Nenad Tegeltija (44) iz Vukosavlja silovao je svoju nećaku staru 13 godina, priznao krivicu i osuđen je na kaznu od tri godine zatvora.
Trenutno se nalazi u zatvoru, a djevojčica, u strahu da njeni školski drugovi ne saznaju šta joj se desilo, pokušava nastaviti normalan život.
Ona živi u kući sa dva brata i sestrom, ocem alkoholičarom i majkom duševnim bolesnikom.
Zatekli smo je poslije škole dok je učila vjeronauku. Majka ju je pozvala da razgovara sa nama, te je, iako je majci rekla da se stidi, izašla bosonoga sa knjigom u ruci. Cupkala je stojeći u hodniku za koji nismo uspjeli dokučiti da li ima zemljani pod ili je toliko prljav da izgleda kao zemljani.
Za silovanje ove djevojčice osuđen je njen ujak, a osim toga pokrenut je postupak protiv N.Š. starog 70 godina iz susjednog sela, koji nije optužen za silovanje, već za druge polne radnje nad njom - skidanje i pipanje.
O ovom slučaju policiju je navodno obavijestio mještanin, a djevojčica nikome nije govorila o tome. Ona je ovom starcu pomagala u kući za šta je dobijala novac.
Ni o jednom od ova dva slučaja ni sada ne želi da govori. Rekla nam je samo da je istina da su joj to uradili, ali da se boji da će, ako bude govorila o tome, svi znati `šta je bilo sa njom`. A, situaciju u kojoj se našla dodatno otežavaju njeni roditelji koji je osuđuju zbog svega što joj se desilo i kažu da `nije istina da se to dogodilo`.
`Brat mi je prvo osuđen na pet godina, pa onda na tri, zašto što je prizn'o, rek'o je: 'Ja sam popio, šta ja znam šta je bilo'`, kaže majka ove trinaestogodišnjakinje, za koju u selu kažu da je duševno oboljela. Na pitanje kako se zove ona nam je ponudila nekoliko ženskim imena, rekavši `da je svako zove kako hoće`.
`Nije nju niko ni na šta prisilo, ona je tako djete, daš joj dvije marke i sve će te poslušati`, priča njena majka neprestano mašući rukama.
Ona nam je ispričala za razgovor koji je nedavno imala sa kćerkom.
`Jednom mi je rekla: 'Mama, treba mi pola marke'. Rekla sam: ''Oću ako 'š mi reć' istinu, ja ne volim laži. Ako ne kažeš istinu dob'š batina i ne'š dob't pola marke'. Pitam ja nju: 'Jel' te oštetio', a ona kaže: 'Mama, ti njega braniš jer je on tvoj brat'. 'Da', reko' ja njoj: 'Ja imam jednog brata, a ti tri, protiv koga bi ti išla?' Ona mi je rekla da to nije istina`, ispričala je majka djevojčice.
I za N.Š. , starca koji je optužen za polne radnje nad njenom kćerkom, takođe kaže da je `ni kriv ni dužan`.
`On je školovan, a ona mu unuka može bit', šta b' joj on mogo uraditi`, kaže majka dodajući da joj nije jasno zašto se oko toga diže buka `kad nije niko nikoga ubio`.
U međuvremenu, djevojčica mašta o tome da upiše frizersku školu, jer je jedna njena drugarica frizerka, ali ne zna da li će uopšte moći nastaviti školovanje, jer to, kako kaže, zavisi od njenih roditelja.
Djevojčica, kako kaže, zbog ljubavi prema majci i sestri voli život u porodičnoj kući, mada joj je, ispričala nam je, bilo lijepo i kada je jednu noć provela u sigurnoj kući u Modriči.
Zašto ova djevojčica, nakon zlostavljanja koje je preživjela, još živi u katastrofalnim uslovima, pokušali smo saznati u Centru za socijalni rad u Vukosavlju.
Iz ove ustanove na sva naša pitanja o ovom slučaju, ali i dosadašnjoj praksi, dobili smo samo jednu rečenicu za odgovor:
`Služba socijalne zaštite opštine Vukosavlje preduzela je sve mjere i radnje zakonom propisane, a u cilju zaštite maloljetnog lica, te s obzirom da se radi o zaštiti ličnosti djeteta nismo u mogućnosti davati bilo kakve informacije`.
Kako su to nadležni službenici zaštitili ličnost ove djevojčice, osim što su nam uskratili informaciju o tome šta su za nju uradili, te zašto i dalje živi u uslovima nedostojnim čovjeka, nismo uspjeli saznati.
