Mjesto susreta različitih kultura i civilizacija, Istoka i Zapada, vojna, hajdučka, mučenička i sveta zemlja, Krajina. Zemlja dobrog domaćina, krajiškog seljaka, dinarskog, grmečkog, zmijanjskog gorštaka, Ćopićevog i Kočićevog djeda i djedovog dječaka. Zemlja domaćina koji uvijek širi svoje znojave i žuljave ruke da zagrli, dočeka i ugosti putnika namjernika, da s njim proegleniše, popije po koju ljutu, ponudi mu jesti, piti i konačiti.
Zemlja je to domaćina koji svu svoju emociju, svoje muke i patnje pretače u krajišku pjesmu i pjeva. Pjeva i kad mu je najteže. Pjesmom je dočekivao i ispraćao, tješio i hrabrio, radovao se i tugovao. Pjesmom je prkosio moćnim osvajačima i porobljivačima, kroz istoriju. Kad su ga vodili na gubilište, on je pjevao i prkosio nepravdi i nečovještvu. Pjesmom je molio i volio, teret podnosio, orao njive i livade kosio. Pjesmom je crkve gradio, sabore saborovao, s komšijom drugovao i tugovao.
Nikada Krajišniku nije bilo lako živjeti, ali je uvijek, uz pjesmu i veselje, razbijao učmalost i depresiju. Ostala je i danas ona uobičajena rečenica kojom je pokazivao radost u malom: "Ne daj Bože rata, ovako se može." Propatio je mnogo, propatili su mu preci, od tuđinskih čizama koje su gazile Krajinu, od tuđinskih ruku koje su ga morile, ali nikad umorile. Padao je Krajišnik, ali se i dizao. Mnogo je stradao, ali se molio i nadao. Vjerovao je i govorio mlađima, kao i onima sa strane: "Proći će, sine i kćeri, proći će i ovo, samo čuvajte obraz i dušu ne griješite." Obraz je Krajišniku predstavljao skup moralnih vrijednosti, onih čije je oličenje njegov obraz, tog smirenog krajiškog seljaka i gorštaka. To je, riječju, obraz Božiji u čovjeka, obraz svetosti.
Posebno je karakteristična i jedinstvena krajiška antropologija i etika, posebna po mnogo čemu. Radovao se Krajišnik naizgled malim stvarima. Ekonomija, bruto društveni ili bruto domaći proizvod, stopa rasta industrijske proizvodnje, inflacija, krize i slično, manje ili više, dobro je on to sve razumio, ali sve to, niti ga je veselilo nit' žalostilo. Njega je veselila sloboda i s njom prateći mir. Mir i sloboda, čojstvo i istina su ideali kojima je težila i za koju se borila krajiška duša. To su njene polazne i ishodišne tačke. Od njih polazi i ka njima teži. Za njega je svaki kamen krajiške planine, svaki pedalj krajiških polja i svaki cvijet na livadi simbol slobode i mira i u svakom od njih on pronalazi mir i spokoj. On umije da sa njima razgovara, da im pjeva, da ih nježno miluje i stihovima pjesme ili melodijom gusala i tamburice nježno dodiruje.
Svoje ideale slobode, mira, čojstva i istine, on je izrazio krajiškom pjesmom. Krajiška pjesma je postala most između prošlosti i budućnosti, između stradanja i vaskrsenja, između Krajišnika u Krajini i Krajišnika u regionu i dijaspori. Krajiškom pjesmom ovaploćuju se ideali mira, slobode, krajiškog čojstva, istine, junaštva, mučeništva. Ovaploćuju se u srcima svih Krajišnika, ma gdje se nalazili. Sav bol za izgubljenom krajiškom zemljom utkan je u stihove krajiške pjesme. One prave i izvorne pjesme, ne pukog rimovanja, već krajiške pjesme kao simbola onog iskonskog bitisanja krajiške duše u Krajini.
Danas je Krajina uglavnom polupusta zemlja, danas iz nje svi odlaze, pusta su polja, a sve je manja i krajiška volja, za povratkom, za obnovom života, na svakom mjestu vidljiva je golgota. Golgota koja traje. Najljepša zemlja zarasta u korov i trnje, zovu crkve, zovu grobovi predaka, zovu mučenici i živi povratnici. Zovu nas da dođemo, da ih posjetimo i obiđemo. Zovu i ona djeca, kojih još u Krajini ima, koja slave svoga sveca, koji ljubavlju ispunjavaju svaku prazninu. Zove rmanjski iguman, bihaćki i petrovački sveštenik, grahovski, glamočki i livanjski, zovu i mole da se sjetimo i pos(v)etimo, da znamo ko su nam preci, da znamo reći djeci koju su nam slavu slavili preci i gdje su grobovi predaka. Ako ne možemo da se vratimo, možemo bar da pamtimo, Krajinu. Njome se naše čojstvo mjeri, jer njeni smo sinovi i kćeri.
Kad god pričam sa krajiškim seljacima, sa djevojčicama i dječacima, uvijek me oduševi veličina. Veličina u stradanju, u patnji i tugovanju. Velika je ta duša. Veća od Dinare, Grmeča i Zmijanja zajedno, tvrđa od kamena sa Dinare i Grmeča. Ta veličina i čvrstina popunjava sav taj prazan prostor i oživotvorava sve gradove, sela i polja. Ta veličina i širina krajiške duše, nepresušni su izvor nadahnuća i inspiracije za dalji rad, za bitisanje u ovoj mučeničkoj, najljepšoj zemlji krajiškoj, ali i šire od nje.
