Siniša Mlađenović (47), rođeni Sarajlija, trenutno nastanjen u Bijeljini, tridesetak godina bavi se izradom raznih unikatnih predmeta od kože, a najviše kaiševa, ženskih torbi, privjesaka, podmetača, narukvica, kutija za nakit...
Prilikom izrade ovih unikatnih predmeta, Siniša ne koristi nikakve mašine nego samo specijalno ljepilo, boje i alatke pomoću kojih razne ideje prenosi na prirodnu kožu, uglavnom kravlju ili zmijsku, koja za najviše 24 časa dobija sasvim novi izgled. Tada taj komad postaje unikatno ručno izrađeni predmet s mnoštvom detalja, nijansi i tonova, u zavisnosti od same vrste predmeta, ali i eventualno želje onoga ko naruči za sebe ili neku dragu osobu neki unikatni predmet od kože.
ZANAT `ISPEKAO` NA BAŠČARŠIJI
Zanat je Siniša završio još kao sedamnaestogodišnjak kod tadašnjeg poznatog, a sada pokojnog, majstora Martina na Baščaršiji, jezgru čuvenih sarajevskih zanatlija s čuvenom umjetničkom tradicijom na prostoru bivše Jugoslavije. Prvobitno se bavio izradom unikatnog nakita, ali se s grupom svojih prijatelja, koji su s njim u isto vrijeme završili zanat, potom opredijelio za izradu unikatnih predmeta od kože.
`I tako je sve počelo, a traje i dan danas. Prvo sam izrađivao jednostavnije narukivice i male ženske torbe, što je bilo tada moderno. Nekada sam radio i sandale, u vrijeme kada sam imao organizovanu proizvodnju kožnih predmeta na Baščaršiji. Onda sam počeo izradu i drugih vrsta predmeta od kože, a svi ti predmeti prodavani su širom BiH i Hrvatske, između ostalog u Splitu`, ističe Mlađenović, navodeći da su to bila mnogo bolja vremena za privrednike i zanatlije u odnosu na sadašnje uslove. Neki od njegovih prijatelja s kojima je u isto vrijeme završio zanat u Sarajevu, rasuti su širom svijeta. Između ostalih, jedan radi u Njujorku kao dizajner u poznatoj svjetskoj kompaniji `Beneton`, jedan je radio u Parizu, a sada je u Sarajevu, a Siniša je jedini na prostoru RS.
Mlađenović sav repromaterijal trenutno nabavlja u susjednoj Srbiji, a najviše u Beogradu. Sve izrađuje u svojoj maloj radionici uz pomoć američkih pomoćnih alatki. Za izradu jednog predmeta treba mu uglavnom čitav dan jer se sve radi isključivo ručno i nema korištenja bilo kakve mašine. Kako kaže, kada počne izradu nekog predmeta ne prestaje s radom dok ga u potpunosti ne završi.
`Kada osmislim kako će neki predmet izgledati, počinjem da radim. Na primjer, za jedan kaiš treba mi čitav dan. Uglavnom koristim kravlju kožu prve klase, ali radim i sa zmijskom kožom. Svaki detalj se radi ručno, tzv. štanc. Jednostavnije rečeno radim sve sam od samog procesa krojenja do finala, odnosno završnice, kada predmet može u prodaju`, ističe Mlađenović, dodajući da do sada nije napravio dva ista kožna predmeta.
NADAJU SE SAMOSTALNOJ RADNJI
Sinišina supruga Zorica zadužena je za prodaju unikatnih proizvoda, a za sada nisu u mogućnosti da otvore samostalnu trgovačku radnju niti da investiraju novac u mašine kako bi proširili proizvodnju. Siniša trenutno izrađuje torbe, ali su mu za ovaj vid proizvodnje potrebne i mašine, kojih trenutno nema.
`Nažalost, mi nismo zaposleni, a samim tim nemamo mogućnost da podignemo kredit, koji se trenutno u svim bankama odobravaju onima koji su u stalnom radnom odnosu, tako da objektivno nismo u mogućnosti da dođemo do novca uz pomoć kojeg bismo proširili proizvodnju`, ističe Zorica.
Siniša je do sada imao ponude da radi, između ostalog, za jednu uspješnu srbijansku kompaniju koja se bavi izradom kožne galanterije, ali ih nije prihvatio jer ne želi da mu, kako kaže, neko uzme ideje, znanje i način rada izrade detalja na koži, a da mu poslije da otkaz. Nada se da će uspjeti jednog dana podići kredit ili pronaći neki drugi način kako bi nabavio neophodne mašine.
Njihov desetogodišnji sin Strahinja je talentovan za crtanje. Ne pokazuje preveliko interesovanje za očev zanat, ali ipak, kako kažu, još je mlad i ima vremena da nauči bar dio onoga što bi od Siniše mogao naučiti.