Traume koje ostaju
`Nažalost, djeca žrtve polnog nasilja se ne izmještaju iz porodica u kojima se to dešava, nego ostaju u njima. To je velika briga i obaveza za naše društvo da pokuša tu djecu izmjestiti iz tih porodica, možda čak i oduzimanjem roditeljskog staranja roditeljima koji dopuštaju da se takve stvari dešavaju njihovoj djeci. Majke obično ćute i prećutno to odobravaju. Moramo nešto učiniti, mora se osnovati neka ustanova koja će prihvatiti djecu, koja će raditi na njihovoj rehabilitaciji, uključivanju društvo, jer su to traume koje će oni nositi cijelog života. Dijete koje ima 69 godina, nije sigurno podložno po prirodi takvim stvarima, na neki način je prisiljeno na to, a i zakon ga oslobađa zbog njegovih godina. Strašno je kada se takva djeca okvalifikuju tako kao da to dobrovoljno rade`, rekla je Mirzeta Tomljanović iz Organizacije žena `Lara`.
Osvrćući se na slučaj djevojčice iz Vukosavlja, Tomljenovićeva je naglasila da djeca po zakonu ne bi smjela ni raditi i da se to takođe smatra zloupotrebom.
`Dijete ispod 16 godina, ni fizički, ni psihički nije sposobno da se nosi sa nekakvim težim poslovima, osim da privrijedi roditeljima u kući ili bašti, ali rad u kući kod drugih je već zloupotreba i najčešće djeca od tog novca nemaju ništa, daju ih roditeljima, a roditelji ih svjesno zloupotrebljavaju`, kazala je Tomljenovićeva.
Ona smatra da bi najbolje rješenje za ovu djevojčicu bilo oduzimanje starateljstva roditeljima, ali `nažalost vrlo rijetko se pribjegava toj metodi, jer vlada opšta kriza`.
`Slagali kome su stigli`
A, djevojčica iz Vukosavlja, sada prolazi kroz još niz traumatičnih situacija. Zbog oca alkoholičara i majke, duševnog bolesnika, komšije joj ne vjeruju, tvrde da laže, te smatraju da je i sama kriva ako je išta od toga istina.
`Slagali su kome su šta stigli, kad je slagala na ujaka kako ne bi na tog starca. Sa njim se majka vucala. Ko će im znati šta je tu bilo`, kaže komšija koji ne želi da kaže svoje ime jer `neće da ima ništa sa njima`.
Kaže da je i ženi zabranio bilo kakav kontakt sa ovom porodicom.
`Znate ona, žena ko žena, žao joj djece, pa im pomaže, da im uvijek nešto, ali sad sam joj rekao okani se toga, još će i na nas slagati`, kaže komšija.
Drugi mještani na pitanja znaju li išta o ovom slučaju sliježu ramenima. Niko od njih neće da se miješa, pa mnogi tvrde i da nikada nisu čuli za tako nešto.
Muškarci najčešći zlostavljači
`Zlostavljanje djece staro je koliko i samo čovječanstvo. Možemo ga podijeliti na fizičko, seksualno i emocionalno. Vrlo je teško identifikovati razmjere ovog problema jer postoji 'društvena zavjera ćutanja' u vezi sa zlostavljanjem djece u okviru porodice. Naše društvo još pati od 'povišene tolerancije' prema domaćem nasilju`, kaže Mira Spremo, magistar dječje i adolescentne psihijatrije.
Prema njenim riječima seksualno zlostavljanje ima najcrnja obilježja i zbog toga je često predmet medijske pažnje, ali ništa manje nisu teški i pustošeći za dječiju dušu i drugi oblici zlostavljanja koji su često isprepleteni sa seksualnim.
`Statistike govore da svaka treća djevojčica i svaki sedmi dječak prežive određeni vid seksualnog zlostavljanja do svoje 18. godine. Prosječan uzrast kada se to dogodi je 11,7 godina, mada je opravdano smatrati da je ova granica i znatno niža. Žrtve zlostavljanja često tek u odraslom periodu objelodane ove događaje ili zatraže pomoć i obično je taj period od prvog incidenta do objave oko 10,9 god. I to je vjerovatno najmanje prijavljivan oblik nasilja. Takav oblik zlostavljanja uglavnom čini odrasla osoba od povjerenja, koja je u poziciji moći i predstavlja autoritet za dijete i upravo zbog toga se seksualno zloupotreba doživljava kao brutalno nasilje kombinovano sa izdajom, a događa se uglavnom u porodičnom okruženju što je i najjača brana otkrivanju. Počinioci su pretežno muškarci i to u 82 odsto, očevi, majčini partneri ili očuh, počinioci van porodice koji su poznati djetetu brat, sestra, baba, djeda i drugi odrasli članovi šire porodice`, kaže Spremo.
Ona je objasnila da su zajednička obilježja porodica u kojima se događa nasilje da su to patrijarhalne porodice u kojima se ističe dominacija muškaraca nad ženama, poremećeni partnerski odnosi, nepostojanje roditeljske empatije, stalne napetosti, fizičke zloupotrebe, socijalna izolacija, nepoštovanje individualnih različitosti, poremećen balans između nagrade i kazne, porodice u kojima dominira strah od napuštanja, djeca se ne poštuju, zapostavljena su, a seksualno interesovanje za njih je surogat za ljubav.
