Naš sin će živjeti kroz druge ljude, riječi su neutješne porodice Vidović iz Kozarske Dubice, čiji je dvadesetšestogodišnji sin Slobodan, zvani Bobo, prošle godine poginuo u saobraćajnoj nesreći, nakon čega su njegovi organi donirani. Porodica Vidović je, nakon što je konstatovana moždana smrt njihovog sina, odlučila da donira njegove organe i time bar jednim dijelom ublaži tugu i nenadoknadivi gubitak.
"U našoj porodici uvijek se govorilo o ljudima koji u takvim trenucima postupe humano i spase nečiji život. Uvijek smo podržavali takve odluke, mada nismo tada mislili na našu porodicu. Kada se naša nesreća dogodila, mi smo donijeli odluku da je to ispravno", priča Milan Vidović, otac nastradalog mladića.
Zahvaljujući porodici Vidović, petoro ljudi je dobilo priliku za novi život. Njima su na UKC Tuzla presađeni bubrezi, rožnjače i jetra mladića iz Dubice.
I nedavni humani gest jedne sarajevske porodice, koja je odobrila doniranje organa svog preminulog člana, dirnula je građane BiH. Kadaverična transplantacija uspješno je urađena na sarajevskoj Klinici za anesteziju i reanimaciju, a zahvaljujući razumijevanju i velikodušnosti ove porodice spasena su dva života. Nažalost, ovi humani gestovi rijetki su u našoj zemlji, a lista na presađivanje organa, od kojih zavise mnogi životi, je velika.
Novi bubreg čeka oko 600 pacijenata
Iako definitivne liste još nisu napravljene jer bolnice nisu prijavile sve svoje kandidate, iz Donorske mreže BiH navode da na transplantaciju bubrega u BiH čeka oko 600 pacijenata, 200 pacijenata čeka na rožnjaču, a 50 na jetru.
Prema riječima Marine Bera, pomoćnika ministra za planiranje i upravljanje ljudskim resursima u Ministarstvu zdravstva FBiH, u Federaciji BiH na programu liječenja hemodijalizom i peritonealnom dijalizom nalazi se oko 1.100 pacijenata. Ipak, dodaje, taj broj se konstantno mijenja i ima lagani trend porasta.
Ona navodi da je od prošle godine u toku izrada jedinstvene federalne liste čekanja za bolesnike sa zatajenjem bubrežne funkcije.
"Izrada federalne liste čekanja je zahtjevan zadatak, kako u stručnom, tako i u organizacionom smislu, te zahtijeva i velika financijska sredstva. Federalno ministarstvo zdravstva je izradilo uputstvo za izradu jedinstvene liste čekanja. Uputstvom su utvrđeni kriteriji za medicinsku obradu pacijenta prije tipizacije. Također, utvrđena je i dinamika izrade liste čekanja u dogovoru sa dijaliznim centrima", navodi Bera.
Prema njenim riječima, do sada se na listi nalazi oko 120 pacijenata sa teritorije FBiH, s tim što se kontinuirano i dalje formira ista.
"U ovom trenutku ne raspolažemo sa podacima za druge organe, te je zadatak formiranja listi i za druge organe pred nama", kaže Bera.
Ističe da se daleko najveći broj presađivanja organa odnosi na bubrege zbog zatajenja bubrežne funkcije, kao i u drugim zemljama, te su i liste čekanja za ove bolesnike najveće i najduže se čeka na transplantaciju. Ono čemu se ovi pacijenti nadaju jeste kadaverična transplantacija organa, odnosno transplantacija s osoba kod kojih je proglašena moždana smrt.
Transplantacija organa uskoro i u Banjaluci
U BiH trenutno se jedino u kliničkim centrima u Sarajevu i Tuzli može uraditi transplantacija organa.
Međutim, prema najavama nadležnih, uskoro bi i Banjaluka trebalo da dobije centar za transplantaciju, koji bi bio prvi centar ovakve vrste u RS.
Naime, prema riječima dr Ive Komljenovića, nacionalnog koordinatora za dijalizu i transplantaciju RS i jednog od osnivača Donorske mreže BiH, centar za transplantaciju, koji će se nalaziti u okviru banjalučkog Kliničkog centra, trebao bi se otvoriti do kraja godine. Komljenović ističe da će otvaranje ovog centra biti od neprocjenjivog značaja za pacijente i državu.
Navodi da je trenutno u RS na dijalizi 870 pacijenata, dok transplantiranih pacijenata ima relativno mali broj - njih oko 50.
"Mislim da će, kada dobijemo centar i kada se transplantacija bude mogla raditi u Banjaluci, to ići ubrzano", kaže Komljenović, dodajući da će to time s jedne strane biti velika ušteda državi i fondovima, a s druge strane bolesnici će dobiti jedan sasvim novi život ili novi kvalitet života.
On objašnjava da je jedini spas za pacijenata kod bubrega dijaliza, a dijaliza i transplantacija se mogu smjenjivati.
"Kad otkaže transplantirani bubreg, mi opet vratimo pacijenta na dijalizu, nađe se novi bubreg, pa slijedi transplantacija...", objašnjava Komljenović, dodajući da jedan transplantirani bubreg danas uz dobru zaštitnu terapiju traje u prosjeku 10 godina.
Međutim, dodaje, za neke vrste bolesti kao što su, na primjer, neke koštane i krvne bolesti, transplantacija koštane srži ili srca je jedino rješenje da se spasi život.
"Znači nekim transplantacijama se život poboljšava i održava na vrlo visokom nivou, dok se u nekim slučajevima transplantacijom spasavaju životi", objašnjava Komljenović.
