Radi zaštite digniteta pokojnika i svetosti obreda, sveštenici katoličke crkve Livanjskog kantona donijeli su prošle sedmice odluku koja će znatno promijeniti dosadašnje običaje kad su u pitanju sprovodi i obredi vezani za posljednji ispraćaj pokojnika.
Odlukom je regulisano da se tokom crkvenog pokopa više ne organizuju povorke, bez obzira na udaljenost od groblja, a tamo gdje ne postoje mrtvačnice sveštenik će, kao i do sada, doći u kuću gdje je izloženo tijelo pokojnika i nakon molitvenog ispraćaja sa rodbinom, u automobilima poći na groblje, gdje će se okupiti ostali učesnici pogreba.
Dekanat je preporučio katolicima livanjskog kraja da organizuju izgradnju mrtvačnica kako se ne bi događalo, kao do sada, da tijelo pokojnika bude izloženo u porodičnoj kući i po nekoliko dana čekajući da se okupi sva rodbina.
Ubuduće, po preporuci Dekanata, tamo gdje postoji mrtvačnica tijelo pokojnika biće izloženo sat vremena prije pokopa u grobljanskoj kapeli gdje počinje obred pokopa, a dosadašnje `sedmine` i davanja trebalo bi svesti na nivo poštovanja pokojnika i svetosti obreda.
Iako se očekuje da će među tradicionalistima biti otpora ovoj odluci, livanjski katolički sveštenici su poručili da je odluka donesena uz konsultacije sa redovničkim poglavarima i mjesnim ordinarijem monsinjorom Franjom Komaricom.
Predstavnici vjerskih zajednica u BiH tvrde da su sahrane umrlih danas postale pomodarstvo, te da rodbina i prijatelji za grobno mjesto i kompletnu ceremoniju sahranjivanja pokojnika plaćaju dva ili tri puta više od cijena utvrđenim cjenovnicima pogrebnih društava radi dokazivanja statusnog simbola. Jedan od novijih trendova u svijetu, koji još kod nas nije uzeo maha je i iznajmljivanje žive muzike za ove prilike. Tako su nedavno svjetske agencije objavile da je na sahranama u Velikoj Britaniji trenutno najpopularnija pjesma Jamesa Blunta `You're beautiful`.
Iako kod nas na sahranama još nema žive muzike tipa pop pjesmica sa razglasa, trošenje hiljada i hiljada maraka na ispraćaj pokojnika odavno je normalna pojava. Ovo svojevrsno dokazivanje mjesta koje porodica umrlog zauzima na društvenoj ljestvici, kako tvrde predstavnici vjerskih zajednica naročito je rasprostranjeno kod katolika i pravoslavaca.
SAHRANA ILI MASKARADA
Ilija Vujičić, vlasnik Pogrebnog preduzeća `Flor`, koje svoje sjedište ima u Čelincu, tvrdi da je kod pravoslavaca, kada su u pitanju običaji prilikom sahranjivanja došlo do velikih deformacija.
`Najveća deformacija je ta što porodica umrlog mora da nahrani sve prisutne na sahrani. To je iskrivljavanje tradicionalnog običaja koji nalaže da se za sahranu kolje dušni brav, namijenjen da se nahrani porodica koja dolazi iz daleka i oni koji vrše proces sahranjivanja`, kaže Vujičić.
Neprimjerene i neumjerene ceremonije prilikom obavljanja obreda sahrana od rata naovamo BiH su postali pravoslavni `narodni običaji`, a od žalosnog čina pravi se gotovo potpuna maskarada.
Saučešća se nekada izjavljuju po dva do tri dana u kući žalosti, zavisno od vremena koje protekne otkako se smrt desi do samog čina sahrane, a nakon samog obreda priređuju se prave gozbe koje se sve više produžuju i u narednih 40 dana, kada se ponovo obilazi kuća žalosti.
