Na početku ovog razmišljanja navešću rečenicu našeg mudrog vladike Nikolaja Velimirovića, odnedavno svetitelja Srpske pravoslavne crkve Svetog Nikolaja Lelićkog. Bio je savremenik zlog vremena po državu i srpski narod. I sam je bio zatočenik zloglasnog logora "Dahau" u nacističkoj Njemačkoj.
Sav taj užas je doživljavao sa dubokim bolom i o njemu razmišljao da bi kasnije zapisao: "Država bez Božjeg blagoslova, vojska bez patriotizma i politika bez morala osuđeni su na propast". Živeći ovo sadašnje vrijeme, našu krutu svakodnevicu, ova rečenica postaje živa i aktuelna.
Neću naglabati o korona virusu zato što ovu zarazu smatram bezopasnom, naprotiv, već što protiv ove zaraze proizvedoše vakcinu i možemo se nadati da će ova bolest biti suzbijena. Mnogo me više brine zaraza koja je zahvatila našu političku pozornicu. Ne znam kojim bi se imenom mogao nazvati, ali znam da je virus ove zaraze opasniji od korone. Korona virus napada pluća, a ovaj napada mozak, prenosiv je i brzo se širi, a vakcine ni na pomolu. Prvi u regionu od nje oboli crnogorski lider Milo Đukanović i nikako da se čovjek izliječi niti može umrijeti. U bolesničkom bunilu promijeni vjeru, naciju, čak i jezik. Da li bliskim kontaktom ili na neki drugi način, od iste te zaraze obolješe neki od lidera stranaka u Republici Srpskoj. Tuga ih je gledati, a još tužnije slušati, i na njihovo pojavljivanje radi zdravlja najbolje je ugasiti televizor. Kada bi htio propratiti samo sedmicu-dvije unazad, recimo od posjete ruskog ministra Lavrova pa nadalje, glava da prsne od silnih izvještaja, saopštenja, demantija i antidemantija, povodom njegove posjete. Za normalan svijet, činjenički gledano,
Rusija u Dejtonu nije bila samozvani gost, već zemlja koja je pozvana i bila potpisnica i garant sprovođenja postignutog sporazuma i najnormalnije je da se interesuje kako se potpisano sprovodi. Za one neobaviještene kratka pamćenja i slabog istorijskog znanja, moram reći da je carska Rusija prije skoro 200 godina bila potpisnica Bukureštanskog i Sanstefanskog mira, nakon čega je Turska 1830. godine donijela Hatišerif kojim je Obrenovićevoj Srbiji priznata ograničena samostalnost i time počela obnova srpske državnosti. Dejtonskim sporazumom Republici Srpskoj je priznata ograničena državnost, to je nesporno, problem je što se do tada stečeno u ratu pokušava oteti u miru. Pokušaji omalovažavanja ove posjete, a onda bojkot i poslije toga izmišljena afera s ikonom i, vrhunac svega, histerija muslimanskih lidera, kojoj se nažalost pridružiše i neki nazovimo ih Srbi.
Nije to samo histerija, to je mržnja vjekovna. To je ona mržnja o kojoj je pisao naš nobelovac Andrić, mržnja koja se hrani i njeguje, koja se podstiče. Ovdje bih dodao da je to ona bratska mržnja, onih koji su otpali, prema onima od kojih su otpali. Ne treba da čudi mržnja prema Rusima koja nije od juče ako se ima u vidu istorijska činjenica da su na poziv osmanlijske Turske bosanski muslimani išli u rat protiv tadašnje carske Rusije i da su velika zla činili nezaštićenom ruskom narodu. Možda je i u ovim sadašnjim muslimanima koji se preimenovaše u Bošnjake provrela zla pradjedovska krv. Svjedočanstvo o tome ostavio je književnik njihove vjere, ali ne i njihove pameti, Meša Selimović. Kad sam već kod ovog pisca, preporučio bih da ga čitaju i Srbi i muslimani. I jedni i drugi imali bi šta naučiti. Srbi kad bi ga čitali manje bi bili naivni i manje bi se iščuđavali onom šta im se događa, a muslimani, pogotovo oni kvaziistoričari koji tragaju za identitetom i korijenima, preporučio bih im da pročitaju njegovu knjigu "Sjećanja", možda će im pomoći i skratiti vrijeme u traganju.
O međunarodnim predstavnicima ne znam šta reći. Rusi im se priviđaju i gdje ih ima i gdje ih nema. Uvode im sankcije, optužuju ih za trovanja, uticaj na izbore, gušenje demokratije, za sva zla ovog svijeta, a u suštini smeta im jaka Rusija, ona koja poštuje međunarodno pravo i od drugih traži da ga poštuju. Zašto ne reći nekim zapadnim centrima - moćno rusko pravoslavlje smeta im isto koliko i srpsko. Najnovija im je kovanica maligni uticaj Rusije. Preporučio bih našim liderima da ih pozovu da prošetaju sarajevskom čaršijom i vide ono što im je dobro poznato, one silne islamske centre koji školuju domaće muslimane, uče ih novom praktikovanju islama. Njihov produkt su vehabizam, selafizam, paradžemati, koji su rasadnici radikalizma i mržnje prema svemu što nije islamsko.
