Prolazila sam kroz pakao 28 godina, jer je muž tukao i psihički maltretirao i mene i djecu. Skoro svakodnevno sam trpjela batine i njegove prijetnje da će nas pobiti, zbog čega sam ga nekoliko puta ostavljala, ali, pošto nisam imala kuda, na kraju bih mu se ponovo vraćala, počela je svoju životnu priču jedna od bivših korisnica Sigurne kuće u Banjaluci.
Umjesto da bude sigurna luka i utočište mira, brak te četrdesetosmogodišnjakinje je od prvih dana bio ispunjen bolom, patnjom i zlostavljanjem, kroz koje je svakodnevno prolazilo i njihovih šestoro djece.
"Često sam bila izmorena od batina i kada više ne bih mogla da trpim, napuštala sam ga sa djecom, ali ni ja ni djeca nismo imali posao, niti bilo kakav izvor prihoda, tako da sam ponovo morala da mu se vratim", priča naša sagovornica.
Njen ionako težak život, ispunjen bolom, otežavala je smrt jednog od sinova, ali i bolest mlađeg sina invalida, kojeg je godinama vodila na rehabilitaciju u Beograd.
Nakon 20 godina straha i strepnje od raznih muževih prijetnji, desila se još jedna tragedija.
Ne mogavši da istrpi očevo maltretiranje, bolesni dječak je prije tri godine izvršio samoubistvo, što je dotuklo majku.
"On više nije mogao da istrpi njegovo neprestano maltretiranje, zbog čega se objesio. Mislila sam da se nikada neću oporaviti od tog bola", priča naša sagovornica.
Prijetnje: Kaže da je zlostavljanje ostavilo posljedice i na najmlađeg sina, koji je vrlodobar učenik, ali ima govornu manu.
Kao najteže dane svog života, osim kada je izgubila dvoje djece, navodi dane kada ju je muž, zajedno sa djecom, izbacio iz kuće, tek nekoliko dana nakon što je imala tešku operaciju.
Da stavi tačku na takav život, sprečavali su je neimaština, ali i njeni roditelji, koji su se nadali da će se muž, s godinama, početi mijenjati, što se nikada nije desilo.
Kaže da se više puta obraćala policiji, ali da joj ni oni nisu bili od pomoći, jer bi, nakon plaćene kazne za zlostavljanje, njen suprug ponovo nastavljao da živi po starom, što bi značilo nastavljanje mučenja svoje porodice.
"Obraćala sam se više puta policiji. Par puta su internevisali, međutim, poslije bi govorili: 'Mi vama ne možemo pomoći, vi ste u braku, rješavajte svoje probleme kako znate i umijete', tako da više nisam imala kome da se obratim, iako mi je prijetio da će me ubiti nožem", priča žrtva zlostavljanja.
Za sigurnu kuću saznala je sasvim slučajno, od prijateljice, od koje je na veresiju kupovala odjeću za djecu, jer muž nije mario ni za izdržavanje djece.
"Kada sam otišla kod nje i kada je vidjela moje ruke modre od batina, rekla mi je da više ne smijem da čekam i da će mi pomoći da se riješim njegovog mučenja", priča bivša korisnica Sigurne kuće, koja je nakon 28 godina braka, uprkos činjenici da nema posao, izmorena od zlostavljanja, odlučila da se razvede.
Proganjanje: U sigurnoj kući je bila smještena četiri mjeseca, ali ni to vrijeme nije bila pošteđena muževih prijetnji, koji je, saznavši gdje se nalazi, nastavio da je proganja, zbog čega je par mjeseci bio smješten na Psihijatrijsku kliniku.
Za vrijeme boravka u Sigurnoj kući, uspjela je da pronađe zaposlenje, a potom i smještaj.
"Međutim, kako imam problema s kičmom, nakon godinu i po dana dobila sam otkaz u preduzeću gdje sam radila, tako da sam opet bez posla. Sada povremeno radim kao čistačica, ali samo neka me ne muči i ne tuče, ako treba prosiću da prehranim djecu, ali neću ponovo da trpim maltretiranje", kaže naša sagovornica, dodajući da nijedno od dvoje punoljetne djece, iako su završili srednju školu, ne mogu da nađu posao.