`Počeli smo se nadmetati u svemu. Pogledajte samo koliko cvijeća bude na sahranama! Mislim da bi bilo bolje da svako ponese po jedan cvijet, a ne da se kupuju buketi od po nekoliko stotina maraka koji se prenose na groblje, gdje završavaju u gomili od nekoliko kubnih metara cvijeća. Nema niko koristi od toga, niti neko primijeti da je neko pokojniku iskazao posebnu pažnju. Porodicama koje su izgubile člana trebalo bi da se po mogućnosti pomogne, to bi bio normalan i human odnos`, ističe Vujičić.
A sredstva koja se izdvajaju za sahrane, za prilike u kojima živimo, su više nego ogromna.
`Najjeftinija ponuda opreme za pokojnika iznosi oko 500 KM, a ipak prosječno se plaća 1.000 KM. Grobno mjesto, na primjer, u Banjaluci ne može biti obezbijeđeno bez 2.000 KM, pa onda spomenik na koji se troši oko 3.000 KM. Koliko se potroši na sve to, toliko se potroši i na ručak poslije sahrane koji se ne može organizovati bez oko 10 KM po osobi. Znamo kakvih sahrana ima i koliko im ljudi prisustvuje, pa se vrlo lako dođe do cifre od 15.000 KM`, kaže Vujičić.
On je istakao da se nadmetanje najlakše može uočiti kada se pogledaju spomenici na grobljima.
`Samo pravoslavci koriste crne materijale za izradu spomenika, poznate kao najskuplje. U civilizovanom svijetu su uslovi u grobljima ograničeni, propisana je visina dužina i širina spomenika i ne može se izlaziti iz tih okvira`, kaže Vujićić.
VRATITI SE VJERI
Mnogi smatraju da ključnu ulogu za uvođenje reda u ovoj oblasti, odnosno upozoravanje stanovništva da ne treba pretjerivati, treba da odigra crkva, kao što je to učinjeno u Livanjskom kantonu.
Vanja Jovanović, sarajevski paroh, tvrdi kako i Pravoslavna crkva svakodnevno apeluje na građane da svoje pokojnike sahranjuju bez bilo kakvih obilježavanja.
`Zaista nema potrebe da sahrane budu glamurozne i ljude uvijek upozoravamo na to. Kod nas je Crkva strogo zabranila cjenovnik. Znači za sahrane vjerski službenik porodicama pokojnika ne postavlja cijenu sprovoda. Kod nas je praksa da porodice nagrađuju vjerskog službenika nakon sprovoda. I ta cijena se kreće od 50 do 150 KM`, rekao je Jovanović.
Stav Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske o ovim ceremonijama potpuno je jasan, čak je i objelodanjen u jednoj knjizi `Mali porodični podsjetnik o vjeri i dobrim običajima srpsko-pravoslavnog naroda parohije ljubinjske`, a koja se primjenjuje u ljubinjskom kraju.
Ovo nesvakidašnje izdanje od svega dvadesetak stranica, sadrži niz uputstava za racionalnije postupanje na svadbama, sahranama, krsnim slavama, kojima se, kako piše u ovoj knjizi, treba suzbiti pretjerivanje, odnosno, neprimjerenost novonastalih običaja vremenu u kome živimo.
`Želimo da se uspostave bolja pravila u našem ponašanju, da naši postupci u važnim situacijama budu bolje duhovno utemeljeni i bliži suštini naše vjere, a dalji od suštine postupaka i poruka onih koji niti poznaju, niti žive, niti poštuju vjeru pravoslavnu`, stoji u uvodu ovog `Malog podsjetnika`, jedinstvenog u istočnoj Hercegovini, odštampanog uz blagoslov vladike Grigorija.
U `Podsjetniku` je, između ostalog, sugerisano da se prilikom izjavljivanja saučešća ne donose alkoholna pića, nego da se umjesto toga porodici ožalošćenih daje novčani prilog od 10 do 20 maraka, zavisno od bliskosti sa porodicom, što može biti zamjena i za namijenjeni buket cvijeća.
