Rudari u BiH nemaju plate dostojne svog napornog rada, rade s opremom starijom od 30 godina, donedavno mnogi nisu imali ni zdravstveno osiguranje, a što je najstrašnije, nije rijetkost da stradaju na poslu.
Rudari kažu da im je praznik svaki dan kada živi izađu iz jama.
Zvanično, rudarski radnici u FBiH kao svoj praznik obilježavaju 21. decembar. Na ovaj dan 1920. godine u tuzlanskom mjestu Husino glad, bijeda i borba za dostojanstvo natjerali su više hiljada rudara u štrajk. Veliki broj ih je pobijen, a u tamnicama je završilo više od 600 radnika. Rudari kažu da danas ne dobijaju batine kada podignu svoj glas, ali ih ubijaju nepravdom.
"Oni koji su po zakonu dužni da nam pomognu, sjete nas se samo kada štrajkujemo i kada je neka nesreća", kaže Sabahudin Kulaglić, koji kao električar u Rudniku mrkog uglja Breza radi od 1982. godine.
Svake godine po nekoliko rudara strada na radnom zadatku. Posljednja nesreća se prije nekoliko dana dogodila u Rudniku mrkog uglja Zenica, gdje su život izgubila dva rudara Muris Pipo i Samir Čajlaković.
U Federalnoj inspekciji rada nisu mogli reći koliko je rudara poginulo od 1995. godine do danas, uz obrazloženje da im za provjeru takve evidencije treba više vremena.
Najveći "proizvođači" invalida rada
"U FBiH je oko 69.000 rudarskih radnika u osam rudnika. Prosječne plate su od 600 do 680 KM, što je sramotno. Zar treba naglašavati da 73,5 odsto struje u našoj zemlji nastaje zahvaljujući isključivo uglju kojeg iskopavaju rudari, a tako su mizerno plaćeni. Ulaganja države u jamske kopove gotovo da nema. Rudari rade s opremom koja je u svijetu davno prevaziđena", upozorava Abdulkadir Smajić, predsjednik Samostalnog sindikata radnika rudnika uglja BiH. Tvrdi da su rudnici najveći "proizvođači" invalida rada.
"Samo u tri rudnika, Zenici, Kaknju i Brezi, ima oko 600 invalida rada. Neki su zbog stepena povreda i bolesti određeni na druge poslove ili su na čekanju dok se za njih ne otvori neko radno mjesto. Nakon svega neobjašnjivo je da rudari još imaju elan da rade. Dok se političari bave sobom i gledaju koliko će iz budžeta izvući za sebe, naši heroji prebacuju norme. Neki su i utrostručili proizvodnju. Ne želimo da se za nas zna samo kada je Dan rudara, već svaki dan", poručio je Smajić.
Zuhdijeta Zaimović radi u magacinu za eksploziv u Rudniku Breza.
"Teško se preživljava sa 450 KM plate i 140 KM toplog obroka. Kao rudarski tehničar u Rudniku mrkog uglja Breza radim već 20 godina i ako bog da - za pet godina ću u penziju. I sin mi tu radi. Svim svojim kolegama povodom Dana rudara bih zaželjela puno sreće, jer nama je praznik svaki dan kada izađemo iz jame živi", kaže Zuhdijeta Zaimović.
Ismet Sokolović, pomoćnik federalnog ministra energije, rudarstva i industrije u Sektoru rudarstva, priznaje da je bilo problema sa zdravstvenim osiguranjem rudara, ali da su tu urađeni pomaci.
"Sada svi rudari imaju zdravstveno osiguranje. Slažem se da rudari moraju imati veće plate, ali u tome se moraju potruditi i uprave rudnika, direktori. Ponavljam, treba adekvatno platiti ljude koji kopaju u jamama, rade sa bagerima, ali svoj udio moraju dati i menadžmenti rudnika", ističe Sokolović.
Rudnik mrkog uglja Breza ove godine, uprkos teškim uslovima rada, zabilježiće rekordnu proizvodnju od rata - 400.000 toga uglja, a iduće godine planiraju i više od toga.