Njeni ožiljci od bola, mučenja i smrti dvoje djece, nikada neće zacijeliti, ali je bar, kako kaže, nakon skoro tri decenije, pronašla svoj mir.
"On je saznao gdje sada živim i sada me uznemirava, ali se više ne bojim. Odlučila sam da se razvedem, skupila sam hrabrost dok sam bila u Sigurnoj kući i više se ne vraćam starom životu", priča naša sagovornica, koja se, kaže, nikada neće moći odužiti ženama u Sigurnoj kući za podršku koju su joj pružile.
Kao žena koja je godinama trpjela maltretiranje, iz ličnog iskustva, ženama žrtvama zlostavljanja, poručuje da ne trpe nijednog dana.
"Da sam bila pametnija ni jednog dana ne bi živjela u takvim uslovima, jer sad tek vidim kroz šta sve sam prošla. Stalno se molim Bogu, samo da mi djeca budu dobro i da se jednog dana skrase, a za mene je lako", završava svoju potresnu ispovijest naša sagovornica, koja je samo jedna od mnogih žena, koje su svakodnevno izložene nasilju u porodici.
SOS telefon: Prema podacima banjalučkog Udruženja "Udružene žene" za prva četiri mjeseca ove godine, evidentirano je 335 poziva na SOS telefon.
Lana Jajčević, pravna savjetnica tog udruženja, ističe da je taj broj poziva još samo "vrh ledenog brijega", te da ni približno ne oslikava stvarno stanje po pitanju broja žena žrtava nasilja.
"Žrtve nasilja, nažalost, gube povjerenje u institucije, bez obzira na to što su zakonom zaštićene, jer je u praksi situacija daleko drugačija", ističe Jajčevićeva, dodajući da su u Sigurnoj kući trenutno smještene četiri žene sa djecom.
Zakonom je, kako ističe, predviđeno izricanje zaštitne mjere, udaljavanja nasilnika sa mjesta gdje je počinio nasilje, ali se ta mjera ne izriče.
"Sve se, nažalost, završava sa novčanim kaznama, a što je još najgore, žrtva nasilja praktično nema priliku ni da se brani, jer se često takvi slučajevi tretiraju kao obostrani prekršaji, pa ispadne da su se muž i žena potukli, jer ako se žena brani, policija prekršajnu prijavu podnese protiv oboje", objašnjava Jajčevićeva.
U tom slučaju, oboje supružnika su dužni platiti po 300 KM, što je za porodicu 600 KM, te, kako ističe Jajčevićeva, to znači da je žena opet kriva što je dobila batine.
Dodaje da Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, nije dao rezultate koje su očekivali.
Na isti problem ukazuje i Dalila Bojić, socijalni radnik u Centru za socijalni rad Banjaluka, dodajući da, kada bi pitali žrtve da li zakonska regulativa zadovoljava potrebe žrtava, sa sigurnošću bi rekle: "Ne, ne štite me dovoljno normativna akta".
"Istovremeno bi to potkrijepile pragmatičnim razlozima kao, na primjer: 'Zašto djeca i ja moramo napustiti kuću, kakav je to zakon po kome počinilac nasilja ostaje, a ja se izolujem iz stambenog prostora, zašto djeca moraju mijenjati školu i okruženje zbog nasilnog oca, u čemu je svrha novčane kazne koju opet platim ja, a na uštrb djece i osnovnih potreba porodice, kada će se počinioci nasilja neposrednije procesuirati'", ističe Bojićeva.
Nezadovoljni Zakonom: S pozicije Centra za socijalni rad, kao član Tima za pomoć i podršku žrtvama porodičnog nasilja, Bojićeva, ipak, smatra da postoje argumenti i za i protiv zakonskih rješenja u dijelu zaštite žrtava porodičnog nasilja.