Javna je tajna da su u njihovim kampovima vršene obuke i regrutacija džihad ratnika, odakle su slati u ratna područja da ratuju za Islamsku državu. Sve je ovo dobro poznato stranim dušebrižnicima, međutim u Republici Srpskoj o ovome malo bi se šta znali da nije bilo po vjeri muslimana, ali po pravednosti izuzetno humanog i hrabrog čovjeka Dževada Galijaševića. Izuzetan poznavalac i analitičar ovih naših prilika, ukazuje da pretjerani radikalizam i fanatizam vode u mržnju iz koje se sva zla rađaju. Ovim upozorava i dobro čini drugim narodima, ali i svome narodu u osvješćivanju i oslobađanju od mržnje.
Nadalje, ono oko čega su krenule žestoke polemike su odluke CIK-a. Za rad ovog tijela moglo bi se kratko reći: nezakonito izabrana komisija donosi nezakonite odluke, ili po onoj narodnoj "kopile rađa kopile", a onda, koja drskost, htjeli bi da zabrane svaku kritiku na rad te komisije. Valjda po uzoru na Amerikance koji najaviše i donošenje zakona po kome bi krivično kažnjavali sve one koji bi kritikovali njihove izbore. Tuga je za sav srpski narod činjenica da su za takve odluke glasali i dvoje članova nazovi Srba iako je jasno da su usmjerene ne samo protiv nekih stranaka, već protiv srpskog interesa u cjelini. Svijetla tačka u CIK-ovom cirkusu jeste hrvatski član, čije ću ime pomenuti sa visokim poštovanjem - Vlado Rodić, koji je glasao protiv nezakonitih odluka.
Ono što već duže vrijeme zaokuplja pažnju i dodatno truje političku scenu bh. zvaničnika, pa i javnosti, a to je stari-novi problem - migranti i kad malo splasnu prepucavanja tu je takozvana međunarodna zajednica da to pospješi, da nas pouči ovdašnjoj humanosti i ljudskim pravima. Ovdje bih kratko da napomenem, Srbi živeći vijekovima na ovoj balkanskoj vjetrometini preko koje su prolazili mnogi zvani i nezvani, znali su kako sa pozvanim gostom, a kako sa putnikom namjernikom i nisu išli komšijama po pamet. Za putnika namjernika se znalo: ako je gladan nahrani ga, ako je žedan napoji ga, a onda ga izvedi na raskrsnicu i pokaži mu put, pa neka produži tamo gdje je naumio. Tako je bilo tada, a tako bi trebalo postupiti i sada. Međutim, ovdje su stvari mnogo složenije, ovdje je pravilo da pravila nema. Pošto se zaključilo da je ovo bezbjednosni problem, onda je taj resor trebalo i da ga rješava. Prethodno, kad je to mjesto popunjavao srpski kadar, za njega izbjeglice kao problem nije ni postojao, osluškivao je šta će mu biti došapnuto iz stranih ambasada, ili centrale SAD, i takve je izjave prenosio javnosti. Bruka i ruglo i ništa više. Poslije njega muslimani zauzeše taj resor. Prvo je Fahrudin Radojčić pokušao da ovaj problem riješi na logičan i po međunarodnom pravu zakonit način.
Opet da naglasim: Bosna je ovo i što bi se nešto rješavalo kako treba kad može kako ne treba. Smijeniše Fahrudina, postaviše Selmu. Za ovog drugog ne samo da migranti nisu problem, već su dobrodošli u godini korone, kad je zakazao turizam da se valjda od njih nešto prihoduje. Izbjeglice koje nisu samo problem u Unsko-sanskom kantonu, već cijeloj državi, pa i Evropi, oni su za Selmu dobrodošli turisti, tako reče i ne pomače se. Sve ovo navodi na razmišljanje da li su ove migracije dio nečijeg projekta sa nekim dugoročnim ciljem, prirodne sigurno nisu. Migranti su već jednom bili u Evropi čim su prešli Sredozemno more, pa su ponovo izašli iz Evrope da bi došli u ovu našu sirotinju na stan i hranu, a onda ponovo hoće u Evropu. Ne bi začudilo da ih je neko pozvao, veli - kad ste već tu svratite malo i kod nas na kahfu, a usput možete posjetiti i neke od rođaka koji su ovamo stigli već devedesetih i fino se odomaćili. Ovdje mislim na džihad-ratnike koji dođoše u pomoć takozvanoj Armiji BiH, kojima je rahmetli Alija izdašno dijelio ratna priznanja, a kasnije i državljanstva BiH. Suđenje Mahmuljinu nas je još jednom podsjetilo na Alijine džihad-ratnike, kojima je sva hrabrost bila alakanje i umobolno iživljavanje nad nemoćnim civilima i zarobljenim srpskim vojnicima. Da cinizam bude veći, tadašnji evropski nazovi mirotvorci su odsječene srpske glave slikali i prikazivali evropskoj i svjetskoj javnosti kao srpske zločine nad nedužnim muslimanima. Na pritiske svjetskih mešetara da migrantske centre treba graditi i u Republici Srpskoj, da bi se teret migranata ravnomjerno rasporedio.