"Ove godine je stogodišnjica postojanja našeg rudnika i rudari su uložili dosta truda i umijeća da se ispune svi zadaci zacrtani u ovoj godini. Iako je tehnologija prilično zastarjela, kao i sistem zaštite, uspjeli smo. Očekujemo i to spajanje s 'Elektroprivredom BiH', koje bi nam moglo donijeti poboljšanje, bolje plate, mehanizaciju, a time bi se povećala i proizvodnja. Uradili smo socijalni program zbrinjavanja radnika koji u tom procesu ne bi mogli naći svoje mjesto. Nadamo se da će se pripajanje realizirati početkom naredne godine", rekao nam je tokom posjete Rudniku Breza direktor Jakub Dinarević.
Primorani na staru mehanizaciju
Kako bismo predočili težinu rudarskog posla dovoljan je podatak da ovi ljudi rade na dubini od 300 do 600 metara. Zbog nedostatka savremenog transportnog sistema ispod zemlje do radilišta ih dijele tri do četiri kilometra koje prelaze pješke.
"To rudare umara već u startu. Gube potrebnu snagu. Radimo sa mehanizacijom koja je stara više od 25 godina i ni remont nemamo često jer to iziskuje velika novčana sredstva. U pravilu, mehanizacija i mašine se moraju mijenjati svakih sedam godina, a mi smo primorani raditi i s onom koja je stara više od dvije decenije", ističe Dinarević, dodajući da su u Rudniku Breza prosječne plate prije godinu-dvije bile od 280 do 300 KM, a sada su 600 KM.
Uprkos teškom poslu, crni od prašine, blatnjavih čizama, s ajzinima (alat za kopanje uglja) u rukama, rudari u Brezi su bili raspoloženi za razgovor.
"Mi se ovdje pozdravljamo samo sa 'sretno', nema drugog pozdrava, a i nema potrebe da vam objašnjavamo zbog čega. Prvi put, prije deset godina kada sam sišao pod zemlju bilo je neprijatno, tegobno, ali sada je to posao za mene kao i svaki drugi. Porodica se mora hraniti. Prije nego krenemo u jamu u džepove stavimo neki sendvič ili kifle i prezalogajimo kada dođe vrijeme ručka", priča nam rudar iz Breze Adem Ohran.
Dvadesettrogodišnji Adnan Bošnjak najmlađi je rudar u Rudniku mrkog uglja Breza.
"Ovdje sam već dva mjeseca i sada ću primiti prvu platu. Princip je da imate jednu narađenu platu. Siguran sam da će biti bolje nama rudarima", kaže Adnan.
Alija Omerhodžić, predsjednik Sindikata rudara Breze, koji je i sam 23 godine bio rudar, tvrdi da se u rudniku brzo gubi zdravlje.
"Ovaj blatnjavi crni put koji vodi do jame vam je 'aleja velikana'. Ovi ljudi jesu istinski velikani. Od ukupnog broja zaposlenih kod nas su 35 odsto invalidi. U Rudniku Breza je 1.200 radnika, od toga njih 700 je direktno vezano za radove u jami", objasnio je Omerhodžić, koji nam je bio domaćin prilikom posjete ovom rudniku.
Obilazeći hale rudnika nemoguće je ne primijetiti halu u kojoj se rudari presvlače. Njihova radna odjeća, čizme, sablasno vise na lancima visoko podignuti, dok se čista odjeća nalazi u limenim ormarima starim više od 50 godina.
Rukuje nestručan kadar
Najveći broj rudnika u RS nalazi se u teškom stanju zbog gubitka tržišta i smanjene proizvodnje u odnosu na prijeratni period, pa su rudnici na granici rentabiliteta, zbog čega često nisu u mogućnosti da kvalitetno održavaju mehanizaciju i uređaje koji su stari od 20 do 30 godina, upozorava Lazar Stojanović, glavni republički tehnički inspektor u Inspektoratu RS.
"Zbog takvog stanja odgovorni u rudnicima nisu u mogućnosti da vrše redovno ispitivanje ispravnosti oruđa za rad, hemijsku štetnost mikroklime u radnim prostorima, te da obezbijede odgovarajući alat, pribor i instrumente, kao i zaštitnu opremu i sredstva za obavljanje radnih zadataka", navodi Stojanović.
