SARAJEVO - Radni dan Muje Salihovića počinje kada padne mrak, kući se vrati dva sata iza ponoći, a u međuvremenu obiđe oko 500 kontejnera u nekoliko sarajevskih naselja.
Salihović je tek jedan od nevoljnika koji žive od onoga što je smeće za većinu ljudi.
"Krenem sa dva velika kofera oko sedam-osam sati i spustim se na Skenderiju. Znam napamet gdje se svi kontejneri nalaze. Tokom jednog dana obiđem oko 500 kontejnera. Prođem Skenderiju, Kovačiće, Marindvor, Pofaliće, Grbavicu. U Hrasnom završim i vraćam se kući. Tako svaki dan. Jedino ne idem kad je snijeg. Kiša mi ne smeta", priča Salihović.
Iz kontejnera Salihović vadi hljeb i hranu za koze, drvo za ogrjev svoje porodice i metalne predmete koje kasnije prodaje otpadima. Za jednu tonu metala dobije oko 290 KM.
"Počeo sam iz nevolje. Kćerka mi se udala, ali to je bio nesretan brak. On je kockao i maltretirao je. Bio sam mu žirant i kada se ona sa djetetom vratila, zet je sve pare od kredita prokockao i moram da vraćam njegov kredit. Morao sam nešto početi. Komšije Romi su mi predložili da se počnem ovim baviti. Nije mi ugodno, ali kažem sebi, bolje je bilo šta na pošten način zaraditi nego umrijeti od gladi ili krasti", objašnjava Salihović.
Ekipu "Nezavisnih" Salihović je primio u kućici u sarajevskom naselju Hrasno brdo. Kuću u kojoj živi sa bolesnom ženom, kćerkom i unukom, te sinom i snahom napravio je poslije rata od 390 KM penzije koju dobija kao bivši pripadnik Armije RBiH. Kada je počeo otplaćivati zetov kredit, od penzije mu je ostajalo samo 190 KM.
"Protjerali su me iz Bijeljine, gdje sam radio kao zidar i imao kuću", kaže pedesetdvogodišnji Mujo Salihović.
Tvrdi kako je "konkurencija" za kontejnere u centru grada vrlo jaka.
"Ima na stotine ljudi koji rade ovo što i ja. Svi se znamo, ali ne komuniciramo. Valjda je ljude stid pričati. Nabijem kapu skoro do očiju i najradije ne bih nikoga da vidim niti mene ko da vidi. Da je manje fukare koja rovi kontejnere, i ja bih bolje živio. Sve se razgrabi i svakim danom je sve manje stvari, a sve više ljudi koji rove po kontejnerima", dodaje Salihović.
Supruga mu je srčani bolesnik, pa novac odvaja i za lijekove.
"Najteže je penzionerima. Oni i po danu obilaze kontejnere. Ja nikad ne idem po danu. Stid me. Kad si mi rekao da ćeš me slikati, mislio sam tražiti pomoć, ali rekao sam sebi: neću pomoć nikad tražiti, jer ima i gorih od mene kojima je ona puno potrebnija. Boriću se i sigurno kleknuti neću", kategoričan je.
Jedinu pomoć koju bi od Sarajlija tražio jeste to da stvari koje odbacuju, a koje su mnogima dragocjenost, poput metalnih, drvenih stvari ili hrane, o stavljaju pored kontejera.
"Da se bar ne moramo zavlačiti na dno kontejnera", objašnjava Salihović.
Nikog od članova njegove porodice nismo vidjeli. Mujo tvrdi da ih je stid, te se su sakrili u kući. Pored kuće pokazuje nam šta sve uspije pronaći tokom noćnih obilazaka kontejnera. Metalne konstrukcije od kauča, odbačeni sudoperi, automobilske felge, razne opruge. Kada sakupi tri tone takvog otpada, po toni dobije 290 KM. Sortira i odbačene konzerve. Za veliku vreću dobije dvije KM. Drva koja pronađe koristi za grijanje, a hljebom hrani koze. Posebna dragocjenost su bakar i mesing, za koje dobije 10 KM po kilogramu.
"To je teško naći. Kad nađem žicu, onda je gulim i tu ponekad ima takvih metala", ističe Salihović, koji svakodnevno kilometrima nosi po dva teška kofera nečijeg smeća.