Baš nemamo sreće. Zadnjih tridesetak godina pregurasmo demokratske promjene, višestranačke izbore, rat, stradanja, zločine, izbjeglištva, entitete, odvajanja, pripajanja, korupciju, primitivizam, nacionalizam. Sad još i ovo. Virus nas zatvorio u četiri zida.
Cijeli svijet muči ista briga. Ružno je reći da je sreća što ovaj put u nesreći nismo sami. Šta činiti čekajući da pandemija prođe? Komunicirati putem Vibera i Whats appa sa prijateljima razbacanim po svijetu, gledati televiziju, čitati knjige, stara pisma, listati albume, sjećati se likova iz mladosti koji su obilježili ovaj grad. Izabrah ovo potonje. Napisat ću par riječi o Kemi Guti. Stare Sarajlije veoma dobro znaju ko je on.
Kemo je bio simpatičan čovječuljak pravilnih crta lica koje su bile nepravilno raspoređene. Ljepota je relativna i naravno prolazna. Na vratu je imao jednu izraslinu, u čaršijskom žargonu "gutu", koja nije dozvoljavala potpunu sinhronizaciju tijela sa glavom. U odnosu na stopala Kemina glava nije bila u vodoravnom položaju, bila je iskrivljena, nakošena, tako da ga je velika većina sarajevske raje zvala još i Kemo Krivoglavac.
Kemo je prodavao žučni sapun koji je eliminisao sve fleke na odjeći, obući, stolnjacima, posteljini… Kemo bi znao reći da žučni sapun čisti sve mrlje na najlonu, perlonu, štofu. Štand se nalazio na pješačkoj zoni u blizini ljetnog kina "Kolobara". Kemo je išao ukorak sa vremenom, sa tehnikom, tako da je prvi u gradu u prodajne svrhe koristio mikrofon, zvučnike, pojačala. Njegov glas je dominirao tim dijelom Čaršije, tako da su prijepodnevne molitve mujezina sa Begove džamije bile potpuno neutralisane. Kemin reklamni slogan je glasio ovako: "Majka grdi kćerku, kćerka nije kriva, čemu katastrofa, jelo se, pilo se, prosulo se."
Naravno, u takvim nezahvalnim porodičnim situacijama jedino je Kemin žučni sapun mogao pomoći.
U želji da se razonodim tih osamdesetih godina redovno sam pauzu za ručak koristio da utvrdim kako se razvija Kemin obrt. Posao je cvjetao, žučni sapun se prodavao u neograničenim količinama, kupovali su ga oni kojima je trebao, oni koji su mislili da će nekom trebat, a i oni koji su namjeravali neku domaćicu poklonom obradovati. Da je u to vrijeme postojao konkurs za najboljeg privrednika, Kemo bi sigurno osvojio prvo mjesto. Oko štanda je uvijek bilo puno svijeta, od gužve se jedva prolazilo ulicom. Kemo nije volio djecu u prvim prodajnim redovima. Djeca su slabi potrošači. Jednom je jednog dječaka koji se gurao u masi lupio po glavi. Kada je zabezeknuta žena upitala zašto udari dječaka, Kemo odgovori da dijete bunari (krade). Žena reče da je dijete njen sin odlikaš, koji nikada ništa ne bi ukrao. Tada sam prvi put uočio nelagodnu grimasu na Keminoj nakošenoj glavi.
Obavezan artikl prilikom prodaje žučnog sapuna je bila "leonardo" tinta, po Keminim riječima najopasnija tinta na svijetu. Opasnost ove tinte stranog porijekla trebala je isključiti svaku mogućnost otklanjanja fleke. Tom bi tintom Kemo poprskao okupljene prolaznike oko štanda. Oni bi naravno šokantno reagovali radi fleka na njihovoj odjeći. Kemo bi tada izvadio žučni sapun, natrljao fleku ovim veličanstvenim proizvodom, koja bi na oduševljenje prisutnih nakon nekoliko minuta nestala. Jednom je greškom "leonardo" tintom poprskao neku osobu iz unutrašnjosti Bosne koja je na sebi imala solidnu kožnu jaknu. Koža je upila tintu, a Kemo je bez rezultata žučnim sapunom trljao fleku. Kada je utvrdio da fleku ne može odstranit i da mušterije neblagonaklono gledaju ovu pojavu, rekao je zabezeknutom čovjeku da nikada više ne dolazi u grad sa dupljak jaknom. Za mene je ostala tajna kako je Kemo znao da je čovjek iz unutrasnjosti, da nije pripadnik gradske jezgre.
Kemo je vrlo ozbiljno i odgovorno obavljao svoj posao. Nije volio da ljudi prave pošalice na njegov račun, da se glupiraju, da se smiju njegovim reklamnim porukama. Kada bi se neko nasmijao njegovim riječima, znao bi reći da je šega dvjesta metara niže. Nikad nisam uspio saznati na šta je mislio, iako sam često, ako bi se neko bez razloga u društvu počeo smijati, znao iskoristiti ovu Keminu izreku.
Prilično sam razočaran bio kada sam jednog dana utvrdio da nema Keme, ni štanda, ni zvučnika, ni žučnog sapuna, ni "leonardo" tinte. Ljudi su pričali da ga je srca presjeklo, da je imao saobraćajnu nesreću, da su mu bubrezi otkazali, da ga je progutao mrak, a neki opet da ga je radi starih aferima milicioner udario pendrekom u onu izraslinu (gutu) u kojoj su bili koncentrisani svi nervni završeci.
Nikada nisam uspio saznati da li je Kemin žučni sapun bio tako djelotvoran za vađenje fleka. Vjerovatno jeste čim su ga ljudi kupovali u tolikom broju. Hoće li se u ovoj zemlji pojaviti neki novi Kemo sa sličnim sapunom za čišćenje virusa i etničkih podjela?
Jesmo li iz proteklih događaja bar neku pouku izvukli. Ja jesam, vi kako hoćete.
Nenad Maglajlić