Otvaranje Memorijalnog muzeja i Obrazovnog centra sa novom postavkom o žrtvama ustaškog logora smrti u Jasenovcu prošle sedmice izazvalo je burna reagovanja. Iako je osnovni cilj otvaranja ovog muzeja, koji se nalazi na mjestu gdje je postojao najveći logor smrti u kome je stradalo na stotine hiljada Srba, Roma i Jevreja, bio da što autentičnije predstavi šta se i kako tu dogodilo, postavka Muzeja je po mišljenju mnogih daleko od prikazivanja istine.
I sam predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić nakon obilaska Muzeja je postavio pitanje da li će generacijama koje tek dolaze, nakon posjete ovom mjestu, uopšte biti jasno šta se tu dogodilo. Prilikom otvaranja Muzeja, Mesić je istakao da ovaj muzej ne smije samo ilustrovati počinjene zločine, nego o njima mora cjelovito i pošteno informisati, te dodao da postavkom možda nije dovoljno prikazana brutalnost usmrćivanja stradalih.
NEMA AUTENTIČNIH EKSPONATA
U logoru Jasenovac se događao u prvom redu genocid nad Srbima i Romima, Jevrejima i zločin protiv čovječnosti u kome su stradali antifašisti i obični građani.
Likovna koncepcija i postavka Muzeja rađena je u postmodernističkom duhu, pa se osjećaj tjeskobe apsolutno doživljava. U prvoj prostoriji Muzeja postavljena su dva velika monitora, na kojima je prikazan popis imena stradalih. Iznad mračnog prostora sa mračnim katakombama i razdvojenih prostorija, vise staklene ploče na kojima su bijelim slovima ispisana imena stradalih. Ploče, za koje se ima osjećaj da će vam pasti na glavu, po autorovoj zamisli, stvaraju osjećaj krhkosti života.
Julija Koš iz zagrebačke Jevrejske opštine i član Savjeta Spomen-područja Jasenovac ističe da je od samog početka `uvidjela da je kao članica Savjeta izvan informisanja o planovima o postavci Muzeja`.
`Ono malo informacija koje su dolazile do mene su bile toliko zabrinjavajuće, da sam u siječnju ove godine uputila svoj prilog u zapisniku gdje sam navela što sve se treba tamo navesti i kako prikazati počinitelje. Međutim, moj prijedlog je bio čak i ismijan, a stvari su se odvijale krajnje loše`, ističe Koševa.
Naglašava da Savjet nije bio upoznat sa materijalom muzeja, jer se `veoma dobro pazilo da se o tome ništa ne sazna prije otvaranja muzeja`.
`O materijalu muzeja smo bili upoznati tek devet dana prije otvorenja, na sastanku, gdje je nekoliko ljudi bilo zaista zgroženo postavom. Tada sam izjavila da bi danas ustaše, da su ostale na vlasti, učinile upravo takav postav muzeja. U muzeju su predstavljene notorne gluposti, nekakve gradnje koje su Židovi gradili u Zagrebu što ne predstavlja ništa, o žrtvi se govori s prezirom, a o poglavniku NDH Anti Paveliću s poštovanjem`, ističe Koševa.
Jedan od najboljih hrvatskih istoričara Zorica Stipetić, koja je i predsjednik Savjeta Spomen-područja Jasenovac, takođe je nezadovoljna i ogorčena postavkom.
`Međutim, čini mi se da je veći problem u onome čega nema, nego u onome što je postavljeno, jer smatram da bi trebalo da postoji još jedan prostor koji bi pokazao više autentičnih fakata i predmeta koji su bili u prijašnjoj postavci, tako da se dobije osjećaj istine šta se tu desilo. To je muzej koji se nalazi u Jasenovcu, podignut na mjestu jednog groznog i najstrašnijeg logora, pa bi zato trebala da se na tom spomen-području osjeti ta neponovljiva strahota. Nije dovoljan samo osjećaj zlobe i tuge, nego je potreban i osjećaj pravog, autentičnog rekonstruisanja prošlosti`, ističe Stipetićeva.
Kaže da joj razlozi zbog kojih autentični eksponati nisu izloženi u muzeju, nisu poznati, te da je na čelo Savjeta postavljena u decembru prošle godine, kada je koncepcija Muzeja u potpunosti bila završena, pa je njen uticaj na bilo kakve promjene bio minimalan.