Posljedice
`Posljedice seksualnog zlostavljanja nisu beznačajne i to postaje ozbiljan doživotni problem. Često se javi mješavina straha, konfuzije, bijesa, sramote, depresija, nisko samopouzdanje, osjećanje krivice, poremećaji ishrane među kojima bulimija ili anoreksija, slaba koncentracija, rastresenost, problemi sa pamćenjem i učenjem, neurotske reakcije kao što su konverzivne reakcije, fobične, opsesivno-kompulzivne, te psihosomatske smetnje kao što su glavobolje, vrtoglavice, osjećaj otežanog disanja, kolitis, trnci u rukama i nogama`, objasnila je Mira Spremo.
Ona je naglasila da socijalna, zdravstvena zaštita i školstvo bi morali jasno definisati oblike i metode saradnje, da je to zajednički problem:
`Postoji niz problema sa kojima se profesionalci sreću jer nije jasno definisano kako se postupa sa žrtvom, a zatim i kako će se provoditi sistemsko praćenje i podrška zlostavljane djece sa jasno propisanim postupcima u konkretnim situacijama koji će biti važeći za sve profesije i jasno definisani u zakonu da bi se izbjegli pritisci na pojedince koji otkriju takvo zlostavljanje`.
Povećan broj prijava
Policiji u BiH sve se češće prijavljuju slučajevi silovanja i polnog nasilja nad djecom, zbog čega se i stiče utisak da je ovakvih slučajeva sve više. Veliki broj ovakvih prijava zabilježen je na području CJB Doboj.
`U toku devet mjeseci ove godine imali smo devet krivičnih djela protiv polnog integriteta, odnosno četiri silovanja, tri krivična djela polnog nasilja nad djetetom, jedno djelo obljube nad nemoćnim licem i jedno djelo rodoskrnavljenja. Nadležnom tužilaštvu proslijeđeno je osam izvještaja o izvršenim krivičnim djelima protiv osam izvršilaca, s tim da je jedan izvršilac izvršio dva djela. Isto toliko slučajeva je bilo i prošle godine`, kaže Ljerka Stanimirović, portparol Centra javne bezbjednosti Doboj.
U CJB Doboj smatraju da na ovom području žrtve imaju više povjerenja u policiju te da se zbog toga prijavljuje veći broj slučajeva. Povjerenje se razvilo, jer se, kažu, počinioci pronalaze i to u kratkom vremenskom roku.
`Pazimo u odnosu sa žrtvom, u procesuiranju izvršilaca nastavljamo da brinemo o žrtvi, odnosno nastojimo da se toj žrtvi i dalje pruža pomoć u saradnji sa institucijama koje su za to nadležne`, kaže Stanimirovićeeva, dodajući da je pri tome osnovni cilj da žrtva shvati da i dalje može normalno da živi, da je njeno okruženje za nju bezbjedno, da je zbrinuta i zaštićena.
Policiji je lakše otkriti počinioce, što se djelo prije prijavi, jer je lakše doći do dokaza. Međutim, žrtve zbog straha rijetko prijavljuju svoje zlostavljače.
`To su krivična djela kod kojih imamo tamnu brojku. Naš mentalitet je takav da se dešava žrtva bude ta koja se osuđuje, zbog čega se žrtve rijetko odlučuju na prijavljivanje`, objašnjava Ljerka Stanimirović.
Kazne
Polno nasilje nad djetetom smatra se najtežim oblikom krivičnih djela protiv polnog integriteta, a u zavisnosti od toga ko je izvršilac i količine nasilja u djelu predviđene su kazne od jedne do 15 godina zatvora.
`Sankcija je veća ukoliko je lice zloupotrijebilo svoj položaj, odnosno ako se radi o nekome kome je djete povjereno na čuvanje ili vaspitanje`, kaže Ljerka Stanimirović, portparol CJB Doboj.
U slučaju da usljed polnog nasilja nastupi smrt djeteta može biti izrečena dugotrajna kazna, a najmanje deset godina, dok su za silovanja odraslih osoba predviđene kazne od jedne do deset godina zatvora.
U CJB Doboj nisu zabilježeni slučajevi zloupotrebe položaja, kao ni smrti djeteta usljed nasilja.
Ipak, prijavljen je veliki broj zlostavljanja djece, a nijedan od prijavljenih zlostavljača nije dobio kaznu veću od pet godina. Najviša kazna izrečena je na osam godina i šest mjeseci, no i nju je na kraju poništio Vrhovni sud RS.
Okružni sud u Doboju ove godine je osudio tri osobe za polno nasilje nad djetetom, a u prošloj godini zbog istog krivičnog dijela osuđeno je pet muškaraca. Od ovih osam slučajeva na kaznu od tri godine zatvora su osuđena četiri počinoca. Za ostale su izrečene kazne od dvije, četiri, četiri godine i šest mjeseca, te najviša na osam godina i šest mjeseci koju je, kao što smo već napomenuli, na kraju poništio Vrhovni sud RS.