Dućana s kožom odavno nema u Ulici Sarači na sarajevskoj Baščaršiji. Nema ni tišine u čaršijskim kafanicama dok se ispija prva jutarnja kahva, a nestali su i telali koju su na trgu uz bubanj obznanjivali vijesti iz zemlje i svijeta.
Pasvandžije su nekad tokom cijele noći na Baščaršiji čuvali dućane od provalnika i čestih požara, a sada su njihovu ulogu preuzeli savremeni uređaji za video-nadzor.
Baščaršija (u prevodu glavna čaršija) danas čini jezgro sarajevske opštine Stari grad. Ukoliko se u Sarajevo dolazi iz pravca Pala, ovo naselje počinje od Vijećnice, a putnik iz pravca Ilidže na Baščaršiju dolazi već kod Latinske ćuprije na desnoj obali Miljacke.
Još u srednjem vijeku na mjestu Baščaršije postojao je trg, a mnogo kasnije dolaskom Isa-bega Ishakovića, "postavljaju" se temelji Sarajevu i razvija glavna čaršija.
"Baščaršija se počela razvijati već sredinom 15. stoljeća, a kulminaciju u razvoju je doživjela u 16. stoljeću. U prvom redu, čaršiju su sačinjavali brojni dućani, magaze, bezistani, kao i niz objekata vjerskog, kulturnog i prosvjetnog značaja", priča Behija Zlatar, direktorica Orijentalnog instituta u Sarajevu.
Baščaršija je u to vrijeme zauzimala mnogo veći prostor nego danas. Protezala se od Latinske do Careve ćuprije na jednoj strani, prema Vijećnici i dalje sve do katedrale, na drugoj strani.
Glavna čaršija od Vijećnice do katedrale
Sačuvano je niz opisa sarajevske čaršije stranih putopisaca koji su prolazili kroz Sarajevo u 16. vijeku, među kojima je i pisani trag zapadnoevropskog putopisca Henrija Blanta.
"Na glavnom trgu i u 50 ulica u krug trga ima valjda šest ili sedam stotina dućana s robom svake vrste. Trgovački dućani i zanatske radnje grupisani su strogo po cehovima i oni ih zovu esnafi, kao što je doskora bilo i u engleskim velikim gradovima. U kožarskoj ulici koju zovu Sarači možeš vidjeti divne robe iz raznobojne kože i prekrasnu konjsku opremu da je se nagledati ne možeš", zapisao je Blant.
U svom putopisu ističe da su nedaleko i trgovine krzna šumskih zvijeri.
"Među njima tako krasnog da bi londonske žene dale nemalo godina života za ogrtač. U jednoj podugoj ulici vidio sam dućane prepune zlatnog nakita, lijepoga kao u haremskih ljepotica iz bajki. A od srebra izrađeni krasni predmeti svojom ornamentikom i šarama ne zaostaju za venecijanskim radovima ove vrste. Naročito su me očarali srebrom i zlatom vezene bezbrojne lule i lijepo išarani čibuci ponekad dugi tri jarda", zabilježio je Henri Blant svoje utiske sa Baščaršije.
U kafanama se nije smio kvariti ćeif Sarajlija
Posebno je detaljno prepričao dojmove iz jedne bosanske kafane.
"Kad uđeš u kafanu ogledaš se za mjesto gdje ćeš sjesti. Valja ti dobro paziti da ne zapneš za čibuke koje pušači sjedeći na oniskim jastucima ispruže do nasred kafane. Ako nogom staneš na čibuk ili ga samo dirneš, može te skupo stajati jer kvariš ćeif Sarajlija. I koliko god je na čaršiji graja, u kafani je tišina. Lijepo čuješ kako huklja tekućina u nargilama i vri kahva na žeravici. Kada uđe novi gost najprije potraži mjesto gdje će sjesti, pa kada sjedne, ogleda se desno i lijevo i pravo po gostima koji od ranije sjede u kafani. Pošutjevši još minutu ili dvije, izrekne pozdrav. I opet šutnja", opisao je Blant fenomen kafanske tišine.
U trgovinama tekstila na Baščaršiji prodavane su engleska čoha i skupocjena španska i venecijanska kadifa. Tkanine za laganu žensku odjeću i tanka svila sa prekrasnim mustrama, dobavljane su iz Male Azije.
I danas na Baščaršiji ima dućana u kojima se pravi i prodaje roba, gdje su zastupljeni stari zanati, ali mnogo manje nego u zlatno doba Baščaršije kada je bilo 80 vrsta zanata po kojima su i ulice dobijale imena: sarači, kazandžiluk, kujundžiluk, kundurdžiluk, abadžiluk, ćurčiluk.
Glavna čaršija sada je prepoznatljiva po kulturno-historijskim spomenicima Sebilju, Begovoj džamiji, Kuršumli medresi, Sahat kuli, Morića hanu, Gazihusrev-begovom bezistanu.
Baščaršija nudi mnogo više od dobrih ćevapa
"Lijepa je i danas ova naša Baščaršija, ali na svoj način. Žalosti me što stari zanati odumiru i samo se kazandžije otimaju od zaborava. U Ulici Kovači više nema nijednog kovača. Sjećam se kako je nekada lijepo mirisala naša Baščaršija. Bila je čistija nego danas. Nema više da ljudi u sepetima nose limunadu i za vrelih dana iz pipe za pola dinara prodaju čašu hladne limunade ili boze", priča osamdesetpetogodišnji Sarajlija Salko Čolo.
Sjeća se i vremena kada se kod Sebilja na Baščaršiji prodavalo suho meso.
"Tu vam je u određenim danima bila prava pijaca. Osim mesa, prodavalo se brašno. Sjećam se jedan prodavac bi svako jutro nosio kukuruz da nahrani golubove koji su se sakupljali kod Sebilja. U vrijeme mjeseca ramazana pred iftar bi se na tablama prodavali vrući samuni. Moj otac je imao kazandžijsku radnju ovdje na Baščaršiji i kući bi nam uvijek kupio samuna. Svako vrijeme nosi svoje običaje, pa i ovo. Prebrzo se živi, nema rahatluka", zaključuje Čolo.
Baščaršija, kao simbol Sarajeva, danas je velika atrakcija za turiste i uvijek prvo pitanje upućeno strancu glasi: "Jesi li bio na Baščaršiji, jesi li prob'o ćevape?". A Baščaršija nudi mnogo više od ćevapa.