`Ja, gospoda Goldštajn i profesor Milorad Pupovac insistirali smo da se u prostor Muzeja stave svi ti predmeti, jer smo uočili da na tom mjestu nedostaju eksponati koje je Vlada RS, a potom i američka vlada proslijedila Hrvatskoj, što je vidio i predsjednik Mesić, a i logoraši`, objašnjava Stipetićeva.
Na njen zahtjev napravljen je tek mali pomak, koji je, kako kaže, narušio prethodno zamišljenu koncepciju, pa su prije otvaranja Muzeja postavljeni nož, čekić i malj kojim su ubijani zarobljenici.
`Neophodno je razmišljati kako ukloniti postojeće nedostatke nadograđivanjem novog prostora, jer u okviru Muzeja postoji obrazovni centar za predavanja i učenje o ljudskim pravima, genocidu i holokaustu. Upravo zbog toga, Muzej treba nadopuniti eksponatima koji nedostaju`, smatra Stipetićeva. Savjet Spomen-područja Jasenovac, iz tog razloga, je predložio da se prate reakcije posjetilaca i da se prema tim reakcijama koriguje i nadopunjuje sam Muzej.
Međutim, prema riječima Nataše Jovičić, direktora Spomen-područja Jasenovac, jedine promjene koje se planiraju u Muzeju jesu, rotiranje nakon svaka tri mjeseca, odnosno premještanje predmeta koji se već tu nalaze.
Činjenicu da se u Muzeju ne mogu vidjeti dostavljeni autentični eksponati, objašnjava riječima da se u RS još nalazi jedna trećina te građe, te da su u Muzeju postavljeni samo oni predmeti za koje se utvrdilo da su sigurno pripadali Jasenovcu.
`U Muzeju se u staroj postavci nalazilo mnogo fotografija koje nisu pripadale Jasenovcu, što u našoj postavci apsolutno nije slučaj. Ovdje smo prikazali samo ono što je utvrđeno da je istina`, kaže Jovičićeva.
`NAMJERNO KRIJU ISTINU`
U Udruženju bivših logoraša Drugog svjetskog rata ističu da je Vlada RS Muzeju holokausta u Vašingtonu prije nekoliko godina dostavila sačuvane eksponate iz Muzeja, kako bi se izvršila konzervacija tih predmeta za dugotrajno čuvanje. Ugovorom je predviđeno da će se ti eksponati duplicirati i dostaviti hrvatskoj vladi, kako bi se izložiti u ovom muzeju, a originali biti vraćeni RS. Na zahtjev Hrvatske, originalni eksponati, koji su najvjerodostojniji dokaz svega što se dešavalo u logoru, vraćeni su Hrvatskoj, ali kako ističu bivši logoraši, nisu izloženi u Muzeju.
`Očekivao sam da će u novoj postavci biti prikazani predmeti koje je američki institut vratio Hrvatskoj. Međutim, tamo nema ništa od tih eksponata, pa iz svega toga proizilazi zaključak da hrvatska vlast namjerno krije istinu od svih naroda i od svih generacija koje dolaze, što nije primjereno, jer se istina tako neće sakriti`, ističe Gojko Knežević, predsjednik Udruženja bivših logoraša Drugog svjetskog rata, koji je kao osmogodišnji dječak bio zarobljen u logoru Jasenovac. Nakon obilaska Muzeja on je, kaže, stekao utisak da je `postavka imala cilj da pred svjetskom i domaćom javnošću koja nije upućena u sva zbivanja i stvarnost koja se tu dešavala, predstavi događaje u drugačijem svjetlu`.
Njegovo mišljenje dijeli i Stipetićeva.
`Ustaše su još u svojim ranim dokumentima isticali da je potrebno radikalno riješiti srpski problem. Takvu ideju su ugradili kao osnovnu komponentu, koja je u prvom planu za cilj imala likvidaciju Srba. Muzej u Jasenovcu je morao upravo to da pokaže, odnosno da je taj genocid bio planiran. To nije urađeno`, ističe Stipetićeva.
Objašnjava da je prethodna postavka Muzeje odavala pomen kolektivitetu i kolektivnim žrtvama, ali nije toliko uzdizala individualitet, a nova koncepcija je usmjerena prema drugoj krajnosti, u kojoj se odaje počast individualitetu, kako bi se zaklonio kolektivitet.