Posebna inspiracija su djeca Krajine, Petrovca, Drvara, Grahova... Oni danas svojom postojanošću, dobrotom, čestitošću i iznad svega toga, svojom ljubavlju prema Krajini i rodu svome, pišu najljepše stranice krajiškog rodoljublja. Krajiško rodoljublje nije opijanje pod šatorima uz "krajišku pjesmu". Krajiško rodoljublje je duhovna i kulturna obnova. Obnova života u Krajini. Rodoljublje je ispružena ruka krajiškom seljaku, gorštaku i bosonogom dječaku. Rodoljublje je zagrljaj kao najbolji podsticaj, za život i opstanak u Krajini. Uvažavanje drugog i drugačijeg, a ljubav prema tradiciji svoga naroda, to je rodoljublje, to je najvažnija kulturološka odlika krajiškog duha.
Zavičajni sabori se, Krajišnici moji, prave u zavičaju. Zavičaj se čuva i tradicija njeguje tamo, u Krajini. Krajišnici imaju duhovne i kulturne manifestacije, imaju sabore, imaju Crkvu koja ih sabira i okuplja oko sebe, imaju vjeroučitelje kao jedine nosioce pravoslavnog duha i duhovnog vaspitanja krajiške omladine. Imaju one koji ih uče smirenosti, praštanju, ljubavi, zajedništvu, miru i toleranciji. One koji ih privode zajednici. Zajednici života i ljubavi. Te naše manifestacije, naši krajiški sabori, naša iskonska krajiška pjesma i molitva, to su mostovi između nas koji smo tu u Krajini i onih koji su širom svijeta, u regionu i dijaspori. Potrebno je samo učestvovati, javiti se nekad, obići i posjetiti. Zagrliti i reći: "Sestro i brate, otišli jesmo, ali zaboravili tebe i Krajinu nismo." To će biti dovoljno, za početak. Dovoljno da znamo da nismo ostavljeni, ni zaboravljeni.
Krajišnicima u Krajini ne treba patetika ni sažaljenje. U Krajini se već događa Vaskrsenje. Krajišnicima treba učešće u toj radosti, radosti Vaskrsa života. Crkva u Krajini, mala i nemoćna i sama u stanju potrebe za pomoći, osniva fond za najugroženije Krajišnike. I pomaže, koliko može. Sveštenici i vjeroučitelji prave kampove za mlade, ljetnje škole, akademije, putovanja, obnavljaju život. Ne daju učmalosti i depresiji da pobijede. Učestvuju u međureligijskim vijećima i odborima, grade mir, toleranciju i suživot. Riječju, utvrđuju rodoljublje u Krajini. Sve ovo možda zvuči kao samohvala i pretjerani optimizam, ali, vjerujte, nije bez pokrića. Kad god zapadnete u pesimizam, depresiju, tugu i očaj, preporučujem razgovor sa krajiškim gorštakom, domaćinom i seljakom. Vidjećete da je on kreirao život i rvao se sa svakodnevicom, hrabro i bez predaje. Vidjećete njegovo bolje sutra, koje je stvarao i gradio. Ono koje je gledao i kreirao tu pored sebe, u Krajini. Pričaće vam starina kako je za šaku soli išao u na desetine kilometara udaljena sela i gradove, kako je pred seoskom zadrugom stajao u dugim redovima za kilu šećera i deset deka kafe. I nije posustao, niti odustao. Rekao je samo ono sa početka ovog teksta: "Proći će, sine i kćeri, proći će sve, samo čuvajte obraz i dušu ne griješite." Ako je on sa šakom soli opstao, zašto ja ne bih mogao ostati i opstati? Zašto zatvaram srce za Krajinu, a otvaram ga za nepoznatu zemlju, na zapadu ili na sjeveru Evrope, ili još dalje?
Krajina je bila razarana, otimana i rušena mnogo puta kroz istoriju. Krajišnici su uvijek praštali, gradili i srce svoje za Krajinu i drugog otvarali. Otvorite, Krajišnici, srca i duše! Za Krajinu, za rod, za bližnjega svoga, za Boga. U mjeri u kojoj otvorite srce za Krajinu, u toj mjeri ona će da traje, da živi. Da bude mjesta za sve u njoj. Krajina je danas skrajnuta i zaboravljena od mnogih, ali ima i biće još otvorenih srca, koja žele da je grade, da u njoj žive i rade, da u njoj stvaraju, da se mire i dogovaraju, riječju, da Krajinu obnavljaju. Da se raduju, saboruju i pjevaju i Krajinu ne zaboravljaju. Da se svojih srodnika, svetih mučenika sjećaju, da vole i praštaju. Nije utopija, ni patetika, to je krajiška estetika, antropologija i etika. To je sa svakodnevicom rvanje, to je padanje i ustajanje, vjera i nadanje. To su ideali na kojima počiva Krajina bez kraja, to je parče našeg zemaljskog raja, to je Krajina beskrajna.
I na kraju, Krajina nije obični toponim, ona je simbol. Simbol kojim se označava krajiška golgota, ali, pored stradanja, ona je i simbol obnove života. Simbol vijekovnog postojanja, slobode i nadanja, neprekidnog trajanja. Ona je tiho pristanište i toplo utočište - topli dom za svakog čovjeka, Krajišnika, putnika namjernika. Pristanište je za svakog ko dijeli njene vrijednosti i ideale slobode, mira, čojstva i istine. Zbog toga je ona trajna, Krajina beskrajna.
Predrag Vujić