U prvom razredu u školi za vjeverice vladao je potpuni sklad. Učiteljica je bila presrećna što se njen razred pokazao kao izuzetno napredan.
Bila je ponosna što se njihova slika, slika razreda, pojavila u svim novinama pa su vjeverice cijelog svijeta mogle da vide taj sjaj.
U drugom razredu kod jedne vjeverice se pojavio problem.
Nikako nije mogla da sastavi rečenicu bez mnogo grešaka. Ni dobro da čita.
Nakon izvjesnog vremena predani roditelji su pred učiteljicu stavili papir. Od svega na njemu učiteljica je uočila da velikim slovima piše: disleksija i disgrafija.
Stajala je nad tim riječima i prvi put se osjećala tako malom i bespomoćnom. Tražila je pomoć na sve strane i bilo joj je žao te divne vjeverice, koja više nije bila vesela kao druge.
Dobila je nadimak od nekih svojih drugara. Zvali su je Leksi, što je dodatno povećalo njenu tjeskobu.
Dobila je prilagođen program iz vjeveričinog jezika. Toliko je odudarala da je počela da se krije od drugih i vrijeme provodi u samoći.
Uzalud joj je učiteljica govorila da to nije ništa strašno. Uzalud su je roditelji ubjeđivali da će ona to prevazići radom.
Jednog dana je cijeli razred otišao u šumu na izlet. Trebalo je da uče o plodovima prirode i vrstama biljaka. Učiteljica se bila toliko udubila u
predavanje i istraživanje da nije ni primijetila da jedne vjeverice nema.
Leksi je primijetila. Počeli su da je dozivaju u strahu. Zvali su i vjeveričinu policiju. Kad je noć pala, policija je obustavila potragu. Hrabra Leksi je onda otišla do kuće očajnih roditelja i tražila da omiriše odjeću njihove kćerke.
Negdje je kroz vrijeme uočila da ima pojačano osjetilo za miris. To su psiholozi carstva vjeverica zvali: poremećaj senzorne integracije.
U razredu su zbog toga svi morali da tiše pričaju i manje skakuću. To je mnogima zasmetalo, a neki nisu ni uzeli to u razmatranje na sve molbe dobre učiteljice. Kada je dobro omirisala odjeću, Leksi je otišla u mrak, u šumu, s namjerom da nađe izgubljenu drugaricu. Cijelu noć je tumarala šumom dok je nije našla povrijeđenu u starom deblu. Stavila ju je na svoja velika leđa i tijelo. Psiholozi su za njeno tijelo rekli: pretilost usljed nekontrolisanog unosa hrane. Nosila ju je satima do njenog doma. Kada su ih roditelji izgubljene vjeverice vidjeli na vratima, od sreće su mnogo plakali.
Idući dan Leksi od iscrpljenosti nije mogla u školu. Gledala je prazno kroz prozor i onda uočila jednu vjevericu, pa drugu, pa treću… Odjednom su pred njenom kućom stajale sve vjeverice njene škole i dozivale njeno ime, koje je već i zaboravila. "Tina, izađi!"
Tina! Tina! Kada je izašla, dobila je veliki zagrljaj i puno lješnika. Sve novine su o tome pisale: Vjeverica Tina - heroina, vjeverica s najboljim čulom mirisa na svijetu! Nikad je više niko nije zvao Leksi i ona je polako počela da usvaja pisanje i čitanje. Vjeverice koje su joj se rugale su se duboko pokajale.
Njen razred je opet bio mjesto gdje se osjećala prihvaćeno i srećno.