"Formalno-pravno ovo je oblast koja je zakonski regulisana što je, u odnosu na par godina ranije, veliki napredak. Međutim, i dalje srećemo žrtve nezadovoljne procesuiranjem počinilaca nasilja. Smatram da bi za početak bilo dovoljno proširiti sudsku praksu, odnosno sankcionisati počinioce raznoliko u okviru propisanih zaštitnih mjera", smatra Bojićeva.
Međutim, dodaje da s obzirom na to da je sudska praksa prilično utvrđena i manje fleksibilna, a naš balkanski narod po prirodi ima konzervativan pogled na porodične odnose, smatra da bi, u buduće, fokus interesovanja institucija sistema podrške trebalo da pređe sa posljedica na prevenciju nasilja.
U Ministarstvu unutrašnjih poslova RS, međutim, ističu da nema sumnje u to da je usvajanje Krivičnog zakona RS od oktobra 2001. godine povećalo aktuelnost te problematike i doprinijelo razbijanju vladajućih predrasuda i oslobađanju potencijalnih žrtava koje sve više traže zaštitu nadležnih institucija, među kojima i policije.
"Uloga policije u suzbijanju ove pojave je strogo zakonska, pri čemu važnu ulogu igra takozvano 'pravilo šava', odnosno procjena da li se radi o nasilju ili ne, te ima li elemenata krivične ili prekršajne odgovornosti", naglašava Mirna Šoja, portparol Ministarstva unutrašnjih poslova RS.
Prijave: Ona dodaje da su identifikacija počinioca, provođenje istražnih radnji i lišenje slobode represivne mjere koje preduzima policija kako bi nasilje bilo okončano i uspostavljena kontrola nad nasilnikom.
"Adekvatnom primjenom raspoloživih zakonskih mjera, kao i odgovarajućom saradnjom žrtava nasilja s policijom, prvenstveno u oblasti prijavljivanja krivičnog djela i njegovog počinioca, postigli bi se znatno povoljniji rezultati u suzbijanju pojave nasilja u porodici", objašnjava Šoja.
Ona dodaje da je ta problematika, inače, specifična iz više razloga, a prije svega zbog postojanja običajnih normi i određenog patrijarhalnog stereotipa, koji ima za posljedicu mišljenje da su odnosi unutar porodice privatna stvar, tako da se ova djela često ne prijavljuju niti sankcionišu, što stvara utisak da su se ranije rjeđe dešavala.
"Takođe, proces odvijanja nasilja je složen, traje godinama i ne dešava se iznenada. Nasilje počinje verbalnim, a može se završiti fizičkim obračunom, prerasta u krivično djelo tek kada traje neko vrijeme ili kada izazove posljedice i povrede koje su uočljive i dokazive. S aspekta rada policije bitno je da se svi slučajevi prijavljuju, jer se samo na taj način može smanjiti procenat 'tamne brojke' iza koje se nalaze sukobi koji ostaju poznati samo unutar porodice", naglašava Šoja.
Prema podacima MUP-a RS, u 2009. godini prijavljeno je 250 krivičnih djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici, tužilaštvima podnesena 242 izvještaja i prijavljeno 247 počinilaca.
"U odnosu na 2008. godinu broj krivičnih djela je manji za 33 odsto, broj izvještaja takođe za 35 odsto, a broj prijavljenih lica manji je za 34 procenta. Istovremeno su 1.033 takva slučaja sankcionisana kao prekršaji po Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici, bilo kroz zahtjeve za pokretanje prekršajnog postupka ili putem prekršajnih naloga", ističe Šoja.
Dodaje da su u najvećem broju slučajeva nasilničkog ponašanja žrtvama nanijete tjelesne povrede, koje su redovno praćene verbalnim vrijeđanjem, ozbiljnim prijetnjama, odnosno psihičkim maltretiranjem, koje ponekad ostavlja trajne posljedice po mentalno zdravlje žrtve.
Ponavljanje: U MUP-u RS ističu da se neka od tih krivičnih djela vrše učestalo i u istim porodicama, odnosno ponavljaju se uz usložnjavanje i proširenje sukoba sa sve težim posljedicama.
