Samo mlad čovjek, odvažan i hrabar može sa 20 godina, koliko je Ognjen imao kada se prvi put našao na prekookeanskom brodu kruzer, ostaviti sve iza sebe i krenuti u avanturu da bi došao do posla i možda boljeg života.
Ognjen Milošević rođen je prije 22 godine, završio je elektro školu, poslije koje nije imao posla, pa je radio kao konobar u prijedorskim kafićima. Onda nastaje preokret u njegovom životu.
`Bez obzira kakvu školu završite`, kaže Ognjen, `ovdje nema mnogo izbora, tako da svi uglavnom negdje radimo kao konobari.`
Od roditelja je, kaže, sakrio da se prijavio za intervju za odlazak na prekookeanski brod i dok sve nije ispitao i dobio dozvolu od kompanije, nije roditeljima ništa govorio.
Ali, kad su saznali, dozvolili su mu da otputuje.
NIZ ISKUSTAVA
`Informaciju da se može aplicirati za rad na brodu dobio sam od mog dobrog druga Saše, prije dvije godine, koji je već radio na brodu. Tako sam saznao kome treba da se obratim i nakon svih potrebnih intervjua, koji su me koštali oko dvije hiljade KM, vrlo brzo sam se našao u avionu na putu za Majami. Sada sam zaposlen u kompaniji 'Canibal Tours Line' i već dvije godine radim na brodovima u restoranu.`
Čim je došao na brod morao je da se navikne na novi sistem rada i na komunikaciju na engleskom, što je u početku bio problem.
`Tako počinje moj put u svijet i niz novih iskustava koja do tada nisam ni sanjao da ću steći, bar ne tako brzo. Ja sam se ukrcao u Nju Orleansu u ogroman brod. Kada sam ga prvi put vidio zapitao sam se da li ću ja ovdje da provedem osam mjeseci. Kada sam počinjao, bukvalno sam hodao sam okolo i niko mi nije objasnio šta treba da radim. Znate kako je to - tako veliki brod je kao mali grad i prosto ne znate gdje ćete. Sada, poslije dvije godine rada, mogu reći da je više organizovan prijem novih radnika na brod nego u vrijeme kada sam ja počinjao`, priča Ognjen.
Kaže da je sebi rekao da mora da se uklopi i period njegove adaptacije na novi život na drugom kraju svijeta trajao je samo sedam dana.
`Međutim, ima ljudi koji se ne uklope uopšte. Radni dan treba da traje deset sati i prvo sam bio na mjestu asistenta konobaru. Radi se dvokratno, a život na brodu je brz i ako ga živite punim plućima, onda imate malo vremena za odmor. Do sada sam promijenio četiri broda`, objašnjava Ognjen.
TIMSKI RAD
Kaže da ima puno ljudi sa naših prostora, što je, po njemu, velika prednost.
`Na svakom brodu postoji bar za posadu i mi se poslije radnih obaveza tu nalazimo i družimo. Zajedno slavimo rođendane i priređujemo zabave. Najviše je mladih iz Hrvatske i na mom prvom brodu bilo nas je čak 30, tako da sam se u slobodno vrijeme osjećao kao kod kuće`, ističe Ognjen.
Iako se puno radi, može i da se zaradi. Ognjena kompanija mjesečno plaća 75 dolara, ali nema fiksnu platu. Sistem plaćanja uključuje i procenat, odnosno koliko gostiju - toliko novca.
`Gazde, koje su uglavnom Izraelci dugo nastanjeni u Americi, traže maksimalno angažovanje, tako da kada se saberu konačna mjesečna primanja zarada je dobra. Klijentela je uglavnom srednja klasa, jer je to politika kompanije - da krstarenja treba da budu dostupna svima. Najviše je putnika iz Azije, pa je i hrana iz tog dijela svijeta`, priča Ognjen.
A, suština rada na brodu je timsko djelovanje. Zabranjena je svaka vrsta rasizma, nacionalizma, mržnje i to je kažnjivo.
`Američki duh je veoma prisutan, osmijeh na licu je svuda i svima, bez obzira kakvi vas problemi muče. Velika je konkurencija i mi moramo to tako da radimo. Kontakt sa gostima je ograničen i samo za vrijeme dužnosti`, objašnjava Ognjen.
`NE NALAZIM SE U BiH`
Ognjen je jedan od prvih koji je iz Prijedora otišao na brod. Zato ga sada mnogi zovu da ih posavjetuje šta da rade i kako da dođu do takvog posla. On se trudi da im izađe u susret, ali nastoji da ih ne laže da sve ide baš glatko. Ima mnogih koji su se pokajali i njegov je savjet da onaj kome je to prvi posao, ne bi trebao da se upusti u ovakvu avanturu.
`Na moru bude jedan do dva dana, jer su to krstarenja koja traju od tri do petnaest dana, tako da se brod zaustavlja i putnici vrijeme provode u obilascima. Obišao sam najljepša mjesta na Karibima. Delfini nas često prate na putovanjima, a kitove rjeđe viđam jer su im vode pretople. Gledao sam stvaranje tornada, ali brodovi su toliko sigurni da sve te vremenske neprilike gotovo i ne osjetite. U Meksičkom zalivu more je zaista nemirno, tu se najviše osjećaju posljedice`, priča Ognjen.
Kaže da mlade ljude često ponese sve to što tamo vide, pa se odlučuju da samovoljno napuste brod i ostanu u nekoj luci. To je slučaj i sa tri Ognjenova prijatelja koja su novi dom našla hiljadama kilometara daleko od kuće.
A, Ognjenu su sada 22 godine i poslom na brodu će se baviti još najviše tri godine. Naučio je engleski jezik, uči španski, stekao je radne navike i namjerava da se dalje školuje.
`Ipak, postoji jedna bolna stvar. Nakon svega što sam tamo vidio i doživio, ja sebe više ne vidim ovdje`, kaže Ognjen na kraju.
On se ubrzo poslije naše priče s njim ukrcao na sljedeći brod i u zavičaj se uskoro neće vraćati. Pitanje je da li će ikada.
A, mnogi mladi ljudi slijede njegov primjer, sve više napuštaju BiH i trbuhom za kruhom bolji život traže negdje preko okeana.