruženja dijabetičara Kantona Sarajevo, objašnjava svu pogubnost ukidanja invalidnina.
"Dijabetes je okidač za razvoj drugih bolesti i mora se držati pod kontrolom. Ovo što je uradila Vlada FBiH bez konsultacije udruženja, stručnih ljudi iz zdravstva, takvo što ne postoji na zemaljskoj kugli. Prije svega dijabetičari koji su prije dvije godine predali papire za invalidnine i proglašeni, recimo, osamdesetpostotnim invalidima, oni su sada devedesetpostotni, a ni feninga nisu dobili od invalidnine", kaže Tahirović.
Ističe da "ta invalidnina iznosi mizerne 83 KM i sada ni to neće da im daju". "Dijabetes je progresivna bolest i kako idu godine možete biti samo bolesniji, jer ide srce, bubrezi, oči, donji ekstremiteti. Presedan je da su te ljude tako prekrižili. A nisu ispoštovali ni ranija rješenja. Mi ćemo kad-tad podići tužbu pred Sudom u Strazburu jer ovim su narušena osnovna ljudska prava", kategoričan je Tahirović.
Kaže da njihovom udruženju svakodnevno stižu apeli za pomoć iz udruženja širom FBiH.
"Dobio sam pismo pacijenata iz Udruge dijabetičara iz Bužima, jer nas doživljavaju kao federalno udruženje. U tom mjestu je 18.450 stanovnika, a svaki 17. stanovnik boluje od dijabetesa, što je zabrinjavajuće. U Udruženju imaju 27 nepokretnih, 25 slijepih i četiri amputirca. Da su im opština i druge relevantne ustanove na vrijeme pomogli, imali bi manje nepokretnih ili slijepih. Adekvatnom terapijom i ishranom se progresija smanjuje", kaže Tahirović.
Vraćajući se na problem s invalidninama ukazuje da su osamdesetpostotni invalidi sa njima mogli jedva kupiti C vitamin.
"Da ne govorim o kompleksu B vitamina, ili E. Još se nismo ni dotakli ishrane, a poznato je da hrana za dijabetičare mora biti posebna, a ona je i skuplja. Ako ne jede takvu hranu, onda nema prevencije, bolesti se daje prostora da napreduje. A kako jedan penzioner koji boluje od dijabetesa da sebi priušti takvu ishranu? Nada mu je bila ta invalidnina, ali eto i to im je oteto", ističe Tahirović.
Besplatni lijekovi ne pomažu
Kaže da je u Kantonu Sarajevo registrovano 11.917 građana koji su na insulinu i 17.600 koji boluju od dijabetesa tipa dva.
"Ne znam... Da su radili revizije, opet bi prošli oni koji su lažnim papirima došli do invalidnina od 90 i 100 odsto, jer imaju rodbinu ili prijatelje ljekare. A mi koji smo pošteni i koji smo pored infarkta, moždanih udara, dijabetesa proglašeni invalidima 80, 70 pa čak i 40 odsto, opet bismo izvukli najgori kraj. Pozli mi kada čujem da ministri zdravstva pričaju kako postoje besplatni lijekovi. Postoje, ali oni ne pomažu, već oni od 690 i više KM, a koje morate kupiti", ogorčena je Sarajka Advija Semić.
Zlatan Islamčević, predsjednik Udruženja hroničnih bubrežnih bolesnika iz Sanskog Mosta, je stopostotni invalid. Prima 200 KM, koje daje za lijekove.
"Znam ljude iz Unsko-sanskog kantona koji su predali za invalidnine i koji takođe imaju teških zdravstvenih problema. Neki su dobili rješenja da su nižepostotni invalidi, neki su odbijeni i ne znaju zašto. Veoma loše. Imamo i naših članova koji idu na hemodijalizu, a nemamo više u čemu da ih prevozimo. Kombi nam se raspada. Teško onima koji se razbole", kaže Islamčević.
Neophodna zdravstvena zaštita: Alma Hadžić, predsjednik Udruženja oboljelih od morbus crohna i ulceroznog colitisa BiH, kaže da se invalidnost ne smije nikome ukinuti, ali postoje načini kako da se ispoštuje.
"Nema potrebe da se za to daje novac, ali ima potrebe, s druge strane, da se tim ljudima obezbijedi zdravstvena zaštita na pravom nivou, da imaju besplatnu dostupnost zdravstvenoj zaštiti", dodaje Hadžićeva.
Ona smatra da je neophodno da se reguliše dostupnost lijekova i ostalo što je bitno za oboljelog.
"Onda meni ne treba novac. Mada taj novac što su dobijali kao invalidnine nije bio dostatan ni za adekvatnu terapiju. Imamo ljudi koji su oboljeli, a nemaju zdravstvene knjižice jer su u privatizaciji ostali bez posla, a poslodavac im nije uplaćivao doprinose. Šta s tim ljudima? Pustiti ih da umru", kaže Hadžićeva.
Ističe da borba njihovog udruženja na nivou BiH traje već sedam godina.
"Ne može čovjek u Sarajevu imati lijek, a u Bihaću, Mostaru, Banjaluci da ga nema. Ako meni na esencijalnoj listi nije kvalitetan lijek, ja moram kupovati kvalitetniji. Znaju staviti na listu najjeftiniji lijek da bi se zadovoljila forma, a pacijent trpi. Žalosno je da u našem sistemu svi zarađuju na bolesnom čovjeku. Ovdje je najjeftiniji život", kaže Hadžićeva.
Ističe da ne može shvatiti ovu državu koja se, kako kaže, prema njima ponaša maćehinski.
"Ali zar jednom čovjeku nije lakše dati osnovnu terapiju koja košta 300 ili 400 KM mjesečno, nego čekati da se stanje pogorša pa onda davati lijek koji košta 40.000 KM. To je van pameti. Meni je rješenje da imam terapiju koja će spriječiti mnogo teže. Ulcerozni kolitis i Kronova bolest su pretkancerogena oboljenja. Ako se ne liječim, ja ću završiti sa kancerom", objašnjava Hadžićeva.
Smatra da su ljudi koji donose zakone i sjede u foteljama nesposobni.
"Oni nemaju saradnju sa ljudima koji imaju problem. Apsolutno do njih ne dolazi situacija. Nije tačno da nema novca, samo ga ne znaju pravilno usmjeriti i utrošiti. Svi smo bili svjedoci farse oko izmještanja rudara koji je nastradao u rudniku u Zenici. Tu su pratnja, policijska kola, političari... A zašto njemu i njegovim kolegama nisu pružili adekvatne uslove za rad, pa ne bi došlo do eksplozije", ogorčena je Hadžićeva.
Kategorična je da se moraju ukloniti postojeće vladajuće strukture.
"Ovo je drama! Loše je u Federaciji BiH, ali je još gore u Republici Srpskoj. Tamo negiraju oboljele, zato ih u statistikama i ima manje. Neće da ih registruju. Pokušavali smo kada je u pitanju ulcerozni kolitis i Kronova bolest nešto oko lijekova, ali uvijek kažu da nemaju para, što nije tačno", kaže Hadžićeva.
Naglašava da ne vidi izlaz.
"Izgubili smo nadu u život. Koliko jednom čovjeku treba da se bori sa bolešću znaju samo bolesni. A koliko tek treba da se bore sa državom koja vas ne priznaje? Ljudi su ovdje pušteni da umru. Samo se kuka da nema para, pa neka se onda sve svede na minimum, a ne da rastu plate političara", kaže Hadžićeva.