Naši zvaničnici do sada nisu podlegli pritisku, stava su da se ne prihvata osnivanje migracionih centara u Republici Srpskoj i to je za svaku pohvalu, međutim smatram da su propustili da kažu i zašto neće. Razlog je sljedeći: nepoželjni su jer dolaze većinom iz zemalja odakle su devedesetih godina dolazili džihad-ratnici koji su pod Alijinom zastavom mnoga zla činili srpskom narodu i da mi ovim migrantima koji kriju identitet i nemaju lične dokumente ne vjerujemo. Iznenadi me nedavna izjava predsjednika vlade kad reče da će vlada finansirati kontejnere za smještaj 500 migranata. Predsjedniče, brate, preispitaj svoju odluku i već ako se ima daj kontejnere onoj srpskoj sirotinji da li sa lijeve ili desne strane Une, nije važno, a te bjelosvjetske avanturiste nahrani, napoji i uputi neka nastave kuda su naumili.
U namjeri da ovu "kažu" privedem kraju, vratiću se na početak, na rečenicu svetoga vladike: "Mi ovdašnji, savremenici bijasmo svjedoci raspada i propasti zajedničke nam države, države stvorene bez Božjeg blagoslova". Nakon rušenja Berlinskog zida globalisti i stvaraoci novog svjetskog poretka s evropske mape i prije konačnog raspada izbrisaše Jugoslaviju. Oni su bili projektanti, a za izvođače radova uzeše jugoslovenske komuniste koji se preko noći preobraziše u nacionaliste. Od Triglava do Prokletija srpski narod je proglašen okupatorom i agresorom, a protiv takvih sva su sredstva dozvoljena. Od ubistava srpske djece koja su se sticajem okolnosti našla u Sloveniji na odsluženju vojnog roka u do tada zajedničkoj državi, pa u Hrvatskoj gdje su kao konstitutivan narod proglašeni manjinom da bi i takvu manjinu pobili i protjerali, slijedila je Bosna i krvavi građanski rat, i u završnici Kosovo i ne samo zločin, već i otimačina vijekovne teritorije (kolijevke Srpstva). Ovo je bilo treće stradanje Srba u jednom vijeku. Jedina svijetla tačka u svom ovom zlu jeste Republika Srpska. U miru je stvorena, zahvaljujući patriotizmu ne samo boraca, već ukupnog naroda, odbranjena. Ako se uzme u obzir da je gruntovno 65 procenata zemljišta pripadalo srpskom narodu, a radi mira prihvaćeno 49 procenata u okviru Republike Srpske, znači 16 procenata srpskog grunta ostalo je u Federaciji BiH. Branili su svoj etnički prostor, naselja, gradove, kuće i okućnice, gdje su bili katastarski vlasnici. Pred ovom činjenicom sve optužbe o genocidu, progonu, etničkom čišćenju su rezultat mržnje naših komšija zbog neostvarenog ratnog cilja, da ovladaju cjelokupnim prostorom BiH i da druge protjeraju ili potčine svojim pravilima.
Dakle, Republika Srpska je pravedan dobitak za srpski narod, a pravedan dobitak i Bog blagosilja. Srpska vojska je odbrani u ratu, a na onima koji politički predstavljaju Srbe je da je brane u miru. Kako reče sveti vladika, politika bez morala je osuđena na propast. Zamislimo se kao narod, a posebno oni koji ga vode koliko je morala kod pojedinih političkih predstavnika, a ja ću dodati i kulture. Prisjetite se zakletve koju ste dali pred svijećom i jevanđeljem, preispitajte se kao Srbi i pravoslavci da li ispunjavate Božje zapovijesti, bar one dvije koje zapovijedaju "Ne laži" i "Ne svjedoči lažno". Prisjetite se iz jevanđelja dviju najvećih Hristovih zapovijesti, prisjetite se jevanđeljske priče "Kad dođe vrijeme vršidbe, žito će se odvajati od pljeve", pobrinite se da ne budete pljeva. Ako niste vjernici, na šta takođe imate pravo, sjetite se one narodne "Ko neće brata za brata, dobiće tuđina za gospodara". Ovim bih i završio, uz poruku: "Srbi, braćo, prizovimo se pameti".
Vasilije Šinik