Kada je u pitanju sahrana pokojnika čija je porodica izrazito siromašna, kad se zna da je porodica umrlog imala velike materijalne izdatke zbog liječenja ili njege svog umrlog člana, kada iza pokojnika ostaju nezbrinuta djeca, ili su poznate druge porodične teškoće, dopušteno je, i poželjno, da se tom prilikom mogu dati i veći novčani prilozi, ali se to očekuje prvenstveno od onih ljudi čije materijalno-finansijske prilike i ukupni položaj to omogućavaju.
U ovom podsjetniku se sugeriše i da se izbace gozbe poslije sahrane, kao i neumjereni izlivi emocija koji se ispoljavaju u obliku teatralnog ljubljenja prilikom izjavljivanja saučešća porodici.
Ipak, nerijetko se dešava da porodice čak i nakon sahrana zapadaju u teške finansijske krize, da mnogi podižu i kredite `da se ne bi osramotili` prilikom sahrane svojih najmilijih.
`ČUVANJE OBRAZA`
`Skupim sahranama rodbina želi 'sačuvati obraz'. Ljudi se zaduže kako bi sahranili pokojnika i onda taj novac vraćaju godinama. Osim što izdvajaju ogromnu sumu novca za grobno mjesto, katolici po nekoliko hiljada maraka plaćaju lijesove. Na sahrane mnogi znaju donositi i po nekoliko desetaka vijenaca i buketa. I to košta, a za nekoliko dana ovo cvijeće bude u kontejneru. Za ovakve poteze građani zaista nemaju potrebe`, ističe i Ivo Paradžik, župnik u sarajevskoj župi Stup.
Objašnjava kako katolici za grobno mjesto i sahranu pokojnika izdvajaju gotovo 8.000 KM.
`Pojedini građani nemaju toliko novca pa organiziraju skromnu sahranu. Tada se vidi da ima i ljudi koji na sahrane dođu kako bi ogovarali. Onda se ti pojednici gurkaju rukama i komentiraju na kakav mizeran način su, na primjer djeca sahranila oca ili majku. Ljudi, kako bi izbjegli ovakva ogovaranja, sahrane skupo plaćaju, pa poslije organiziraju bogate ručkove za koje također moraju izdvojiti enormnu sumu novca. Ti ručkovi izgledaju kao svadba, samo su im još potrebni mlada i harmonika`, kaže Paradžik. Smatram da ovaj problem može biti lako riješen.
`Potrebno je samo da jedna porodica organizuje skroman sprovod i sve bi bilo drugačije. Vjerujem da bi se i drugi isto tako ponašali i ne bi od sahrane pravili skupu ceremoniju na visokom nivou`, istakao je Paradžik.
Objašnjava da po novom taksovniku Vrhbosanske nadbiskupije iz 2005. godine sprovod košta samo 80 KM, te da taj novac ide vjerskom službeniku. Ako pokojnikova rodbina ponekad zatraži misu, to su naknadni troškovi koji koštaju dodatnih 20 KM.
`Ipak, mnogi katolici u Sarajevu žele da budu sahranjeni na groblju na Stupu, na kojem više nema mjesta. Tako za jedno grobno mjesto plaćaju čak 5.000 KM`, objašnjava Paradžik.
Mato Pranjić, predsjednik Katoličkog pogrebnog društva `Sveti Marko` iz Banjaluke, s druge strane smatra da kod katolika, bar u ovom gradu nema pretjerivanja. Oprema za sahrane košta od 250 do 550 KM, a za članove Katoličkog pogrebnog društva `Sveti Marko` grobno mjesto, prevoz i kopanje je besplatno.
`Nema kod nas točenja alkohola, pozivanja na ručkove. Naravno ima izuzetaka, ali su oni rijetki. Kada su u pitanju spomenici, uglavnom su u granicama prosječne platežne moći građana. Nemamo slučajeva, kao u Srbiji, da se umjesto spomenika na grobljima prave kuće sa svim namještajem, pa čak i televizorima`, kaže Pranjić.
Prema katoličkim običajima na grobljima se prilikom sahrane pušta muzika. U Banjaluci se to radi putem razglasa, a imućnije porodice mogu po svojoj želji dovesti duvački ili tamburaški orkestar.
