Radujte se, jer Hristos je pobijedio tamu, zlo i smrt i vaspostavio vječni život, poručuje protonamjesnik Boško Maksimović, paroh čađavičko-orahovljanski.
Po njegovim riječima, za bolesnog čovjeka najvažnije je da sačuva vjeru, koja je, uz nadu, lijek protiv svake bolesti. Ocjenjuje da je bolesnom čovjeku više od svega potreban drugi čovjek.
"Čovjek vjere i optimizma biće mu najbolji lijek i najbolja terapija, jer i iz Jevanđelja vidimo da se bolesni čovjek Hristu ne žali na samu bolest i oduzete noge, već se žali da nema čovjeka, vapije za drugim čovjekom. Potrebni smo jedni drugima, moj bližnji je moja najveća radost i utjeha", napominje Maksimović.
U vaskršnjem intervjuu za "Nezavisne" on ističe da je Vaskrs potvrda da se vjera i nada ostvaruju pobjedom života.
NN: Kakve biste poruke poslali pravoslavnim vjernicima povodom najvećeg hrišćanskog praznika?
MAKSIMOVIĆ: Poruka koju događaj Vaskrsa sa sobom nosi je poruka radosti. Radujte se, jer Hristos je pobijedio tamu, zlo i smrt i vaspostavio vječni život. Život je pobijedio. Poručujem pravoslavnim vjernicima da učestvuju u toj sveopštoj pobjedi života. Da otvore srca i duše za vaskrslog Hrista, za bližnjeg, za drugog i drugačijeg i da se svi u Hristu radujemo.
NN: Proslavljajući Vaskrs slavimo i sjećamo se Hristove pobjede nad smrću. Koju pouku iz Hristovog vaskrsenja možemo izvući sada kada je, nažalost, među nama mnogo bolesnih, uključujući i one najmlađe?
MAKSIMOVIĆ: Kada kažemo da je život pobijedio, onda to znači da je pobijedila vjera, da su pobijedila nadanja čovjeka koji je vijekovima prije ovaploćenja iznosio vapaje Bogu da ga izbavi iz ništavila i besmisla i da mu pokaže smisao života. Po riječima svetog apostola Pavla, vjera naša nije uzalud, vjera i nadanja su zadobili punoću i smisao Hristovim vaskrsenjem. Vjera nije apstrakcija, već događaj susreta sa živim Bogom i bližnjim, te učešće u vječnom životu. Za bolesnog čovjeka najvažnije je da sačuva vjeru. Vjera i nada su lijek protiv svake bolesti. Kada je iscijelio nepokretnog čovjeka, Hristos mu nije rekao: "Ja sam te spasio", već: "Vjera tvoja spasla te je." Time nam je pokazao da ako vjerujemo, sve nam je moguće. Bolesnom čovjeku je, usudiću se reći, više od svega potreban drugi čovjek, čovjek vjere i optimizma biće mu najbolji lijek i najbolja terapija, jer i iz Jevanđelja vidimo da se bolesni čovjek Hristu ne žali na samu bolest i oduzete noge, već se žali da nema čovjeka, vapije za drugim čovjekom. Potrebni smo jedni drugima, moj bližnji je moja najveća radost i utjeha.
NN: Vaskrsu je prethodio časni post. U čemu se ogleda značaj posta?
MAKSIMOVIĆ: Post je jedna velika borba sa strastima i iskušenjima ovoga svijeta, kako bismo što spremnije dočekali radost Vaskrsenja. Post nas upućuje ka Crkvi, toj najvećoj radionici spasenja, te se kroz divna velikoposna bogosluženja mirimo jedni sa drugima. To mirenje biva kroz praštanje i pokajanje. Pokajanje u toku posta je jedna banja koja nas čisti od grijeha i priprema za susret sa punoćom Crkve Božije, sa samim Hristom.
NN: Kako bismo opisali ispravno proslavljanje Vaskrsa?
