Čitajući tekst na portalu "Nezavisnih" "Kako sam dočekala pet godina na birou", došla sam na ideju da vam se i ja obratim i da neko konačno čuje i moju priču.
Čitam "pet godinu na birou", a ja sam 12... Grči mi se stomak od muke.
Moje ime je Svjetlana Čolaković, imam punih 36 godina. U braku sam i majka sam dvije djevojčice. Završila sam PMF u Novom Sadu, departman za geografiju, smjer profesor geografije. Fakultet sam završila u aprilu daleke 2004. godine. Moram da naglasim da sam završila fakultet u sretna vremena, kada se na istom učilo i kada se išlo na predavanja od 8 do 20 časova svaki dan, a ne kao danas, fakulteti se završavaju vikendom.
Fakultet sam upisala školske 1998/1999. godine, tri godine nakon što se moj otac vratio sa ratišta. Fakultet sam završila u roku, položila 32 ispita i diplomirala desetkom.
Bila sam jedan od uzornijih studenata.
Iako sam došla iz malog grada u istočnoj Hercegovini, Ljubinja, uspjela sam upasti na budžet i steći pravo redovnog studenta.
Roditelji su me poslali 600 km od kuće, da se školujem i postanem što bolji čovjek. Danas zbog toga žalim jer sam zbog obrazovanja prolila rijeke suza. Žalim zbog novca koji su roditelji uložili u moje obrazovanje jer se ja i danas poslije toliko godina nisam zaposlila.
Do sada sam izlazila na bezbroj konkursa, više ni sama ne znam koliko sam dobila odbijenica. Često sam druga na listi, a jednom sam izgubila posao za 0,23, zamislite 0,23 boda!
Nisam politički aktivna i nemam dobra leđa pa me zbog toga svaki konkurs mimoiđe. Do sada je trebalo da imam minimum pet godina staža, a ja i dalje konkurišem i konkurišem. Zaobišli su me svi zakoni i sada sam došla u situaciju da konkurišem sa djecom poginulih boraca, koji samo na status imaju 10 bodova. Godina biroa nosi samo 0,50 bodova. To je žalosno i jadno. Kao da je nekome u cilju da se nikad ne zaposle ljudi koji su dugo na birou. Moj otac je branio ovu zemlju 50 mjeseci, bio borac prve kategorije i ne znam zašto nisu kategorisana i djeca živih boraca. Već dva mjeseca iščekujem konkurs u jednoj srednjoj školi i taj isti konkurs je danas drugi put poništen. Mislim da se ne može ni zamisliti kakve su se sve spletke tu uradile. Direktorica je kompletnu proceduru konkursa zaobišla i radila po svom ili po nahođenju drugih.
Žalosno je što se politika uvukla i u prosvjetu i što su se preko veza zaposlili ljudi koji ne bi trebalo ni primaknuti prosvjeti.
Žalosno je što su korumpirani ljudi na čelu vaspitno-obrazovnih ustanova.
Sve posljedice će osjetiti buduće generacije! Kome god sam se obraćala, nailazila sam na zid.
Niko ne želi da me sasluša, svi samo sliježu ramenima. Već mjesecima pišem mail predsjedniku, ali niko mi ne odgovara.
Ne znam više kome da se obratim i šta dalje da radim. Kad vidim da je negdje izašao konkurs, konkurišem čisto da me ne grize savjest, mada znam da neću proći.
Ružan osjećaj, ali kao da je to nekoga briga.