Pod Vitorogom živjeti mogu samo oni koji su naučili da poštuju prirodu i čovjeka.
Na više od 1.200 metara nadmorske visine ili čak 20 kilometara od vode i struje, jedino priroda određuje način života, u kojem čovjeku ništa nije bliže od čovjeka.
Zbog toga je u selu Pribelja, tridesetak kilometara od Glamoča, radost povodom rođenja Nemanje zimus odzvanjala dinarskim obroncima. Njegov glasni plač za mještane je svjetlo budućnosti. Jer, iako tek sedmi Pribeljanin, važna je, kažu, godina u kojoj je tu rođen.
"Treće je dijete u posljednjih nekoliko godina i sedmi stanovnik u selu. Još nijedno nije stasalo za školu, a kada krenu moraćemo se svi organizovati nekako, posebno zimi", kažu nam u porodici Kopanja, otac Dragan i djed Nikola.
Zime su ovdje nemilosrdne. Smetovi dostižu preko četiri metra. Gubici znaju biti veliki po domaćinstva. Stotine ovaca ne dočekaju proljeće.
"Mi se mjesecima ranije pripremamo za zimu, pa nigdje i ne idemo dok ne okopni. Ko je naučio živjeti ovdje - zna kako", objašnjava nam Nikola Kopanja.
Neka lokalna predanja, koja ne moraju biti i tačna, kažu da je jedan od mještana sela Pribelja svojevremeno bio nevoljan da dio zemlje ustupi kako bi se s tadašnjeg austrougarskog izvora dovela voda svima.
I danas sa izvora za svoje bunare dovoze vodu, kako bi pred kućom imali tečnost za piće, veš, suđe, odnosno za sve svoje potrebe.
U tome je dobro, govore nam, to što već generacijama pa sve do danas piju najzdraviju vodu. Dugovječnost stanovništva i dobro zdravlje, dodaju oni, svjedoče o tome.
PERSPEKTIVU U GRADU NE VIDE: Da ima boljeg puta, struje i vode, uvjereni su, bilo bi puno lakše i naseljenije, ne samo ovdje, već svuda u BiH. Perspektivu u gradu ne vide.
"Od stotinu ovaca može lijepo živjeti jedno veće domaćinstvo. Meni je teško što selo, koje je podiglo hiljade stanovnika i tolike generacije, danas stoji na manje od deset ljudi. Rat je učinio svoje, ali ni ljudi nisu zainteresovani da održavaju nasljeđe. Teško jeste, bez struje, vode ili puta, ali kad vidim kako ljudi rade bez plate ili za nešto malo, ja sam zadovoljan svojim na svome", kaže nam Dragan Kopanja.
Subašići su im prve komšije i treća, a i posljednja kuća u selu.
Oni, kao i Kopanje, u toku godine imaju do tri čobana iz Travnika ili Zenice, kojima nude smještaj i hranu, te platu od 500 KM.
To je, tvrde, veoma odgovoran posao jer ne podrazumijeva samo ispašu, nego pravu brigu o stoci.
Iako dosta niže od sela Pribelja, u Kovačevcima dobro poznaju ove radne ljude pod Vitorogom. Jer tamo gdje ne uspije prodaja, kako nam kažu, dobra je i robna razmjena.
ZAJEDNO SVE LAKŠE: "Proljeće je najradnije i tad smo jedni drugima najveći oslonac", objašnjava za "Nezavisne" Esad Kovačević iz Kovačevaca.
Pred kraj zime mještani se u Kovačevcima i drugim selima organizuju tako da na proljeće svima bude urađeno sve na vrijeme.
"Jedan dan radimo na njivi Piljku, drugi dan Kovačeviću, pa meni... Kako je koja mašina slobodna, ali i čovjek, tako se i organizujemo. Uglavnom, neće niko ostati da mu se ne uradi i ne pomogne", kaže Esad.
Hasnija Kovačević, majka Ahmeta i Amila, objašnjava da je to multietničko selo u kojem nije zabilježen nijedan međunacionalni incident poslije rata.
Dobro je, kaže ova majka, da djeca zajedno odrastaju, kako bi se kasnije mogli oslanjati jedni na druge.
"Možda se sa strane čini drugačije, ali nije. Treba se zadržati malo po selima, pa vidjeti da su odnosi iz nekadašnje zemlje i te kako živi jer se ljudi razumiju u svojim potrebama i željama. Iste su im, ljudske", kaže nam Rane Radoja, otac troje maloljetne djece, koji danas u Glamoču živi kao podstanar.
Za Miloša Piljka u Kovačevcima, u Pribelji, pa i širem rejonu Glamoča, svi su čuli. Kako je dobar domaćin, govore nam mještani, pokazao im je u najtežim trenucima.
S porodicom je izbjegao u Banjaluku. Kad je došlo do deložacije, Bošnjak u čijoj je bio kući tražio je da njemu namijenjenu donaciju daju Piljku, jer za sve vrijeme izbjegličkog boravka u njegovoj kući nije pomjerio nijednu uspomenu.
"Mala mi je penzija, ostalo je sve dobro. Djeca su živa i zdrava, to je najvažnije. Komšije su dobre", objašnjava nam Miloš Piljak.
S puno razumijevanja Glamočani razgovaraju o svemu.
Naučili su, kažu, jedni na druge i to je "istorija ove sredine".
O tome svjedoče dostupni tragovi vremena.
Jedini stvarni problem među ljudima u BiH je, kako nam objašnjavaju, to što ih je realno sve manje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