MAKSIMOVIĆ: Ispravno proslavljanje Vaskrsa je slavljenje praznika učešćem u liturgijskom sabranju Crkve Božije. Ne mogu za sebe reći da sam sudionik radosti mog bližnjeg ukoliko ga nisam dotakao, zagrlio i cjelivao, cjelivom mira i ljubavi. Tako je i sa radošću Vaskrsa, Vaskrs egzistencijalno i suštinski osjećamo samo onda kada doživimo susret sa vaskrslim Gospodom, kada Ga dodirnemo i zagrlimo, a to biva kroz pričešće vaskrslim Gospodom Isusom Hristom.
NN: Nažalost, na području Vaše parohije za najveći hrišćanski praznik mnogi domovi će biti ili prazni, ili bez omladine, koja će Vaskrs proslaviti u Italiji, Sloveniji, Austriji... Strahujete li za budućnost na ovim prostorima?
MAKSIMOVIĆ: Da, dobro ste to primijetili. Moje Stražice, moje Ratkovo, moji Orahovljani, moja Banjica, Dubica, Čađavica, Sitnica su polupusta sela. Djece je sve manje. Malo je krštenja i vjenčanja. Imamo, nažalost, uglavnom opijela upokojenih. Oni koji su otišli dođu u vrijeme božićnih i vaskršnjih praznika, a neki i te praznike dočekuju van rođene zemlje, u tuđini. Ono što me raduje i što mi uliva nadu jeste ljubav prema rodnom kraju mladih ljudi koji žive širom Evrope, a koji vode svoje porijeklo sa naše parohije. Ta ljubav se manifestuje kroz pomoć svojoj crkvi u renoviranju, održavanju i izgradnji hramova i drugih parohijskih objekata. Potrebno je da se svi zajedno borimo da ovo mjesto i ovu zemlju učinimo prihvatljivima za život, u protivnom će zemlja naših predaka ostati pusta ili će je naseliti neki drugi ljudi.
NN: Čini mi se da se i ovo malo ljudi što je ostalo okrenulo ka sebi, da nema više zajedništva, sloge, onih druženja kao u ranija vremena. Koliko je bitno da shvatimo da i u dobru i u zlu treba da budemo uz bližnjega svoga?
MAKSIMOVIĆ: Dobro ste i to primijetili. Pesimizam sve više dolazi do izražaja. Ubi nas otuđenost jednih od drugih. Mi činimo sve da u saradnji sa našim Kolom srpskih sestara "Blaga Marija", koje po blagoslovu našeg episkopa bihaćko-petrovačkoga i rmanjskoga gospodina Sergija djeluje na teritoriji naše parohije, pravimo što više saborovanja i kulturnih događaja na našoj parohiji. Jedan od tih događaja je i sada već poznata manifestacija "Zmijanjska pokrsnica", kojom nastojimo promovisati narodne rukotvorine, kulturu i tradiciju zmijanjskog kraja. Pjesmom i igrom, ali prvenstveno konkretnim humanitarnim radom na pomoći najugroženijim parohijanima nastojimo uliti u srca vjernika nadu u opstanak na ovim prostorima.
NN: Svjedoci smo da se narodu u ovim krajevima događaju brojne nedaće, od spomenutog iseljavanja, do nezaposlenosti, teškog materijalnog stanja. Kako u takvoj situaciji biti optimističan?
MAKSIMOVIĆ: Ovi krajevi, kulturno i istorijski posmatrano, dio su ponosnog i prkosnog Kočićevog Zmijanja, koji se ni u najtežim vremenima nisu odricali svoje pravoslavne vjere i svoga srpskoga imena. Nadam se da će i naši mlađi naraštaji, nazidani na tvrđavi narodnog predanja, znati okrenuti se jedni drugima i pomoći kad je najteže. Sada je mnogo lakše ovdje živjeti nego u vremenu naših predaka, ali vjera je malaksala. Snažimo vjeru jedni drugima i budimo nadu u život. Vaskrs je potvrda da se vjera i nada ostvaruju pobjedom života. Hristos vaskrse! Vaistinu vaskrse! Radujte se!