`Ako se zakloni kolektivitet, onda se na taj način ne vidi genocid u njegovoj punoj istorijskoj dimenziji, kao planirani zločin. To je ta bitnost gdje smo se razilazili, oko koje se vodila polemika i na kojoj sam insistirala, jer sam htjela da se vidi cjelovita istina i o pojedincu i o kolektivitetu`, objašnjava Stipetićeva.
Tvrdnje da je nova postavka Muzeja u znatnoj mjeri ublažila sve strašne događaje koji su se tu desili, Nataša Jovičić objašnjava riječima da je prijašnja postava bila namijenjena prije svega političkoj propagandi i da je velikim dijelom bila zasnovana na - falsifikatima.
`Nama su bili postavljeni visoki standardi prikazivanja, odnosno reprezentacije teme zločina. Oko 50 odsto fotografija, koje su bile izložene osamdesetih godina, odnosno u prethodnoj postavci, prema istraživanju povjesničara Nataše Mataušić, dokazano je da nisu pripadale Jasenovcu`, objašnjava Jovičićeva. Po njenim riječima, istina u Jasenovcu se htjela prikazati novim konceptom u kome žrtva progovara, a ne agresor. Međutim, mnogi tvrde da taj koncept vidno umanjuje ulogu samog agresora.
UMANJEN I BROJ ŽRTAVA
Koncentracioni logor Jasenovac bio je, za razliku od drugih bez plana napravljenih, improvizovanih logora, prvi sistematski izgrađivani koncentacioni logor, koji postaje i najveće mučilište i gubilište ne samo u NDH, već i u cijelom dijelu okupirane Evrope i po broju žrtava jedan od najvećih u Evropi.
Željko Vujadinović, istoričar, ističe da je Jasenovac nezamjenjiv u proučavanju genocida, holokausta i antisemitizma.
`Koncentracioni logor Jasenovac produkt je državne politike NDH, koja ima svoje duboke istorijske korijene. Jasenovac je prevashodno primjer njene ideološke, vjerske i rasne komponente. Prema tom modelu, logor je bio sredstvo rješavanja 'srpskog, jevrejskog i romskog pitanja'. Funkcija logora prije svega ogledala se u politici čišćenja prostora NDH od Srba, Jevreja i Roma. S druge strane, u vjerskom smislu radilo se na zatiranju tragova postojanja Srpske pravoslavne crkve u NDH, a u ideološkom smislu, zbog svojih opredjeljenja Jasenovac je bio stratište komunista, masona i starokatolika. Zbog toga bi svaka postavka jasenovačkog muzeja danas trebala da sadrži taj prepoznatljivi izraz. Između ostalog, on obuhvata i lični i kolektivni identitet žrtve, kao i naznaku mjesta njenog rođenja i življenja prije deportacije u logor. Kao i u slučaju drugih koncentracionih logora, postavka i ambijent današnjeg jasenovačkog kompleksa trebalo bi u najvećoj mogućoj mjeri da odražavaju autentičnost samog logora. To se odnosi i na objekte, eksponate, sredstva za likvidaciju, razne duge ostatke kao i pisani materijal`, ističe Vujadinović. Objašnjava da bi postavka drugačijeg sadržaja značila `popravljanje` istorije, a eventualno predstavila i drugačiji karakter logora. Stoga su i reakcije koje su uslijedile nakon otvaranja Memorijalnog centra razumljive. Ogorčene reakcije je izazvao i evidentno umanjen broj jasenovačkih žrtava. Zemaljska komisija Hrvatske iz 1947. godine, nakon Drugog svjetskog rata utvrdila je da se broj stradalih u ovom logoru kreće od 500.000 do 600.000. Međutim, prema podacima koji su iznijeti u sadašnjoj postavci u Jasenovcu radi se otprilike o 70.000 stradalih.
U svakom slučaju, ovo pitanje zahtijeva dodatna i obimna istoriografska, antropološka, demografska i druga ispitivanja.
`Bilo da se broj preuveličava ili umanjuje, broj svejedno ne može negirati ono što je Jasenovac bio, a bio je mjesto za plansko uništavanje naroda`, ističe na kraju Zorica Stipetić.