Kaže da veliki broj radnika koji trenutno rukuje rudarskim postrojenjima i uređajima nisu rudarske struke.
"Obično su to radnici koji su završili neku od srednjih škola i nakon prekvalifikacije počeli da rade na rudarskim mašinama, što ima za posljedicu povećan broj povreda na radu, a bilo je i smrtnih slučajeva", naglašava Stojanović, dodajući da u RS trenutno nedostaje školovanih radnika za rudarska zanimanja, posebno rudarskih tehničara.
Čak 15 godina u RS se nije iškolovao niti jedan rudarski tehničar.
"Pod hitno bi trebalo u rudarskim centrima kao što su Prijedor, Ugljevik, Gacko i Srebrenica, u sklopu srednjih škola, bar na ograničen period organizovati nastavu za zanimanje rudarskog tehničara i jamskog kopača", smatra Stojanović.
Zbog nepridržavanja propisa o mjerama zaštite na radu, kako navodi, u posljednjih godinu dana protiv odgovornih lica inspektori su podnijeli ukupno 61 prekršajnu prijavu i izdali 31 prekršajni nalog.
Stojanović dodaje da se prema dosadašnjim statističkim podacima u prosjeku u RS dogodi jedna smrtna povreda svakih jednu i po do dvije godine, a oko 25 do 30 težih povreda godišnje i oko 120 do 690 lakših povreda.
Od 1992. godine do danas u rudnicima u RS je smrtno stradalo devet radnika.
Najveći broj povreda dešava se kod kvalifikovanih radnika na održavanju rudarskih mašina pri čemu se najčešće povređuju ekstremiteti, a uzroci povreda su uglavnom neopreznost na radu, improvizacija prilikom uređenja mjesta za rad, te žurba da se kvarovi na opremi što brže otklone.
Svaka greška može biti kobna
Rudari u "Mittal" rudnicima Prijedor i na kopovima Rudnika Omarska, kažu da je taj posao težak i da traži maksimalnu angažovanost. Oko 400 njih radi u direktnoj proizvodnji rude, a samo su u ovoj godini preko svojih ruku prebacili i na tržište isporučili 1.350.000 tona rude i mnogo više rudarske raskrivke ili jalovine. Otpremljena je željeznicom do "Mittalovih" željezara u Poljsku, Češku i Rumuniju. Do kraja godine, tvrde u ovom rudniku, prve tone rude iz Omarske biće otpremljene u željezaru u Zenici.
Prijedorski rudari su prošle godine proslavili vrijedan jubilej, 90. godišnjicu organizovanog rudarenja i eksploatacije rude u rudnicima na tom području.
Četrdesetšestogodišnji Mladen Vokić, rukovodilac grupe za bušenje i miniranje, svakog dana uz posao brine za bezbjednost još 11 svojih drugova.
"To je tim koji je prva karika u proizvodnom lancu ovog 'Mittalovog' rudnika. Moju grupu čine bušači, mineri, vozač eksploziva i poslovođa. U ovom rudniku nije otpremljena nijedna tona željezne rude a da je mi nismo prebacili preko svojih ruku nakon što na kopu prvo izvršimo bušenje, a potom i miniranje. Radimo na stotom metru od površine zemlje i već smo u završnoj fazi eksploatacije rude na kopu Jezero", priča Vokić.
O opasnosti na poslu ne razmišlja, niti o pogrešnim koracima. Njih jednostavno, kaže, ne smije biti.
"Jer poznata je ona da miner griješi samo jednom. Mi u grupi kažemo dva puta, jer prvi put miner grešku napravi kada izabere ovaj posao", dodaje.
Pričom o svom poslu, veli, ne želi da opterećuje svoju porodicu. Ima suprugu i dvije kćerke.
"Moje misli su i na poslu s njima i znam da ne smijem da napravim niti najmanju grešku. Isto razmišljaju i ostali kamarati i na svu sreću do danas, a četiri godine sam rukovodilac grupe, nije bilo tog pogrešnog koraka. Povreda manjih ima, ali najvažnije je da nesreća nema", pojašnjava Vokić.
Najstariji u Vokićevoj grupi, miner Drago Čavlović, punih 35 godina minira površinske kopove.
