Dvadesetdevetogodišnji Mostarac Lorens Listo i ove je godine pobijedio na skokovima sa Staroga mosta u Mostaru. Njegova "lasta" je, već treću godinu zaredom, a četvrti put ukupno, bila najelegantnija i najprofinjenija, opća je ocjena stručnog žirija, ali i publike.
Ovaj Mostarac rođen je svega petstotinak metara od Staroga mosta i cijeloga života je gledao starije skakače kako skaču i od njih je "učio zanat".
"Od malih nogu sam se kupao na Neretevi, i upravo ovdje ispod Staroga mosta sam sa svojih pet godina izvodio prve skokove. Nisu to bili skokovi, to je bilo bacanje u vodu. Još kao dječak sam, dakle, volio skakati sa nekih dva-tri metra u rijeku. U vodi me tada čekala starija raja i oni su me vadili iz vode. I godinama sam povećavao visinu s koje skačem i kvalitetu skoka", priča nam Lorens o svom odrastanju uz Neretvu i Stari most.
Dok vodimo razgovor s njim upravo ispod Starog mosta, objašnjava da je prvi put skočio sa tog zdanja 2000. godine. Tada je most bio drveni i to mu je bilo prvo natjecanje.
"Prijavio sam se na natjecanje, iako nikada prije nisam skočio s mosta. Znao sam da ću skočiti jer me gleda puno ljudi, svi moji prijatelji i rodbina su me bodrili. Prvi put nisam znao kakav je osjećaj skočiti i nije me bilo toliko strah koliko me uhvatila panika u drugome skoku. Jer drugi sam put znao što sam preživio prvi put", kroz smijeh kaže Lorens.
Naglašava kako oduvijek skače "lastu" i kako nikada sa Staroga mosta nije skočio na noge. "Lasta" je, kaže, atraktivnija i ona ga jedino zanima. Ne potcjenjuje skokove na noge, ali jednostavno ta disciplina mu nije zanimljiva. Za skokove se priprema tijekom cijele godine. Ide u teretanu i konstantno se bavi trčanjem.
"To je kao da ulazite u boksački ring u kojem morate izdržati 12 rundi. Ta dva skoka su iznimno fizički zahtjevna. Kad izađete iz vode boli vas cijelo tijelo i obala se ljulja od siline udarca koji ste dobili od vode. Ako je čovjek fizički nespreman, onda je nespreman i psihički i teško mu je izvesti dobar skok. U stvari, tako i dolazi do ozljeda koje mogu biti iznimno teške. Najčešći su lomovi ruke", priča nam Princ s Neretve, kako ga Mostarci vole zvati.
Godišnje skoči desetak puta i to su skokovi uglavnom "za vlastitu dušu" i revijalnog karaktera.
"Prvenstveno skačem zbog adrenalina i ljubavi prema tom sportu. Letjeti zrakom sa visine od 25 metara je nešto prelijepo. Tijelom šiba adrenalin i osjećaj je neopisiv. To je osnovni razlog zbog kojega skačem. Sigurno ne skačem zbog onog bolnog udara", kaže nam Lorens.
Tajna njegove dominacije skokovima u posljednjih nekoliko godina je u specifičnom stilu "mostarskih lasta", koje iznimno cijene kako žiri, tako i publika.
Mostarci skaču, naime, posebnim, i svaki skakač različitim, stilom. Trojica skakača iz Mostara, koji su na posljednjim skokovima izvodili "lastu", skočili su svaki na svoj specifičan način.
"Ostale, pak, zemlje imaju specifične škole skakanja i svi prilično slično skaču. Mostarci, međutim, svi grade vlastiti stil skakanja. Ja primjerice ne gledam u vodu prije skoka. Gledam ravno ispred sebe. Najvažnije je visoko se odraziti od mosta. Tako, naime, skok dobiva na eleganciji. Glavu koristim kao svojevrstan volan. Cijelim tijelom 'upravljam' pomoću pokreta glavom odnosno pogleda. Tijekom leta, a posebno pri ulasku u vodu, važno je maksimalno ukočiti tijelo kako vas voda ne bi doslovno razvalila", objašnjava Lorens.
Pored Mostara, on ističe crnogorski Kolušin kao vrhunski organizirano natjecanje u visinskim skokovima. Ali kolušinske kao i sve ostale skokove u regiji smatra uvertirom u mostarske skokove.
"Mostarski su skokovi nešto posebno, ne samo za Mostarce, nego i za sve naše goste. Ponajprije zbog samoga Staroga mosta i tog ambijenta za skakanje, ali i činjenice da je ovo najviša skakaonica u regiji", kaže ovaj neustrašivi Mostarac.
Stari most mu je nešto posebno, dok "mostarsku lastu" ima čak i istetoviranu na lijevoj nadlaktici.
"Most je dio mene i znači mi puno toga. Cijelu godinu provodim u blizini mosta i mislim na skokove", kaže Lorens.
Najdraži mu je skok bio kada je otvaran obnovljeni Stari most 2003. godine. Tada je, kaže, puhao jak vjetar, bila je noć, reflektori su skakačima išli u oči, tako da nisu vidjeli vodu, nego su skakali "po osjećaju".
"Tada sam se malo i ozlijedio, ali bilo je to nezaboravno iskustvo", sjeća se Lorens, dodavši kako jedva čeka sljedeće skokove i nadajući se da će ponovno pobijediti.
Kaže kako će odustati od natjecateljskih skokova kada uvidi da je netko mlađi značajno bolji skakač od njega.