BERKOVIĆI - Bivši učitelj Božidar Vojčić iz Berkovića osim što se može pohvaliti punim učiteljskim radnim vijekom poznat je i po tome što će ostati upamćen kao posljednji učitelj planinskih škola kojih je nekada bilo na desetine u ovim krševitim predjelima.
Učitelj Božo, ili jednostavno Učo, proveo je, kaže, na planini Hrgud iznad Berkvića, u istoimenom selu, punih 31 godinu, učeći u tamošnjoj školi najprije više od stotinu učenika, da bi u školskoj 1997/1998. godini ova posljednja planinska škola u Hercegovini bila zatvorena.
Te je godine četvorogodišnje osnovno obrazovanje završila posljednja učenica ove škole, Sanja Draganić, zbog koje je Učo, koji je već preselio u Berkoviće, pješice dolazio dvije školske godine jer je Hrgud toliko opustio da nije bilo potrebe za organizovanjem javnog prevoza.
"Danas u Hercegovini gotovo da i nema seoskih škola, a i one rijetke, preostale, smještene su uz drumove, pa imaju svakodnevnu i svakojaku vezu sa gradovima, što je mene dodatno motivisalo da u zborniku "Sto dvadeset godina Osnovne škole 'Njegoš' Berkovići', pri kojoj je bila i hrgudska škola, napišem dokumentarnu priču pod nazivom 'Sjećanje'", kaže Učo.
Prisjeća se da je kao mlad diplomac Učiteljske škole iz Mostara još daleke 1967. stigao u bespuća sela Hrgud, gdje su ga srdačno dočekali i sa respektom se prema njemu odnosili više od tri decenije, što ga je i opredijelilo da ostane ovdje toliko dugo.
Tu se i oženio, stekao porodicu, radovao se sa svojim Hrguđanima sedamedesetih godina asfaltnom putu koji u selo dovede i prve automobile, što je tada bila velika promjena, da bi tek 1984. dobili i struju.
"Struja je bila veliko slavlje za selo, jer nasta prekretnica u načinu seoskog života, ljudi kupiše televizore i električne uređaje, ali poče nestajati prela i igranki, ali pomalo i onog seoskog iskrenog poštenja, što je, valjda i normalno, jer, tamo gdje je viši nivo civilizacije, manje je poštenja", nastavlja priču učitelj.
Prisjećajući se sa sjetom tih vremena kada bi po danu učio djecu, a naveče obrazovao samog sebe, kako bi završio najprije Pedagošku akademiju u Nikšiću, a onda Prirodno-matematički fakultet u Novom Sadu, ne može, kaže, da se ne sjeti i ratnih vremena kada je po danu učio svega četiri preostala đaka, a noću čuvao straže u rovovima.
Nakon zatvaranja škole prešao je u Berkoviće gdje je prvo bio učitelj u područnom odjeljenju Hatelji, a onda direktor Osnovne škole "Njegoš" u samim Berkovićima, u kojoj se prije šest godina i penzionisao, pa mu otada brojne školarce sa kojima je proveo radni vijek zamjenjuje njegov unuk Matija, koji, doduše, živi u susjednom Ljubinju, ali ga sin i snaha često dovode u posjetu djedu.
Okupiran pčelarstvom
Nemirni duh učitelja Bože ni u penzionerskim danima ne miruje, pa se odmah sa početkom penzionog staža počeo baviti pčelarstvo i trenutno je predsjednik Pčelarskog udruženja "Nektar" Berkovići.
Kaže da se opredijelio za pčelarstvo jer ga ovi vrijedni insekti i njihove košnice podsjećaju na njegove marljive đake i dječju graju koju će dok je živ osjećati sa radošću u ušima.