"Rudarski hljeb sa kojim sam othranio i iškolovao svoju djecu treba zaraditi. Prolio sam na ovim kopovima litre znoja, ali ne žalim. Pošteno sam odradio svoj radni vijek i iduće godine idem u penziju. Kažu da kada rudar dočeka penziju, može se smatrati sretnim čovjekom, a ja, eto, u svom radnom vijeku kao miner povredu nikakvu nisam imao i na bolovanju nikada nisam bio", priča Čavlović.
Uz pozdrav "Sretno" nada u bolje dane
Solidarnost među rudarima je na površinskom kopu Jezero u Rudniku Omarska i te kako prisutna. Potvrđuje to i priča bageriste Gorana Marina. "Sve je to timski rad jer se jedino tako može opstati na ovim kopovima. Smjenu godišnjih doba ovdje i te kako osjetimo. Ljeti se ne može izdržati od vrućine i prašine, a tokom jeseni i zime gazimo blato. Samo drugarstvo nas održava i, istina, u posljednje vrijeme sve bolji uslovi rada i zaštite na radu. Svu potrebnu opremu poslodavac nam je obezbijedio. Jedino bi plata mogla biti veća", govori Marin.
Rudari u ovom rudniku ne otkrivaju kolika im je mjesečna zarada. Pošto rade za privatnu kompaniju mudro kažu da je to dio poslovne tajne. Ipak, dodaju da mjereno onim šta rade i koliko plata bi morala biti veća.
"Vozim grdosiju od 75 tona. Posao je težak, a sve dodatno bar u mom slučaju komplikuje činjenica da sam izbjeglica iz sela Podvidača kod Sanskog Mosta. Tamo sam se skućio i u ratu ostao bez svega. Sada se ponovo kućim, a valjda ću i da se oženim", kaže vozač rudarskog katerpilara Ranko Plavšić.
Vozač Petar Mrđa dnevno dovozeći rudare na posao na kopovima zna preći u svom kombiju i po 100 kilometara. Kaže da se radi po potrebi i danonoćno, te da je jedino važno da se ruda isporuči na tržište.
Ono što je ipak vrijedno pažnje je činjenica da su ova i naredna godina na nivou "Arcelor Mittal" kompanije proglašene godinama zaštite na radu. To, pojašnjavaju u prijedorskom rudniku, znači da su svi radnici, uključujući i rukovodstvo, uključeni u programe edukacije vezane za zaštitu i bezbjednost na radu. Savremenu rudarsku opremu imaju, a uslovi rada, smatraju, mogli bi se i poboljšati.
To znači da uz rudarski pozdrav "Sretno" mogu da se nadaju i boljim danima. Prijedorski rudari proslaviće sutra Dan rudara, svetu Varvaru, svoju zaštitnicu, i bar na trenutak zaboraviti velike brige.
Najveća nesreća 1990. godine
Najveća rudarska nesreća u Bosni i Hercegovini dogodila se 26. avgusta 1990. godine kada je u Rudniku lignita Dobrnja u Mramoru poginulo 180 rudara, a 365 djece ostalo nezbrinuto.
Rudnik mrkog uglja Breza je imao dvije velike kolektivne nesreće.
"Prva se dogodila 1970. godine kada je živote izgubilo 50 rudara u jami Sretno od eksplozije metana, a druga je bila 1976. godine kada je poginulo 17 rudara takođe od metana. Od osnivanja Rudnika mrkog uglja Breza do sada u pojedinačnim nesrećama 160 radnika je izgubilo živote", rekao je Jakub Dinarević.
Uskoro spomenik Aliji Sirotanoviću
Rudnik Breza otvoren je 1907. godine, ali su prva istraživanja počela mnogo ranije, u vrijeme turske carevine. Prolazio je kroz razne faze.
Najpoznatiji radnik ovog rudnika je Alija Sirotanović, koji je 1949. godine oborio svjetski rekord u kopanju uglja. Sa svojih osam komorata za osam sati je iskopao 152 tone uglja.
Alija Omerhodžić, predsjednik Sindikata Rudara Breza, kaže da će do 21. decembra biti završen spomenik u čast Aliji Sirotanoviću u krugu ovog rudnika, ali i spomenik za nastradale rudare u dvije velike nesreće.