BANJALUKA - Naša djeca najčešće gladna legnu u krevet, a mi strahujemo da se limeni i trošni krov drvenog kućerka ne sruši na nas i da ne dođe do tragedije, kažu Rajko i Tonka Stojaković iz sela Vilusi, nadomak Banjaluke.
Ovi roditelji petoro djece svjedoče o teškom životu bez sigurnog krova nad glavom, bez posla, vode, električnih uređaja i, ono što je najpotresnije, bez dovoljno novca za osnovne namirnice, pa su više praznih stomaka nego siti.
"Moja porodica u ovoj trošnoj kući živi već 15 godina. Teško je, ali živjeti se mora", kaže nam Rajko.
Govori da je u februaru, kad su bile najveće hladnoće, najmađi sin, trogodišnji Milivoje, dobio upalu krajnika, pa su ga supruga i on morali nositi do susjednog sela, po snijegu i "debelom" minisu, odakle su ga autobusom prevezli u bolnicu. Sa suprugom Tonkom, s kojom je 22 godine u braku, ima petoro djece: Milana, Svjetlanu, Ivanku, Bojanu i Milivoja.
Prvo su živjeli u Svodni, kod Novog Grada, ali su zbog porodičnih nesuglasica bili prisiljeni da dođu u Viluse, odakle je inače Tonka. Nemaju nikakvih primanja sem dječjeg dodatka i nešto malo invalidnine jer je Rajko ostao bez dijela noge.
I kuća je stara, krov prokišnjava, pa ga krpimo najlonom. Samo da se preživi, govori Rajko
"Nije mi lako, ali nekako zasad uspijevam da prehranim porodicu. I kuća je stara, krov prokišnjava, pa ga krpimo najlonom. Samo da se preživi", govori Rajko i navodi da se obraćao Centru za socijalni rad, ali da oni nisu bili u mogućnosti da mu pomognu.
Ovi roditelji kažu da su kreveti i pokrivači jedino što imaju u kući. Pošto nemaju vodu, svaki dan pješače više od pola sata kako bi donijeli nekoliko kantica.
Tonka napominje da ništa od električnih uređaja nemaju u kući, a čitavu zimu su proveli bez prozora, koje su uz pomoć pokrivača pokušali zatvoriti. Prema njenim riječima, najteže je kad djeca gladna odu na spavanje.
"Najčešće imam da im dam samo pasulj i malo hljeba. Djevojčice mi više idu gladne u školu nego site", govori ona, ističući da, ukoliko za dječji dodatak kupi hranu, nemaju odjeću i obrnuto.
Prema riječima ove majke, najstariji sin, koji sad ima 19 godina, otišao je u tuđu kuću, gdje nadniči samo za hranu i krevet.
"Otišao je odavde da bi preživio, to mi je najteže. Žao mi je što ga nisam mogla školovati i na pravi put izvesti", govori Tonka kroz plač, dodajući da im je želja samo pristojan krov nad glavom.
Prema riječima Jovana Radovanovića, predsjednika Udruženja porodica "Četiri plus" iz Banjaluke, Stojakovići su tenutno najugroženija porodica u banjalučkoj opštini.
"Na sve moguće načine pokušavamo da ih stambeno zbrinemo. Kuća u kojoj žive je jako neuslovna. Jedan od prijedloga je bio da im kupimo imanje koje se nalazi u Kmećanima. Sanacija već postojećeg stambenog objekta sa zemljištem bi koštala oko 40.000 maraka", kazao je Radovanović.