`Ni u izboru muzike nismo se sreli sa pretjerivanjem, obično se pusti ili odsvira jedna pjesma, zatim koračnica prilikom sahranjivanja i završna muzika na kraju`, kaže Pranjić.
NEMA GLAMUROZNIH DŽENAZA
Asim Mahmutović, referent za dženaze u sarajevskom Pokopnom društvu `Bakije`, tvrdi kako muslimani, koji sahranjuju svoje preminule, izbjegavaju `glamurozne` dženaze.
`Najjeftinija dženaza na Vlakovu, bez vjerskih obreda, košta 900 KM, a u tu cijenu uračunata je kompletna oprema, porezi i oglašavanje u novinama. Vjerski obredi koštaju 700 KM. Tako dženaza ukupno košta 1.600 KM. I ovo je najjeftinija dženaza. Naravno da ima i onih koji dženazu plaćaju po 5.000 KM. U ovu cijenu uračunati su i nišani, koji koštaju 3.000 KM i vjerski obred. Unaprijed plaćaju nadgrobne spomenike. Kod muslimana nije praksa da organiziraju 'glamurozne' dženaze. Sve ove cijene predviđene su cjenovnicima`, zaključio je Mahmutović.
U Muslimanskom pokopnom društvu u Banjaluci takođe kažu da nisu imali slučajeva nikakvog pretjerivanja.
`Postoji jedna vrsta sanduka, ili polusanduka koja se koristi kao i obilježja nišana tako da pretjerivanje nije moguće. Oprema, kopanje i prevoz košta oko 320 ili 330 maraka u zavisnosti od relacije na kojoj se vrši prevoz`, kažu u Muslimanskom pokopnom društvu, dodajući da se zemljište i vjerske usluge plaćaju Islamskoj vjerskoj zajednici.
Pripadnici svih vjerskih zajednica u BiH slažu se u jednom - bez obzira kojoj vjeri pripadali, ljudi bi morali više okrenuti vjeri i korijenima, te kroz sahranu dostojanstveno ispratiti dušu pokojnika na drugi svijet, a ne kroz ovaj duboko religiozni čin dokazivati svoj društveni status.
Modeli sanduka
Osim slovnih oznaka poput model S-3, u ponudi u prodavnicama pogrebne opreme mogu se pronaći i oni veoma neobičnih naziva.
Crna ruža, ekskluziv II, amer, španac, klavir, tajna večera, džambo... nazivi su modela sanduka za pokojnike.
Amer se može pronaći u većini prodavnica pogrebne opreme, dok je španac veoma rijedak i karakterističnog dizajna.
Naravno, pored fotografije sanduka navode se i sve karakteristike o kvalitetu i veličini sanduka.
Kremiranje
Ilija Vujičić, vlasnik Pogrebnog preduzeća `Flor`, kaže da bi stanovništvo u BiH trebalo da počne razmišljati o kremiranju tijela pokojnika.
`Uzmite primjer Zagreba. Do devedesetih godina ni 20 odsto stanovništva nije prihvatalo kremiranje, a danas ga prihvata preko 80 odsto stanovništva. Kod nas se ni ne razmišlja o tome, niti imamo mogućnosti za obavljanje tog procesa. Kako kasnimo za modernim zemljama u svim oblastima, tako kasnimo i u ovoj`, kaže Vujičić.
Veb sajtovi
Većina pogrebnih društava svoje proizvode počela je da reklamira putem Interneta. Gotovo svi imaju svoj veb sajt sa fotografijama opreme za pokojnike i njihovima cijenama.
`Najinteresantniji` od svih sajtova iz okruženja jeste sajt beogradskog preduzeća `Pogrebne usluge` na kojem pored rasporeda sahrana na svim grobljima, možete pretražiti link `Znamenite ličnosti` i po abecednom redu pronaći kratke biografije i podatke o mjestu sahrane znamenitih ličnosti koje su sahranjene u Beogradu.