"Na postupke procesuiranja i sankcionisanja krivičnih djela nasilja u porodici i porodičnoj zajednici negativno se odražava i nedovoljna saradnja žrtve nasilja sa policijskim organima. Uzrok je najčešće ekonomska ili emocionalna zavisnost, osuda sredine i slično", ističe Šoja.
Dodaje da žrtve u tom smislu uglavnom odustaju ili odbijaju da prijave izvršioca, što posebno otežava rad policije, a naročito kada slučajeve prijavljuju treća lica, komšije ili rodbina oštećenog.
Od početka 2010. godine do kraja maja, u Centru za socijalni rad Banjaluka registrovana su 124 počinioca nasilja u porodici.
"Od ukupnog broja, 111 počinilaca je bilo muškog, a 69 ženskog pola. Procentualni odnos od 91 procenat muškaraca u odnosu na svega devet odsto žena", navode u Centru za socijalni rad Banjaluka.
Saradnja: U Gender centru Vlade RS, tvrde da je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici prvenstveno usmjeren na to da žrtve nasilja moraju biti u fokusu interesovanja i zaštite i on u tom smislu propisuje obaveze za sve koji bi trebalo da učestvuju u zaštiti žrtava, odnosno subjekte zaštite.
"Međutim, u praksi je važno da subjekti zaštite budu u bliskoj saradnji i koordinaciji da bi se postigla efikasnost u samoj primjeni zakonskih odredbi.
Gender centar RS u skladu sa svojim nadležnostima radi na unapređenju postojećih i novih multisektorskih modela saradnje subjekata zaštite, koji su naročito važni na lokalnom nivou", ističu u Gender centru.
Dodaju da na tom nivou funkcionišu policija, centri za socijalni rad, zdravstvene ustanove, nevladine organizacije i sigurne kuće, uključujući pravosuđe, koje procesuira ova djela.
Podaci Gender centra Vlade RS, koji pokazuju da je na pet SOS linija u RS, tokom prošle godine evidentirano 1.440 poziva žena, žrtava zlostavljanja, ukazuju da je problem nasilja nad ženama i dalje marginalizovan u društvu, te da se, uprkos novim zakonskim regulativama, stanje u praksi ne poboljšava mnogo.
Žene žrtve nasilja u 69 odsto slučajeva
Prema raspoloživim podacima MUP-a RS, u 69 odsto prijavljenih slučajeva žene su bile žrtve nasilja od strane svojih sadašnjih ili bivših muževa, sinova ili drugih srodnika.
"U 19 odsto slučajeva, žrtve su lica muškog pola, a na djecu, kao neposredne žrtve porodičnog nasilja, odnosi se 12 odsto prijavljenih slučajeva. Ne smije se zanemariti ni činjenica da su djeca svjedoci nasilja u porodici i da narušeni porodični odnosi ostavljaju traga na njihov razvoj, te se i u tom smislu moraju tretirati kao žrtve", ističe Mirna Šoja, portparol MUP-a RS.
Broj prijavljenih krivičnih djela nasilja u porodici u 2009. godini u gradovima RS:
- Banjaluka 105
- Bijeljina 67
- Doboj 43
- Istočno Sarajevo 15
- Trebinje 20
Edukacija
Edukativni centar za prekvalifikaciju žena u frizerski i kozmetičarski sektor, koji bi tokom narednih mjeseci trebalo da počne sa radom, omogućiće devetomjesečnu edukaciju za pet žena, koje nemaju zaposlenje, a među kojima će biti kontaktirane korisnice Sigurne kuće, nakon čega je predviđeno da te žene odmah dobiju zaposlenje u salonima.
"Dugo smo radili na tom planu. Make-overi su se, međutim, pokazali kao kratkotrajni. Mi ih dotjeramo i uredimo i one se tako lijepe vraćaju u svoj ružan svijet, jer nemaju posao, nisu samostalne i ovo bi bila prilika da ih osposobimo za zanimanje, koje će im obezbijediti zaposlenje", navodi frizer Dado Kotur iz Banjaluke, pokretač tog projekta, dodajući da bi već u septembru naredne godine, prva grupa žena, trebalo da počnu raditi u salonima.