Otvaranje centra ima i ekonomske prednosti
Otvaranje centra za dijalizu, prema Komljenovićevim riječima, imaće i ekonomske prednosti. On pojašnjava da jedan pacijent na dijalizi državu godišnje košta 50.000 KM, a transplantirani pacijent, odnosno njegovo održavanje, košta 10.000 KM.
"To znači da, ako je u pitanju transplantacija bubrega, samo po jednom pacijentu koji je transplantiran godišnja ušteda je 40.000 KM", navodi Komljenović.
Takođe, dodaje, za presađivanje organa u inostranstvu pacijenti iz RS plaćaju oko 100.000 maraka, dok će kod nas ono mnogo manje koštati.
Koliko je ovo značajno pitanje pokazuje i podatak da je u RS transplantacija organa svrstana među prioritetne nacionalne projekte.
Prošle godine na banjalučkom KC-u urađena je prva eksplantacija (uzimanje organa od donora), a prema Komljenovićevim riječima, do kraja godine, između septembra i decembra, u Banjaluci bi se trebala izvršiti i prva transplantacija.
"Trenutno pripremamo infrastrukturu, šaljemo kadrove na školovanje, pribavljamo opremu i uspostavljamo saradnju sa našim kolegama sa VMA iz Kliničkog centra u Srbiji, a izvršnu saradnju već imamo sa kliničkim centrima u Sarajevu i Tuzli", navodi Komljenović, dodajući da je od velikog značaja saradnja sa centrima u BiH, ali i u okruženju.
Podsjetio je, na primjer, kada je prije godinu dana u Banjaluci uspješno izvršena eksplantacija organa nesretno preminulog mladića iz Kozarske Dubice, dok je u Tuzli vršena njihova transplantacija.
Komljenović ističe da sve to, ipak, nije dovoljno ako ljudi nisu spremni da doniraju organe. Da bi se radila transplantacija, kako kaže, osnovno je da postoji donacija organa. Ako nema donora organa, ističe, onda nema ni transplantacije.
Za sedam godina samo jedna porodica u RS donirala organe
Unazad nekoliko godina, koliko postoji Donorska mreža BiH, rijetke su porodice koje su pristale da doniraju organe.
Tako je za sedam godina, koliko postoji ova mreža u RS, samo jedna porodica, porodica Vidović, pristala da donira organe sina stradalog u saobraćajnoj nesreći i na taj način spasi pet života. A upravo u ovakvom načinu presađivanja organa ljekari vide spas za veliki broj onih kojima je donirani organ jedini lijek. Ono što im se prepriječilo na putu jeste svijest o prihvatanju ovakvog vida pomoći unesrećenima.
Ruku spasa u slučaju potrebe doniranja organa za sada kod nas pružaju samo najuži članovi porodice.
"Postoji mogućnost da, kada rodbina želi da pomogne djetetu, bratu, sestri ili nekom drugom članu porodice, onda se traži srodnik koji bi mogao donirati organe. Međutim, to je najgora varijanta jer u tom slučaju vi nikada ne znate da li će organ biti odbačen od strane primaoca i onda se može desiti da od jedne zdrave i jedne bolesne osobe imamo dvije bolesne", navodi Komljenović.
I dok se od živog donora mogu uzeti samo parni organi, kadaverična transplantacija može osigurati novi i kvalitetniji život za znatno veći broj oboljelih kojima je transplantacija jedina slamka spasa.
Doktor Komljenović ističe da organi samo jedne moždano preminule osobe mogu spasiti 10 do 12 ljudi od sigurne smrti ili da im poboljša kvalitet života.
"Od živih davalaca mogu se uzeti samo parni organi, a to je bubreg i jedan dio jetre. Znači, mogu se uzeti meka tkiva koja se obnavljaju. Međutim, samo od jedne moždano preminule osobe putem kadaverične transplantacije mogu se donirati dvije rožnjače, srce, pluća, gušterača, jetra, dva bubrega, koštana srž, tetive, koža i crijeva", navodi Komljenović, dodajući da je vijek transplantiranog organa oko 10 godina, uz mogućnost retransplantacije.
Predrasude i strah čine doniranje tabu temom
Iako nadležni velike nade polažu u novi zakon o transplantaciji tkiva i organa, sudeći prema svjetskoj praksi još dosta vremena moglo bi proći dok kod nas sa donorstva skinemo etiketu tabu teme.
I sociolog Ivan Šijaković smatra da doniranje organa još kod nas nailazi na razne predrasude.
"Ljudi su još plašljivi. Postoji jedan visok stepen bojažljivosti ako to čovek uradi da će mu se nešto desiti. Dakle, postoji sujeverje, postoje različite psihološke, kulturne prepreke ljudi koji bi to učinili. Svakako da je to u jednom stepenu prisutno, tako da to verovatno čine ljudi koji nemaju predrasuda. Svi ljudi koji imaju predrasude teško da će to da učine, a naš je svet pun predrasuda i raznih drugih ograničenja", navodi Šijaković.
A dok doniranje organa kod nas ne bude shvaćeno kao najhumaniji gest, bez sumnje za mnoge koji očekuju pomoć, moglo bi već biti kasno.
"Zbog toga je veoma bitno da sve ljude naučimo da je doniranje organa najveći čin humanosti jer nikada se ne zna kada od potencijalnog donora čovjek može postati bolesnik kome tuđi organ život znači", poručuje dr Komljenović.
Na kraju podsjeća i ističe da i vjerske zajednice u BiH takođe podržavaju kadaveričnu transplantaciju organa, uz obrazloženje da je grijeh pokopati sve ono što živom čovjeku može pomoći.