GRADIŠKA - Na grbavačkom groblju, ispred spomenika sa trinaest grobnica u kojima počiva isto toliko djevojaka iz Grbavaca, od 14 do 21 godine, koje su Čerkezi zvjerski likvidirali 11. januara 1944. godine, okupili su se brojni mještani ovog sela na obroncima Kozare.
Oni su, na inicijativu mještanina Bore Francuza, na 81. godišnjicu, 11. januara 2025. godine, održali čas istorije i pomolili se za duše hrabrih djevojaka koje su svoju mladost ugradile u slobodu, u istoriju svoga kraja, Kozare i Potkozarja.
Upalili su svijeće, položili vijence i cvijeće na njihove grobove.
Trinaest humki, jedna do druge sa zajedničkim spomenikom, svjedoči o vremenu masovnog stradanja Kozarčana u Drugom svjetskom ratu.
Učitelj iz Grbavaca Dragutin Šmitran, koji decenijama svoje đake uči da znaju i pamte žrtvu trinaest članica SKOJ-a, stao je ispred rodbine, komšija i ostalih koji su došli da odaju počast i održao govor.
"To je bio monstruozan zločin, osim Jasenovca i Donje Gradine, najstrašniji u Drugom svjetskom ratu. Zato je važno da obnovimo i učvrstimo sjećanje na 13 djevojaka, rekao bih djevojčica, odanih slobodarskim idejama. Sa njima, pomahnitali zločinci ubili su dvojicu dječaka, na pragu života i djevojčicu iz Turjaka. Ukupno, šesnaest života ugašeno je u hladnoj januarskoj noći, u blizini Gornjih Podgradaca", kazao je učitelj Šmitran.
On je, radeći u seoskoj školi, 34 godine, na časovima, često pričao o ovom zločinu i sa učenicima polagao cvijeće na grobove skojevki iz Grbavaca.
Učo je potom u subotu, 11. januara 2025. godine, stao na čelo kolone koja se, preko snijegom zametenih grbavačkih bregova, zaputila do mjesta gdje su skojevke umorene, gdje su skončale u strašnim mukama.
Miroslav Ilisić, koji je zauzeo mjesto u "Koloni sjećanja", od Grbavaca do Podgradaca, na hladnom januarskom danu, kakav je bio i prije 81 godinu, priča o svoje četiri tetke, čija imena su ispisana na spomeniku, izgrađenom 1961. godine pored puta za Mrakovicu, na mjestu gdje je njihova maldost pokošena kao mlado žito.
"Zorka (20), Milka (18), Živka (16) i Nada (14) su rođene sestre moga oca Sime. U našoj kući o toj tragediji često se pričalo. Odrastao sam slušajući moju baku Jovanku, a njihovu majku, kako pati i tuguje. Nije bilo dana, a da ih nije pominjala", ispričao nam je Miroslav Ilisić pored spomenika u Podgradcima, ispred kojeg je upalio svijeću i položio crveni cvijet.
Jovanka je umrla 1980. godine, a njen suprug, Miroslavov djed Risto 1973. godine.
Po svojoj želji, oboje su sahranjeni pored četiri kćerke, četiri njihove, kako su govorili, neprebolne rane na srcu, na groblju u Grbavcima. Radovan Šmitran je u ovom masakru izgubio tetku Stoju Malešević i ujaka Miloša, koji je imao samo 12 godina.
"Istoriju ne možemo promijeniti, ali je ne smijemo zaboraviti. Danas mladi i ne znaju ko su skojevke iz Grbavaca, za koje ideale su se borile i stradale, šta je bio njihov motiv u toj borbi protiv fašizma. To ne smijemo zaboraviti, kao ni zvjerstva Čerkeza, ne radi njih, nego nas i mladih koji dolaze", smatra Radovan Šmitran.
Mira Ugrenović čuva partizanske spomenice dvije tetke, Gospove koja je imala 21 i Marije Zorić umorenu u 18. godini.
"One su rođene sestre moga oca Mileta Zorića. O njima se uvijek govorilo, prepričavalo se njihovo stradanje. Baba Miljka i djed Simo stalno su tugovali. Baba je plakala kada ostane sama, kada se sjeti Gospove i Marije. Često je odlazila na groblje i prizivala ih. Nastojala je da se zakloni, da je niko ne čuje, da svoju žalost ni sa kim ne dijeli, nikoga da ne opterećuje svojim suzama", ispričala nam je Mira, ipak zadovoljna zbog oživljenog sjećanja na skojevke iz Grbavaca.
"Stazama sjećanja", u Gornje Podgradce, prevališvi simboličnih 13 kilometara, na mjesto staršnog zločina došli su i Boro Francuz, Stevo Šešum, Milorad Zorić sa unucima Danilom, Bogdanom i Savom, Stevo Babičić, Nenad Šmitran...
"Odajemo poštu s ciljem da se ne zaboravi i da ova manifestacija postane tradicija. Treba da se nastavi. Trebalo je i prije, ali nije. Ne znam zašto", kazao nam je Nenad Šmitran, jedan od organizatora ovog memorijala.
Na mjestu gdje su Čerkezi sustigli mlade Grbavčanke koje su se vraćale iz partizanske bolnice u Bukovici, na Kozari, gdje su odnijele hranu ranjenicima, održan je parastos, a ispred spomenika, pored puta za Mrakovicu, položeni su vijenci, upaljene svijeće, a na njihovu žrtvu ukazali su predstavnici mjesnih zajednica Grbavci i Gornji Podgradci te SUBNOR-a i Gradske uprave Gradiška.
Sahrane
Sahrana mladih Grbavčanki trajala je četiri dana, počev od 14. januara. To je zavisilo od izvlačenja njihovih unakaženih tijela iz okupiranog područja, kažu srodnici.
Svakog dana narod se okupljao na sahranama, bez obzira na okupatore koji su harali ovim krajem, ubijali sve koje su pronašli, palili kuće i terorisali djecu, žene, sve koga su uhvatili.
"Stazama sjećanja"
Mjesne zajednice Grbavci i Gornji Podgradci u saradnji sa Savezom udruženja boraca NOR-a, te uz podršku grada Gradiška, organizovali su memorijal "Stazama sjećanja" u čast 13 djevojaka iz Grbavaca, članica SKOJ-a. One su na svirep način postradale, 11. januara 1944. godine, u Gornjim Podgradcima, u Drugom svjetskom ratu. Dogodilo se to na sedmom kilometru od Gornjih Podgradaca prema Kozari. Ubijene su Zorka (Riste) Ilisić, Milka (Riste) Ilisić, Živka (Riste) Ilisić, Nada (Riste) Ilisić, Živka (Milanja) Ilisić, Persa (Milana) Ilisić, Zorka (Milana) Radić, Milja (Milana) Radić, Gospova (Sime) Zorić, Marija (Sime) Zorić, Stoja (Mihajla) Zmijanjac, Stoja (Đure) Malešević, Draginja (Miće) Rašković. Iste noći ubijeni su i Jovo (Miće) Rašković, Miloš (Ostoje) Malešević, svi iz Grbavaca, i Vasilija Borković iz Turjaka.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.